Boško Buha, odgovornost za njegovo ubojstvo preuzela je malo poznata organizacija Srpska obrambena garda (SOG)“Srbijom i dalje vladaju tri mafije – ekonomska, gangsterska i politička, a među njima vlada personalna unija, odnosno isti ljudi sjede u sve tri mafije, ali su kamuflirani.” Povod za takvu ocjenu aktualne situacije u Srbiji, koju je izrekao profesor Milan Pašanski, bila je smrt bivšeg šefa beogradske policije generala Boška Buhe, ubijenog 10. lipnja. Stanje u Srbiji može se opisati grafitom s beogradskog zida: “Sve je isto, samo njega nema.” Punih 20 mjeseci nakon Miloševićeva odlaska s vlasti njegovi vjerni suradnici redovito gostuju na televiziji, podižu tužbe protiv novinara, situacija u republičkom parlamentu opisuje se kao “vladavina bezakonja”, a očita kriza kao rezultat tijesne veze politike i mafije.

BUHINA BIOGRAFIJA: 1959. rođen u Virovitici 1984. diplomirao na Fakultetu za narodnu obranu u Zagrebu 1981. zaposlio se kao operativni radnik SUP-a u Virovitici 1988. postavljen za zamjenika zapovjednika stanice milicije u Virovitici Travanj 1990. premješten na niže mjesto operativnog radnika za suzbijanje kriminaliteta u Bjelovaru Lipanj 1991. podnio zahtjev za raskid radnog odnosa u MUP-u Hrvatske, uskoro postao načelnik odjela unutarnjih poslova u Sopotu kod Beograda 1998. postao zapovjednik brigade policije u Beogradu Lipanj 1999. ranjen na Kosovu Listopad 2000. propustio izvršiti neke naredbe Veljača 2001. postavljen za načelnika MUP Beograd Lipanj 2001. unaprijeđen u general bojnika policije Prosinac 2001. imenovan savjetnikom načelnika javne sigurnosti Uprkos brojnim tvrdnjama o postojanju dokaza o umiješanosti bivšeg režima u niz zločina i pljačku milijardi dolara, iza rešetaka se u Srbiji nalazi samo jedan bliski Miloševićev suradnik – nekadašnji šef Državne sigurnosti Rade Marković. Odluka vladajuće Demokratske opozicije Srbije (DOS) da se pljačka koju su počinili pripadnici bivšeg režima ozakoni donošenjem Zakona o ekstraprofitu dovela je do situacije da nitko iz vlasti ne postavlja pitanje kako je moguće da je nekadašnji savezni ministar vanjskih poslova Živadin Jovanović, radeći kao državni službenik, uspio uštedjeti 150.000 eura i toliko platiti kao porez na ekstraprofit.

A onda je uslijedilo ubojstvo Buhe, jednog od “DOS-ovih generala”, policajca koji je, kako se tvrdi, svojom pasivnošću u listopadu 2000. zadužio sadašnju vlast.

Buha je 1959. rođen u Virovitici Fakultet narodne obrane završio je u Zagrebu i zaposlio se u policiji u Virovitici. U Srbiju je prešao 1991. i odmah postao šef policije u Sopotu, nadomak Beogradu. Sedam godina poslije postavljen je za zapovjednika policijske brigadeza razbijanje demonstracija. S njom je u doba NATO-ova bombardiranja bio na Kosovu, gdje je ranjen.

Kad su rudari iz Kolubare početkom listopada 2000. stupili u štrajk, Buha je dobio zadatak da ga okonča, što mu nije pošlo za rukom. Bio je odlučan, tvrdio je, da protiv rudara, unatoč naredbi, ne upotrijebi silu. S druge strane, lideri štrajka tvrde da je Buha od upotrebe sile odustao vidjevši da su rudari znatno brojniji od policajaca i podjednako dobro naoružani. Kad se sljedećeg dana, 5. listopada, dok su gorjele zgrade Savezne skupštine i Televizije Srbije, našao sa skupinom policajaca “zarobljen” u stambenoj zgradi u središtu Beograda, Buha je uspostavio kontakt s ljudima iz DOS-a, prešao na njihovu stranu i svoju brigadu angažirao na zaštiti od eventualnog Miloševićeva kontraudara. Poslije je izjavio da je sinu Bošku (u plemenu Buha postoji dogovor da svaki prvorođeni sin dobije ime po legendarnom partizanskom bombašu Bošku Buhi) svoju odluku objasnio rečima: “To je kao da cijelog života navijaš za Crvenu zvezdu pa odjednom shvatiš da je to pogrešno i počneš navijati za Partizan”.

Nagrađen je generalskim činom i postavljanje za šefa beogradske policije, što je po važnosti drugi položaj u resoru javne sigurnosti. Nakon manje od godinu dana Buha je smijenjen i raspoređen na mjesto savjetnika načelnika javne sigurnosti, a nešto poslije na funkciju njegova pomoćnika.

Buha je ubijen 10. lipnja oko 2 sata i 40 minuta u Novom Beogradu, na parkiralištu hotela “Jugoslavija”, nakon što se rastao s prijateljem – srpskim biznismenom koji posluje u Moskvi – i trima ženama. S njima je bio na splavi-restoranu ”Žabar”, a izrešetan je vatrom iz kalašnjikova dok je ulazio u automobil. Bila je to klasična beogradska “sačekuša”, kako su u proteklih desetak godina likvidirani brojni “bizmismeni” i kriminalci, ali i policajci. Ubojica (ili ubojice) posao je obavio vrlo djelotvorno, ne obazirući se na čuvare parkirališta i na to da je nedaleko od hotela uvijek patrola prometne policije. Što se egzekutora tiče, razloga za zabrinutost nije bilo. Policajci su, čim su čuli pucnjavu, potražili zaklon, bacivši se na zemlju, dok su Buhini prijatelji sjeli u automobil i nestali što su brže mogli. Ubojica se udaljio pješice.

Buhina je smrt odmah vratila u sjećanje likvidaciju vršitelja dužnosti ministra unutarnjih poslova Srbije generala Radovana Stojčića, zvanog Badža, ubijenog 1997. u restoranu “Mamma mia”. Taj zločin nije nikada riješen, što za sadašnju vlast u Beogradu nije veliki problem, jer je riječ o “naslijeđenom” slučaju. Buha je, međutim, uživao reputaciju “poštenog policajca”, odanog sadašnjem režimu, tako da se DOS, nakon ubojstva bivšeg pripadnika Državne sigurnosti Momira Gavrilovića u kolovozu, pobune “crvenih beretki” (oružane formacije Državne sigurnosti) u studenome i nedavne špijunske afere vezane za tadašnjeg potpredsjednika vlade Srbije Momčila Perišića, našao suočen s novim sigurnosnim problemom.

Policija je priopćila da je na informativni razgovor privedeno više stotina osoba, provjereno nekoliko tisuća vozila, prekontrolirano oko tisuću restorana u Beogradu, a osobito “splavi i kavane gde se okupljaju kriminalci”. Unatoč tomu rijetki u Beogradu vjeruju u uspjeh akcije.

Srpski premijer Zoran Đinđić policiji je savjetovao da pokuša utvrditi motiv ubojica, o čemu u Beogradu postoje različita nagađanja. Po jednima, Buha je likvidiran kao potencijalni svjedok na suđenjima počiniteljima ratnih zločina u Haagu, jer je u doba NATO-ova bombardiranja boravio na Kosovu, gdje se, tvrdi se, s mnogo obzira odnosio prema Albancima pa je stekao nadimak ”šiptarska majka”. Drugi spominju Buhinu “izdajui” u listopadu 2000., zbog čega je uslijedila osveta Miloševićevih pristaša.

Prema trećima, motiv treba tražiti u Buhinoj borbi protiv organiziranog kriminala. Buha je tvrdio da u Beogradu deluje pet većih grupa kriminalaca, koji pokušavaju neke policajce uvući u podzemlje, podmititi ih i kompromitiraju. “Beogradska mafija pokušava se dodvoriti političarima DOS-a, nudi im razne usluge, novac, čak i dosjee koji kompromitiraju njihove protivnike. Mafijaši koji su dobro radili u Miloševićevu režimu pretrčavaju u DOS-ov tabor, ne bi li dobili patronat za svoje poslove i tako izbjegli policijski progon”, izjavio je Buha. Zbog takvih njegovih riječi tvrdi se da je ubojstvo povezano s uspjesima policije i carine u sprečavanu šverca cigareta i da zločin treba shvatiti kao opomenu vlasti da digne ruke od sprečavanja šverca.

Ministar unutarnjih poslova Srbije Dušan Mihajlović obećao je da će, u potrazi za Buhinim ubojicom, policija “prevrnuti nebo i zemlju”. Đinđić je, nimalo impresioniran, rekao da ubojica “nije ni na nebu, ni na zemlji, nego među osobama koje su bile s Buhom u kontaktu”. Nešto kasnije Đinđić je izjavio da će od MUP-a zatražiti izvještaje i o ubojstvu novinara Slavka Ćuruvije i nestanku bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića. Riječ je o samo dva u nizu zločina, kao što su likvidacija bivšeg saveznog ministra obrane Pavla Bulatovića, grobnice s tijelima nekoliko stotina ubijenih kosovskih Albanaca, pokopanih tajno na poligonima specijalnih jedinica MUP-a, brojne otmice s milijunskim otkupima.

Ni jedan od tih slučajeva nije riješen, možda zbog nesposobnosti MUP-a, možda zbog nedostatka volje kod policajaca, možda zbog instrukcija i preporuka s vrha da se ti zločini ne istražuju. U situaciji kad se u policiji i dalje nalaze ljudi koji su u MUP-u bili vrlo angažirani u doba Miloševićeva režima i aktivnosti u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu kad “Srbija nije bila u ratu”, vjerojatno samo neizlječivi optimist može očekivati otkrivanje Buhina ubojice.

Više redakcija beogradskih listova dobilo je pismo u kojem je malo poznata organizacija Srpska obrambena garda (SOG) preuzela odgovornost za Buhino ubojstvo. U pismu se navodi: “Srbija glasno plače za sinovima koji su davali živote za spas srpskog naroda i otadžbine. Naš zavjet mrtvima je stvarna sudbina svakog izdajnika oplakanog suzama njegove plave krvi. Teška srca prljamo ruke srpskom krvlju lišeni želje za vlastitim životom.” SOG se i prije oglašavao sličnim pismima, tvrdeći da Milošević, Đinđić i ostali “izdajnici srpskog naroda” moraju biti ubijeni.

VISOKI OFICIRI POLICIJE UBIJENI U BEOGRADU
Veljača 1996. inspektor odjela za krvne i seksualne delikte u Beogradu Dragan Radišić
Travanj 1997. vršitelj dužnosti ministra unutarnjih poslova Srbije general Radovan Stojčić, zvani Badža
Srpanj 1999. načelnik unutarnjih poslova beogradske općine Savski venac pukovnik Dragan Simić
Ožujak 1999. pomoćnik načelnika kriminalističke službe u Beogradu Milorad Vlahović
Kolovoz 2001. bivši pukovnik Državne sigurnosti Momir Gavrilović