BRANKO KRGA daje nagradu najboljem sportašu vojniku Jugoslavije (naslovna strana vojnog glasila VJ Vojska)Nakon višemjesečnog istraživanja redakcija Nacionala uspjela je do kraja rasvijetliti jednu od najznačajnijih epizoda prošloga rata na ovim prostorima, koja je taj rat mogla produljiti i umnogome povećati broj žrtava. Radovan Karadžić, vođa bosanskih Srba, ratni zločinac i najpoznatiji bjegunac pred Haaškim sudom, odlučio je potkraj 1994. tajnim kanalima od Rusa kupiti tzv. vakuumske bombe i tehnologiju za njihovu proizvodnju. Razvoj najnovijeg tipa tih bombi upravo je bio pred završetkom u ruskim laboratorijima. Tako razorno oružje, koje je Karadžić kanio poslati nad Sarajevo, Bihać, Veliku Kladušu, a potom na Split, Zadar i Šibenik, pobilo bi sve stanovništvo tih gradova, preokrenulo tijek rata i prisililo međunarodnu zajednicu da odustane od pritisaka na Karadžića i Miloševića pred strahom od novih žrtava i razaranja. Kako je tekla operacija i kako je spriječen Karadžićev plan?
General major Radoslav Škorić u travnju 2002. postao je načelnik Obavještajne uprave Vojske Jugoslavije, odnosno šef vojne obavještajne službe. Na to mjesto postavio ga je njegov “mentor”, general potpukovnik Branislav Krga, koji je prije mjesec dana postao načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije umjesto smijenjenog generala Pavkovića. Tko u Srbiji vodi vojsku i tko bi tu vojsku trebao uvesti u Partnerstvo za mir, najbolje pokazuje nabava vakuum bombi u kojoj je upravo Škorić, prvi obavještajac SRJ, imao glavnu ulogu.
U doba rata na području bivše Jugoslavije Branko Krga bio je vojni ataše u Moskvi a Škorić njegov zamjenik. Uz uobičajene sitnošpijunske poslove zamjenika vojnog atašea, Škorić je smatrao da ima i trgovačkog dara te da bi svoj boravak u Moskvi mogao bolje iskoristiti i naplatiti. Preko svojih prijatelja, srpskih švercera oružja stacioniranih u Moskvi tih godina, Lazara Kovačevića i Ratka Perišića, Škorić je organizirao nabavu protuzračnih raketa “igla” iz Kazahstana za potrebe vojske SRJ i Republike Srpske. Škoriću je veza za RS bio njegov najbolji prijatelj, današnji haaški optuženik pukovnik Petar Salapura, šef obavještajne službe VRS-a.
Da bi se realizirao projekt vakuumske bombe koji je trebao osigurati ostvarivanje projekta velike Srbije, Škorić je angažirao Lazara Kovačevića s kojim je već obavljao poslove s “iglama”. Kovačević, Srbin iz Bosanske Krupe, bio je tada i glavni financijer nabave oružja u Rusiji za potrebe RS-a. Sve oružje švercalo se preko tzv. vojnih prijelaza iz Mađarske u SRJ. Te granične prijelaze kontrolirala je samo vojska i na njima civili nisu imali što raditi.
Uz Kovačevića, Škorić je radeći na projektu nabave vakuumske bombe za Karadžića angažirao za tehnički i financijski dio posla Nicholasa Omana, Slovenca s australskom putovnicom, u to vrijeme počasnog konzula Liberije u Sloveniji sa sjedištem na Bledu, gdje je imao vilu. Iza Omanove konzularne titule krio se trgovac oružja koji je dotad sudjelovao u nekoliko velikih afera u Sloveniji, a za njega se više čulo kad je na Bledu ugostio ruskog nacionalista Vladimira Žirinovskog. Oman je bio specijaliziran za kupnju oružja u Rusiji gdje je imao dobre veze.
Kako se Škorić ne bi izravno pojavljivao u financijskom dijelu projekta, odnosno u onom dijelu gdje je trebalo od Karadžića izvući novac, poslao je Nicholasa Omana da to obavi umjesto njega. I zaista, potkraj 1994. Oman se dogovorio s Karadžićem da cijeli posao stoji 60 milijuna dolara. Kao predujam Karadžić je trebao dati 8,5 milijuna dolara a za ostatak hipoteku nad rafinerijom u Modriči. Kako se ne bi sam izlagao opasnosti prenošenja novca, Oman je poslao po 8,5 milijuna dolara svoga tekliča, Talijana Lorenza Matzegu koji je u svom “saabu” prebacio novac s Pala u Sloveniju. Za taj posao Matzega je dobio 300.000 dolara honorara. Nakon nekoliko tjedana Omanovoj tvrtki Orbal Marketing Liberija dana je hipoteka nad rafinerijom Modriča.
Uz pomoć potkupljenih ljudi u ruskoj vojsci, policije i nuklearnog instituta u Moskvi, Škorić je počeo nabavljati elemente za sastavljanje bombe. Sa srpske strane o pošiljkama se brinuo pukovnik Salapura. U transportu i skrivanju elementa uz već spomenute Škoriću su pomogla i braća Perović: Duško u Moskvi a Vladimir iz Beograda. Prije same afere s vakuumskom bombom, velika količina radioaktivnog materijala i oružja bila je skrivena u kući Vladimira Perovića u Ulici gospodara Vučića u Beogradu. Vladimir Perović široj je javnosti poznat kao vlasnik nekoć poznatog beogradskog noćnog kluba “Duga”. Ne mogavši zadržati za sebe što je sve radio u ratu, javno se u intervjuu za beogradski list Svedok prije nekoliko mjeseci pohvalio, pri tome ne ulazeći u detalje, kako je sudjelovao u aktivnostima koje su se odvijale pod okriljem Radovana Karadžića i obavještajnog vrha RS i SRJ. Radioaktivni materijali koje su švercali bili su crvena živa 20-20, osmij, skaudij 999 i plutonij.
Kako je projekt krenuo, odjednom su počeli nestajati svjedoci. Među prvima je u Moskvi ubijen Lazar Kovačević, kum Ratka Mladića. Nađen je u svom uredu s metkom u zatiljku. Vrh RS-a i Srbije pokopao je Lazara Kovačevića u Bosanskoj Krupi, proglašavajući ga žrtvom antisrpske borbe Muslimana i Hrvata a među okrivljenima su se našli pojedini Muslimani i Hrvati koji su s Kovačevićem nešto sitno trgovali u Moskvi. No, po svemu sudeći, iza Kovačevićeva ubojstva bila je upravo Škorićeva mreža koja se htjela riješiti nezgodnih svjedoka i djelitelja plijena.
Škorić je cijeli projekt stvaranja vakuumske bombe vodio uz pomoć izvjesnog Alekseja, koji je bio poznat u ruskim vojno-znanstvenim krugovima kao vodeći istraživač na programu proizvodnje vakuumskih bombi, namijenjenih za masovno uništenje ljudi. On je radio u nuklearnom institutu u Moskvi, pred kojim ga je Škorić često čekao. Škorića je ruska tajna služba često zatjecala i pred kemijskim institutom i univerzitetom Koloseum. Ta Škorićeva aktivnost bila je vrlo čudna agentima ruske tajne službe FSB koja ga je na kraju i uhapsila utvrdivši da se bavi špijunažom i prodajom vojnih i znanstvenih podataka. To su dokazali vrlo lako podmetnuvši nepripremljenom Škoriću svog agenta za dostavljača informacija.
Škorića su na kraju uhapsili pred atomskim institutom u Moskvi u trenutku kad mu je lažni agent predavao dokumente s obavještajnim podacima. U prvome trenutku FSB je namjeravao Škorića protjerati iz Rusije i proglasiti nepoželjnom osobom zbog sudjelovanja u aktivnostima koje su nespojive s dužnostima pripadnika vojnodiplomatske misije. Na kraju Škorić nije protjeran uz uvjet da postane suradnik ruske tajne službe FSB. Nakon što je na to pristao, afera je zataškana a u medijima se o tome nije pojavilo ni slovo.
Jedan od zadataka koje je Škorić obavljao za FSB bio je da “podmetne” zgodnu agenticu FSB-a svom tadašnjem i sadašnjem šefu generalu Branku Krgi. Susrete generala i atraktivne agentice FSB-a Škorić je tajno snimao, tako da su i on i ruska tajna služba imali Krgu pod nadzorom. To najvjerojatniji i jest razlog zašto je uz Krgu redovito napredovao i general Škorić, koji svoga šefa pomoću “sočnog” videomaterijala drži u šaci.
Po svemu sudeći, FSB je otkrio što Karadžić i Milošević spremaju, a to su shvatili i stručnjaci iz vojnog zavoda Kosmos u Banjoj Luci i instituta u Vinči kod Beograda. Upozorili su da bi, ako se upotrijebe te bombe, mogli uslijediti atomski udar i odmazda od koje bi moglo stradati svih deset milijuna Srba. Škorić je unatoč takvim razmišljanjima bio uporan da se taj projekt ostvari, jer se tako dogovorio sa Salapurom i Karadžićem. Istodobno je preko svoje “djevojke” Natalije kupio poslovni kompleks u Novosibirsku, vjerojatno spremajući odstupnicu za najgori scenarij.
Karadžić je postajao sve nervozniji jer se projekt ne privodi kraju. Poručio je Nicholasu Omanu da će ga dati ubiti ako se posao hitno ne završi. Oman je tada u RS poslao svog pomoćnika Matzegu i ruskog znanstvenika Alekseja, koje je srpska policija na Palama uhitila kao varalice. Na Omanove molbe i obećanja da će sve biti u redu, Karadžić im je omogućio bijeg tako da su obojica na kraju završili u Beogradu. Matzega je odmah dobio novu putovnicu u talijanskom konzulatu a Alekseja je policija uhitila na željezničkom kolodvoru i deportirala u Rusiju.
Pritisak međunarodne zajednice na Srbe bio je sve jači, a od vakuumske bombe nije bilo ništa i Karadžić je shvatio da je prevaren. Da li su ga Oman i društvo namjerno prevarili ili je cjelokupni posao spriječio FSB, zasad se još uvijek ne zna, no Karadžić se svakako odlučio osvetiti Omanu. Prevarenim se osjećao i Škorić koji je smatrao da je Oman uzeo previše novca za sebe a bio je i nezgodan svjedok. Po Karadžićevu nalogu, a pod izravnim Škorićevim i Salapurinim vodstvom, za Omanovu egzekuciju angažiran je Branislav Lainović zvani Dugi, pod čijom se krinkom novosadskog biznismena krio kriminalac i švercer vrlo čvrsto povezan sa strukturama RS-a. On je od Škorića i Salapure dobio zadatak da pronađe Omana, vrati 8,5 milijuna dolara i na kraju ga ubije. Lainović je krenuo u potragu za Omanom koji se kretao na relaciji Italija – Slovenija. Našao ga je u Sloveniji. Kad ga je Oman vidio, pokušao se nagoditi i kupio je svoj život za 1,3 milijuna dolara. Na Lainovićev račun u Bugarskoj novac je uplatio Omanov teklič Matzega sa svog računa. Lainović je naredbodavcima rekao da nije našao Omana iako ga je ovaj, prije nego što je pobjegao iz Europe, prijavio Interpolu zbog prijetnji ubojstvom i ucjene. Kad su Škorić i društvo doznali da ih je i Lainović izigrao, dokraja su pobjesnjeli. Još otprije među Lainovićevim prijateljima bilo je poznato da je Škoriću dao dva milijuna DEM tako da je bilo mnogo razloga zbog čega se trebalo riješiti Lainovića.
Nedugo zatim Lainović je ubijen. Tko ga je ubio, ne zna se, no po Republici Srpskoj kruži informacija da je njegovo ubojstvo naručio sam Škorić preko pukovnika Petra Salapure i obavještajne grupe RS-a “Tajfun”.
Gdje su danas akteri te priče? Lorenzo Matzega bio je uhićen u Napulju, pa pušten iz zatvora. Nicholas Oman je s Bleda pobjegao u Australiju gdje se u zabiti skriva od Srba. U Sloveniji se političari pretvaraju da nikad nisu čuli za Omana, iako je bio u vrlo prisnim odnosima i s Janezom Drnovšekom, današnjim premijerom. Kao što se Oman skriva od Srba, tako se od Haaga i Amerikanaca po zabitima Bosne skriva Radovan Karadžić. Ucijenjeni Krga postao je šef Vojske Jugoslavije. Najviše je napredovao upravo Radoslav Škorić, koji drži u šaci svoga šefa još od moskovskih dana: postao je general major i šef obavještajne službe VJ. No, kako izgleda, kao što su očito sami Rusi spriječili sklapanje vakuumske bombe za Radovana Karadžića, tako i danas kontroliraju i Krgu i Škorića. Obojica FSB-u skupo plaćaju cijenu razuzdanih i bezbrižnih moskovskih dana. Na kraju je ipak najvažnije da Karadžić nije ostvario svoju monstruoznu ideju unatoč nastojanjima generala Škorića da se te bombe što prije naprave. Da je plan realiziran, pitanje je kako bi danas izgledalo ovo područje i s koliko mrtvih i osakaćenih bi Hrvatska izašla iz tadašnje situacije koja je prijetila da završi sveopćom katastrofom. A samo zato da bi neki ostali na vlasti a drugi se dočepali novaca.

Radovan Škorić, nedavno imenovani šef vojno-obavještajne službe Vojske Jugoslavije, po nalogu Radovana Karadžića pokušao je 1994. i 1995. od Rusa kupiti novi tip aerosolne bombe kod koje nema radijacije ali čiji bi ubilački efekt bio sličan bombama bačenima na Hirošimu i NagasakiČOVJEK KOJI JE KARADŽIĆU UKRAO 8,5 MIL $
Nicholas Oman, slovenski državljanin i bivši počasni konzul Liberije, u Sloveniji je poznat po brojnim aferama oko trgovine oružjem.

U sporu s matičnom državom našao se još 1991. i 1992., kada je, zahvaljujući kanalima starih poslovnih veza iz inozemstva za Ministarstvo obrane nabavljao oružje i ostalu opremu.
Oman, čije se ime povezuje uz razne kriminalne delikte, zadnjih je nekoliko godina znao često naglasiti kako bi njegovo svjedočenje skupo stajalo prvake mnogih političkih stranaka, kao i sam vrh državne slovenske administracije.
Liberija tvrdi da Slovenija nikad nije platila nabavku 850.000 plinskih maski, koje su, uz pomoć Nicholasa Omana i njegova poduzeća registriranog u Liberiji, 1991. kupljene za devet milijuna američkih dolara i iste godine prebačene u luku Kopar. Ukratko, dogovoreno je da liberijska vlada neće iskoristiti za Sloveniju štetne dokumente iz razdoblja njene borbe za nezavisnost ako isplati dug liberijskoj kompaniji, čiji je vlasnik Nicholas Oman, slovenski državljanin s australijskom putovnicom, jedan od najvećih i najvažnijih posrednika između slovenskog Ministarstva obrane i prodavača oružja na Istoku.
Oman je početkom devedesetih, dok ga je štitio diplomatski imunitet, na Bledu organizirao zabave za tzv. poslovne partnere. Tako je još za prve posjete Vladimira Zhirinovskog drugi čovjek ruske stranke LDS Aleksey Vedenkin izjavio da je Nicholas Oman za nabavku 850.000 plinskih maski (koje su Sloveniji, navodno, bile neophodne u slučaju biološko-kemijskog rata) za kauciju dao devet milijuna dolara. Oman je od ruskih prijatelja, ako je htio doći do oružja, morao kupiti milijun plinskih zaštitnih maski. Što je za Sloveniju, koja ima manje od dva milijuna stanovnika, svakako previše. Biznis je stao kada netko iz Ministarstva obrane nije htio isplatiti dug i preuzeti nepotrebnu robu.
Oman je bio umiješan i u ilegalnu nabavku oružja za potrebe Armije BiH preko mariborskog aerodroma kada je ministar obrane Janez Janša spektakularno otkrio 12 kontejnera naoružanja za bosansku vojsku 1993.
Drugi dio trgovine je (pored poznate mariborske veze) išao preko ljubljanskog aerodroma Brnik. Taj aranžman je s Omanom ugovorio Ludvik Zvonar, tadašnji savjetnik vlade pri Ministarstvu obrane. Oružje je skladišteno u vojnom dijelu aerodroma, a čuvali su ga civilni policajci. Ovi kontingenti otpremani su dalje, u Hrvatsku, preko graničnog prijelaza Jelšane; na hrvatskoj ih je strani preuzimao Ragib Merđanić, nekadašnji analitičar hrvatske Udbe. Još u ožujku 1992. jedan od kupaca tog oružja bio je i Hasan Čengić, dakle prije početka rata u Bosni, 5. travnja. Na temelju dogovora s Francom Košijem, tadašnjim savjetnikom u slovenskom Ministarstvu unutarnjih poslova, i već spominjanim Ludvikom Zvonarem, Čengić je u Kočevskoj Reci i Brniku kupio pošiljku oružja “tešku” oko 30 milijuna dolara. Ako je točan iskaz Hasana Čengića da je bosanska vlada kalašnjikove kupovala po 450 njemačkih maraka, dok su Omanovi partneri iste nabavljali za 159 američkih dolara, onda su samo u toj transakciji trgovci zaradili oko 15 milijuna dolara.

VAKUUM BOMBA – ORUŽJE ZA ISTREBLJENJE
Vakuum ili aerosolna bomba upotrijebljena je u Čečeniji

Ratni zločinac Radovan Karadžić htio se dočepati najnovije i najmoćnije ruske aerosolne bombe ODAB-500 PM s kojom su ruski vojni znanstvenici krenuli u razvoj početkom devedesetih, a po prvi put je prikazali na međunarodnoj izložbi naoružanja i opreme 1995. godine. Zastrašujući efekt bombe po prvi put je bio obznanjen nakon eksperimentalne upotrebe u ratu ruskih snaga protiv čečenskih gerilaca. Tada je od posljedica udara samo jedne bombe poginulo 370, a ranjeno preko 400 vojnika i civila. ODAB-500 uništava aerodrome, minska polja, a u zatvorenim prostorima efekt se još više povećava: zidovi, tlo i temelji zgrada raspadaju se na sitne dijelove. Eksplozija plina usisava sav zrak na velikom području, uništava pluća ljudi koji bi možda i preživjeli sam udar u blizini mjesta boravišta pa je zapravo efekt aerosolne bombe za ljudske živote vrlo sličan efektu bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki 1945. godine, unatoč tome što nema radijacije. Na području pogođenom vakuum bombom svi poljoprivredni nasadi te izvori hrane i vode nestaju zauvijek.
Efekt takvih bombi dvanaest do šesnaest puta je veći pri udaru nego kod klasičnih bombi za gađanje ciljeva na zemlji. Uništenje nastupa kroz tri različita vala udara: prvi je sama eksplozija, slijedi rušenje zgrada i objekata u drugom valu, a treći val zbog djelovanja plinova ubija ljude ostavljajući ih bez kisika. Rusi stavljaju zapaljivi aluminij i nitrocelulozu kao likvide u bojeve glave koji u smjesi s visokoeksplozivnim tvarima čine zastrašujuće efekte.

UCIJENJENI ŠEF VOJSKE JUGOSLAVIJE
Generala Krgu ucjenjuje njegov posilni Škorić

Nicholas Oman, slovenski državljanin i bivši počasni konzul Liberije, u Sloveniji je poznat po brojnim aferama oko trgovine oružjem.
U sporu s matičnom državom našao se još 1991. i 1992., kada je, zahvaljujući kanalima starih poslovnih veza iz inozemstva za Ministarstvo obrane nabavljao oružje i ostalu opremu.
Oman, čije se ime povezuje uz razne kriminalne delikte, zadnjih je nekoliko godina znao često naglasiti kako bi njegovo svjedočenje skupo stajalo prvake mnogih političkih stranaka, kao i sam vrh državne slovenske administracije.
Liberija tvrdi da Slovenija nikad nije platila nabavku 850.000 plinskih maski, koje su, uz pomoć Nicholasa Omana i njegova poduzeća registriranog u Liberiji, 1991. kupljene za devet milijuna američkih dolara i iste godine prebačene u luku Kopar. Ukratko, dogovoreno je da liberijska vlada neće iskoristiti za Sloveniju štetne dokumente iz razdoblja njene borbe za nezavisnost ako isplati dug liberijskoj kompaniji, čiji je vlasnik Nicholas Oman, slovenski državljanin s australijskom putovnicom, jedan od najvećih i najvažnijih posrednika između slovenskog Ministarstva obrane i prodavača oružja na Istoku.
Oman je početkom devedesetih, dok ga je štitio diplomatski imunitet, na Bledu organizirao zabave za tzv. poslovne partnere. Tako je još za prve posjete Vladimira Zhirinovskog drugi čovjek ruske stranke LDS Aleksey Vedenkin izjavio da je Nicholas Oman za nabavku 850.000 plinskih maski (koje su Sloveniji, navodno, bile neophodne u slučaju biološko-kemijskog rata) za kauciju dao devet milijuna dolara. Oman je od ruskih prijatelja, ako je htio doći do oružja, morao kupiti milijun plinskih zaštitnih maski. Što je za Sloveniju, koja ima manje od dva milijuna stanovnika, svakako previše. Biznis je stao kada netko iz Ministarstva obrane nije htio isplatiti dug i preuzeti nepotrebnu robu.
Oman je bio umiješan i u ilegalnu nabavku oružja za potrebe Armije BiH preko mariborskog aerodroma kada je ministar obrane Janez Janša spektakularno otkrio 12 kontejnera naoružanja za bosansku vojsku 1993.
Drugi dio trgovine je (pored poznate mariborske veze) išao preko ljubljanskog aerodroma Brnik. Taj aranžman je s Omanom ugovorio Ludvik Zvonar, tadašnji savjetnik vlade pri Ministarstvu obrane. Oružje je skladišteno u vojnom dijelu aerodroma, a čuvali su ga civilni policajci. Ovi kontingenti otpremani su dalje, u Hrvatsku, preko graničnog prijelaza Jelšane; na hrvatskoj ih je strani preuzimao Ragib Merđanić, nekadašnji analitičar hrvatske Udbe. Još u ožujku 1992. jedan od kupaca tog oružja bio je i Hasan Čengić, dakle prije početka rata u Bosni, 5. travnja. Na temelju dogovora s Francom Košijem, tadašnjim savjetnikom u slovenskom Ministarstvu unutarnjih poslova, i već spominjanim Ludvikom Zvonarem, Čengić je u Kočevskoj Reci i Brniku kupio pošiljku oružja “tešku” oko 30 milijuna dolara. Ako je točan iskaz Hasana Čengića da je bosanska vlada kalašnjikove kupovala po 450 njemačkih maraka, dok su Omanovi partneri iste nabavljali za 159 američkih dolara, onda su samo u toj transakciji trgovci zaradili oko 15 milijuna dolara.

KARIJERA KORUMPIRANOGA GENERALA
Uz napredovanje Branka Krge napredovao je i Škorić

General major Radoslav Škorić od travnja 2002. preuzeo je dužnost načelnika Obavještajne uprave, inače je dugogodišnji štićenik i desna ruka generala Branislava Krge. Škorić je rođen 6. kolovoza 1951,. a u oružanim snagama je od 30. srpnja 1974. Završio je Vojnu akademiju Kopnene vojske smjer oklopno mehanizirane postrojbe. Vojnu karijeru počeo je kao zapovjednik voda, a potom je bio zapovjednik izvidničko-diverzantske satnije gdje je sveukupno proveo tri godine. Bio je sekretar u izaslanstvu oružanih snaga SFRJ pri ambasadi u bivšem SSSR-u, i to pet godina, te potom referent u Obavještajnoj upravi sedam godina. Zajedno s generalom Branislavom Krgom otišao je na početku rata na prostoru bivše Jugoslavije kao njegov pomoćnik u Moskvu, gdje je ostao do 1996. Potom je po preporuci Krge preuzeo važnu dužnost načelnika odsjeka za obavještajne centre Vojske Jugoslavije koji djeluju prema inozemstvu i na dužnosti je ostao godinu dana, zamjenjujući je rukovodećom ulogom svih referenata u sklopu Obavještajne uprave. Promoviran je u načelnika operativnog odjela Obavještajne uprave (HUMINT), uskoro je postao zamjenik načelnika Obavještajne uprave generala Branislava Krge, što je obavljao vrlo kratko, a potom preuzeo dužnost načelnika Obavještajne uprave odlaskom Krge na mjesto zamjenika načelnika Generalštaba za vrijeme Nebojše Pavkovića.

FSB – NAJOPASNIJA RUSKA SLUŽBA
FSB je uhitio i zavrbovao Radoslava Škorića 1995. godine

Savezna služba sigurnosti (FSB – Federal’naya Sluzhba Bezopasnosti) nastala je nakon niza skandala u ruskoj obavještajnoj zajednici početkom devedesetih. Utemeljena je 12. travnja 1995. odlukom tadašnjeg predsjednika Borisa Jeljcina i nasljednica je Savezne protuobavještajne službe osnovane 1993., tzv. FSK.
Ruski FSB ima ukupno 75 tisuća zaposlenika, a sjedište mu je u poznatoj moskovskoj zgradi Lubyanka u kojoj su stolovali nekadašnji šefovi KGB-a. Služba se bavi prikupljanjem obavještajnih podataka o terorizmu, organiziranom kriminalu, ilegalnoj trgovini oružjem, narkoticima i ljudima. Od 2000. ima svoje odjele i u ruskim oružanim snagama kako bi spriječila mogućnost ilegalne trgovine nuklearnim i biološkim naoružanjem te otuđenje ruskog arsenala.