U utorak, 19. ožujka oko 20.10, u samom središtu Bologne, pred vratima kuće u kojoj je stanovao s četiri metka iz pištolja ubijen je Marco BiagiU utorak, 19. ožujka oko 20.10, u samom središtu Bologne, pred vratima kuće u kojoj je stanovao s četiri metka iz pištolja ubijen je Marco Biagi, sveučilišni profesor, jedan od najvećih talijanskih stručnjaka za radno pravo, savjetnik talijanskog ministra rada Roberta Maronija. Biagi je stanovao u Bologni a radio na sveučilištu u Mantovi. Upravo se bio vratio iz Mantove, sa željezničkog kolodvora javio je supruzi da uskoro stiže kući i biciklom krenuo uskim ulicama povijesnog središta Bologne. Ubijen je pred svojom kućom. Približila su mu se na motorkotaču dvojica neznanaca. Jedan od njih pucao je u Biagija, potom na vratima njegove zgrade na brzinu oštrim predmetom urezao petokraku, simbol ultralijeve terorističke organizacije Crvene brigade, a potom su ubojice odjurili. Vraća li se Italija razdoblju terorizma kakav je bjesnio 70-ih i početkom 80-ih?
Sljedećeg dana muški glas nazvao je redakciju lokalnog lista Il Resto del Carlino i u ime Crvenih brigada preuzeo odgovornost za atentat. Na Internet stranicama providera iz Caserte još istoga dana pojavio se dokument na 26 stranica “Crvene brigade za rekonstrukciju Borbene komunističke partije”, u kojem su detaljno opisani motivi zašto je ubijen Biagi. Navečer su kriminalisti talijanske policije obznanili da su po ispaljenim mecima utvrdili da je ubijen iz istog revolvera kojim je tri godine prije, 20. svibnja 1999., u Rimu ubijen Massimo D’Antona, također savjetnik ministarstva rada i stručnjak za radno pravo. D’Antona je bio bliski suradnik tadašnjeg ministra rada Antonija Bassolina, i on je radio na reformama radnog zakonodavstva. Za ubojstvo D’Antone i tada su odgovornost preuzele Crvene brigade.
Ovih dana radno je pravo u Italiji u središtu pozornosti. Vlada premijera Silvija Berlusconija, za koju sindikati tvrde da zastupa samo interese poslodavaca, u namjeri da reformira tržište rada, odlučila je izmijeniti članak talijanskog zakona o radu koji štiti prava zaposlenika u vezi s otkazima, otkaznim rokovima i otpremninama. Iz Berlusconijeve vlade upozoravaju da taj zakon odviše štiti radnike i otežava rad poduzetnika, onemogućava brzo reagiranje poduzeća na promjene na tržištu, okamenjuje strukturu kompanija, poskupljuje rad i smanjuje konkurentnost talijanske privrede. Sam Biagi agitirao je na televiziji i u novinama za izmjene radnog zakonodavstva. U dnevnom listu 24 ore, dan prije nego što je ubijen, objavio je na prvoj stranici komentar “Tko je protiv reformi u radnom zakonodavstvu, taj je protiv Europe”.
Prijedlog izmjene članka 18 zakona o radu, na čemu je i Biagi radio, izazvao je snažan otpor sindikata. Od tri velike talijanske sindikalne konfederacije dvije su glatko odbile Berlusconijevu inicijativu, dok se jedna još koleba. Sindikalisti su najavili štrajkove i demonstracije, a Berlusconi je obznanio da se ne boji generalnog štrajka koji je najavljen za sredinu travnja. Usporedo sa sve napetijim odnosima vlade prema raznim segmentima talijanskog društva, u Italiji se iznova stvaraju radikalne oružane jezgre, spremne na terorizam.

Ubojstvo Alda Mora

Već petnaestak godina u Italiji uglavnom nije bilo terorizma. Drakonski zakoni, energično djelovanje policije i strogi sudovi razbili su ultralijevi terorizam Crvenih brigada i neofašistički terorizam koji je harao do sredine 80-ih. No kao da privid vara.
“Olovne godine” počele su u prosincu 1969. fašističkim bombaškim atentatom u Poljoprivrednoj baci na Piazza Fontana u Milanu, kad je u eksploziji paklenog stroja 16 osoba ubijeno a 90 ranjeno. Bilo je to burno doba ljevičarskih i desničarskih demonstracija i agitacija. Pojavile su se mnoge male lijeve organizacije, koje nisu bile zadovoljne politikom Talijanske komunističke partije. Među tim ultralijevim grupama bilo je mnogo onih koje su bile samo verbalno radikalne, kao Lotta continua, te ona okupljena oko lista Il Manifesto, no, bilo je i onih ultralijevih radikala koji su smatrali da je pred opasnošću od obnove fašizma i desnice nužno napraviti korak dalje i upustiti se u oružanu borbu. Jedna takva grupa mladića i djevojaka, uglavnom studenata, u manjem broju i radikalnih komunista i radnika, okupila se u tajnoj organizaciji Crvene brigade. Isprva su među njima prednjačili student iz Trenta Renato Curcio, njegova djevojka Margherita Cagol, mladi komunist iz Reggio Emilije Alberto Franceschini i radnik student iz Milana Mario Moretti. Prvu akciju Crvene brigade izvele su 17. rujna 1970., zapalivši automobil direktora milanske tvornice, a tri dana poslije obznanili su da je to djelo nove organizacije Crvene brigade.
Do 1972. Crvene brigade izvele su mnogo oružanih akcija, uglavnom otmice, ali bez namjernih ubojstava, pa se to razdoblje naziva “doba oružane propagande”. Od 1974. do 1976. bilo je sve više oružanih akcija u kojima se ljude, koje su Crvene brigade smatrale klasnim neprijateljima, “kažnjavalo” ranjavanjem u noge. Jedna od tadašnjih žrtava bio je i poznati novinar Indro Montanelli. Tih godina vlast je u Crvene brigade uspjela infiltrirati svoje ljude pa su neki istaknuti članovi organizacije uhićeni, neki su poginuli u okršajima s policijom, kao Margherita Cagol, a najveći uspjeh policije bio je kad je 18. siječnja 1978. uhitila njihova vođu Renatoa Curcia (koji je već jednom bio u zatvoru, ali je uskoro pobjegao).
Nakon što je organizaciju preuzeo Mario Moretti, započelo je najradikalnije razdoblje njenog djelovanja, jer su njeni pripadnici počeli poduzimati atentate. Prvo takvo ubojstvo dogodilo se 8. lipnja 1976., kad je u Genovi ubijen državni tužitelj. Najpoznatije nedjelo “Crvenih brigada” bila je otmica i ubojstvo premijera Alda Mora, jednog od najznačajnijih talijanskih političara onoga doba. U precizno organiziranoj akciji 16. ožujka 1978. pripadnici Crvenih brigada presreli su s dva automobila kolonu vozila, kojom se Moro vozio od kuće do parlamenta, i nemilosrdno poubijali sve njegove pratioce, vozača i četiri tjelohranitelja, a njega odveli u nepoznatom smjeru. Držali su ga u zatvoru u jednom stanu u Rimu 55 dana, slali novinama fotografije otetog Mora, objavili brojna priopćenja, ali i pisma samog Mora raznim ličnostima i institucijama. Policija je grozničavo pokušavala pronaći i osloboditi Mora, ali uzalud. Iako su nagovještavali da bi Mora mogli pustiti, otmičari su ga na kraju ustrijelili – tvrdi se da je to učinio osobno Moretti – a Morovo tijelo ostavili u prtljažniku automobila koji su 9. svibnja 1978. parkirali u samom središtu Rima, nedaleko od sjedišta vladajuće Demokršćanske stranke i oporbene Talijanske komunističke partije.

Atentat na Massima D’antonu

Nakon Morove otmice više nije bilo tako spektakularnih akcija, iako su Crvene brigade počinile još nekoliko ubojstva. Napokon, 4. travnja 1981. u Via Varanini u središtu Milana policajci su zaskočili Marija Morettija. Zajedno s njim uhitili su i drugog značajnog člana Crvenih brigada, Enrica Fenzija. Crvene brigade nastavili su voditi profesor Giovanni Senzani i Barbara Balzarani, ali akcije su gotovo zamrle, a 1986. Crvene brigade posljednji su se put oglasile priopćenjem.
“Olovnih godina” od 1969. do 1982. u Italiji je život u terorističkim akcijama izgubilo oko 450 osoba, oko 200 “običnih građana” kao žrtve bombaških atentata. Među ubijenima bilo je 110 policajaca, karabinjera, zatvorskih čuvara, 60 studenata, 10 sudaca, 10 direktora, pet sveučilišnih profesora i dvoje novinara. Crvene brigade ubile su 86 osoba, a još 61 osobu druge ultralijeve organizacije, npr. Prva linija. Crvene brigade i s njima povezane ultralijeve organizacije imale su 41 mrtvog.
Bio je slomljen i fašistički teror, jer su se i vodeći ljudi neofašističkih organizacija našli u zatvoru, zajedno sa svojim sponzorima iz tajnih službi koji su ih usmjeravali. Vlast je uvelike razbila i talijansku mafiju, koja se također počela baviti terorizmom, kako bi ucjenjivala vlast. Situacija se toliko smirila da je vlast počela pokazivati milost prema vođama Crvenih brigada. Mnogi od njih pušteni su na uvjetnu slobodu, prvo oni koji su surađivali.
Sredinom 90-ih pušten je na uvjetnu slobodu i Renato Curcio. On se 1996. pojavio i u gledanoj televizijskoj emisiji “Porta a porta” voditelja Bruna Vespe. Sudjelovao je u diskusiji o zakonu što ga je predlagala tadašnja vlada lijevog centra o oprostu grijeha iz “olovnih godina”. Curcio se zalagao za taj zakon, jer bi on i njemu pomogao da bude potpuno slobodan. Voditelj ga je pitao kaje li se zbog onoga što je radio, a on je potvrdio da mu je žao svakog izgubljenog ljudskog života, ali je podsjetio da su tada ubijeni i mnogo pripadnici Crvenih brigada. Mario Moretti, ubojica Alda Mora, posljednji je uvjetno oslobođen u prosincu 1997., nakon 16 godina u zatvoru.
Tadašnja ispitivanja javnog mnijenja pokazala su da je velika većina Talijana, oko 75 posto, protiv oslobađanja bivših terorista. Crvene brigade obnovile su terorističku aktivnost 20. svibnja 1999. Tog je jutra nedaleko od svojeg stana u Via Salaria u Rimu s tri metka iz pištolja ubijen Massimo D’Antona, profesor radnog prava na sveučilištu Sapienza. Istraga nije otkrila ubojice, ali je utvrdila da su ubojice vrebali iz parkiranog kombija kojem su prozori s unutarnje strane bili obojeni.

Redukcija radničkih prava

To je ubojstvo bilo politička poruka, jer je D’Antona radio na reformi radnog zakonodavstva kojom bi se smanjila radnička prava. Poznavatelji djelovanja Crvenih brigada prisjetili su se da je i jedno od posljednjih ubojstava što su ga one počinile 80-ih za žrtvu imalo sličnu osobu: 27. ožujka 1985. ubile su Ezija Tarantellija, profesora ekonomije rada na sveučilištu Sapienza u Rimu, koji se također bavio reformom radnog zakonodavstva. Tarantelli, D’Antona, sada Marco Biagi – svi ti sveučilišni znanstvenici bavili su se reformom radnog prava koja bi trebala smanjiti prava radnika.
Po tome koga su Crvene brigade birale za žrtve policija i politički analitičari mogli su zaključiti nešto i o prirodi obnovljene terorističke organizacije. Policija vjeruje da je nekolicina starih članova Crvenih brigada, koje policija nije uspjela otkriti, a koji se nikada nisu odrekli svog političkog uvjerenja, počela obnavljati aktivnosti, ali da su im se pridružili i mlađi članovi, no iz drukčijeg miljea od onoga u kojem su se nekoć regrutirali raniji ultralijevi radikali.
Talijanski lijevi terorizam bio je svojedobno najradikalniji ogranak studentskih gibanja 60-ih, pa su “povijesnu jezgru” Crvenih brigada uvelike činili bivši studenti i ultralijevi intelektualci, uvjereni da se kapitalizam može srušiti oružanom borbom koja će radikalizirati talijansko društvo. Novi ljudi koji su počeli prilaziti Crvenim brigadama iz radničkog su miljea, iz krugova najradikalnijih sindikalnih aktivista, koji oružanu borbu i terorizam vide kao najradikalniju metodu u zaštiti prava radničke klase. To je vidljivo i iz nekih dokumenata, koje su obznanili pripadnici transformiranih Crvenih brigada, koje sada imaju dulji naziv – Crvene brigade za stvaranje Borbene komunističke partije. Novi talijanski teroristi za ciljeve napada biraju one koji žele smanjiti sindikalna prava.
U priopćenju na 26 stranica, što su ga Crvene brigade objavile na Internetu dan nakon Biagijeva ubojstva, kaže se da su “pripadnici jedne oružane ćelije naše Organizacije smaknuli Marca Biagija, savjetnika ministra rada Maronija, idejnog tvorca i promotora pravnih formulacija projekta transformacije propisa o izrabljivanju zaposlenika, te redefinicije neokorporativnih odnosa između vlasti, poslodavaca i konfederalnih sindikata”. Nadalje piše: “Dužnost je revolucionarnih snaga, kakve su Crvene brigade, da napadnu tu kompromisersku suradnju nositelja vlasti te tako potaknu klasni politički sukob u funkciji sadašnje borbene linije, koja u ovoj fazi klasnog rata treba birati ciljeve da izazove rasap državne politike, istodobno stvarajući uvjete za jačanje Borbene komunističke partije. Ovim napadom Crvene brigade žele ojačati klasni sukob, osnažiti položaj autonomnih političkih snaga proletarijata te produbiti dugi rat protiv države i imperijalizma. Reformatorske aktivnosti Marca Biagija, koji je bio zapravo predstavnik poslodavaca, bile su uperene protiv proletarijata, jer je on svojim prijedlozima želio proširiti mogućnosti gazda da još više izrabljuju zaposlenike.”

Uzavrela politička javnost

Cijeli dugački traktat Crvenih brigada ultraljevičarsko je razmatranje sadašnjih prilika u Italiji u kontekstu američkih akcija nakon terorističkog napada na New York i Washington. Posebno se napada Berlusconi. Na kraju traktata spominju se zadaci koje u oružanoj borbi protiv imperijalizma, korporativizma, talijanskog kapitalizma imaju Crvene brigade te najavljuju nove akcije.
Posebnu izjavu dao je i talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi: “Talijani su ujedinjeni protiv terorizma, znaju da samo dijalogom mogu riješiti probleme, sigurno to ne mogu slijepim nasiljem. Naša duša tuguje zbog zločinačkog atentata. Ubijen je čovjek, otac obitelji, samo zato jer je bio ‘kriv’ što je tražio bolja rješenja za probleme u sferi rada. Užas zbog barbarskog ubojstva, bol, muka koju osjećamo neće, ne smije pokolebati našu vjeru u snagu demokracije, naše demokracije.” Ubojstvo su osudile sve političke stranke, i desne i lijeve. Desnica je napala lijeve stranke, koje su do prije godinu dana bile na vlasti, jer su bile popustljive i oslobodile bivše pripadnike Crvenih brigada iz zatvora. Lijeve su pak stranke napale vladu Silvija Berlusconija da je kriva za Biagijevu smrt, jer je ministar unutarnjih poslova Claudio Scajola lani u studenome ukinuo čuvare osobama koje bi mogle biti cilj terorističkih napada. Tada je ukinuta i pratnja Biagiju, koji je od rujna primao prijetnje smrću i o tome obavještavao policiju.
S desnice su se čule optužbe i na račun sindikata, jer su pružili snažan otpor promjeni članka 18 zakona o radu i tako zapalili javnost. Moćne talijanske sindikalne konfederacije, koje upravo planiraju zajedničko djelovanje kako bi se spriječila promjena spornog članka 18 zakona o radu, odbacile su te optužbe i osudile terorizam. Tri najveće sindikalne konfederacije, ogorčene ubojstvom, najavile su i štrajk osude terorizma, objavljujući da će “sindikati uvijek biti prvi u borbi da se zaštiti talijanska demokracija”. Oni se za radnička prava žele boriti drukčijim sredstvima.
Uzgred, pitanje je jesu li ultralijevi teroristi iz Crvenih brigada stvarni počinitelji atentata, jer nije isključeno da iza novog ubojstva stoje mnogo mračnije snage sa složenijim ciljevima.