Ugled i angažman Andrea Zlatar ističe se među kulturnjacima po tome što ima i iskustvo u modernim medijima i ugled u akademskoj zajedniciAndrea Zlatar Violić (50), prva urednica kulture na Radiju 101, a danas ugledna profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost zagrebačkog Filozofskog fakulteta, zatim znanstvenica i esejistica, te urednica biblioteke AZ u Algoritmu, a u isto vrijeme buntovna aktivistica i pragmatična političarka – potpredsjednica je zagrebačkog HNS-a, već se tjednima u kulturnim krugovima spominje kao buduća ministrica kulture. Oni koji je dobro poznaju tvrde da ima sve osobine potrebne za tu funkciju – znanje, temperement, borbenost i viziju, a to očito smatra i HNS.

Naime, početkom prošlog tjedna ona je zajedno s Vesnom Pusić govorila “o propasti hrvatske kulture” te dala strategiju razvoja kulture čime je HNS počeo neslužbenu predizbornu kampanju s kulturom kao jednom od svojih perjanica. Andrea Zlatar Violić je odrastala u obitelji sveučilišnog profesora, a na javnu scenu stupila je sredinom osamdesetih kao urednica kulture u Studentskom listu i Gordoganu, zatim se dotaknula feminističkih krugova, a onda se posvetila doktoratu, znanstvenoj karijeri i obitelji. Njezino uže područje znanstvenog proučavanja je autobiografija, a bavi se i izučavanjem kulturalnih identiteta u zemljama u tranziciji te kulturnim politikama što je možda bio razlog zašto je 2001. godine prihvatila poziv Vesne Pusić i postala šefica zagrebačke kulture. Do sada je objavila devet knjiga – pet iz teorije i povijesti književnosti, tri zbirke eseja i jednu poezije, napisala bezbroj predgovora i pogovora kolegama piscima, sudjelovala na brojnim književnim promocijama i književnim žirijima, riječju, aktivno sudjeluje na intelektulanoj i kulturnoj sceni Hrvatske.

NACIONAL: Radili ste kao urednica kulture na Radiju 101 i u Studentskom listu, bavite ste znastvenim i publicističkim radom, redovna ste profesorica na Filozofskom fakultetu, a aktivni ste i u politici i znanstevnoj zajednici. Jeste li se ikada dvoumili oko svog zvanja?

- Jesam li od početka htjela biti učiteljica? Zapravo ne. Do šeste, sedme godine htjela sam biti prodavačica automobila, jer su moji kod kuće, potkraj šezdesetih, stalno raspravljali kako kupiti auto. Zato sam mislila da je prodavačica auta odlično rješenje. Prošla sam fazu matematike, kemije, sporta, sve dok se negdje potkraj osnovne škole nisam uhvatila u mrežu čitanja. Novinarstvo, logika znatiželje i pisanja vrlo je blizu mom službenom poslu - predavanjima. Mislim da je to osnova mog posla: biti nastavnik. Često bih htjela temu predavanja, koja je sada jako fiksno zadana bolonjskim propisima, zamijeniti komentarima i analizom svakodnevnog. Zbog toga nakon svake znanstvene knjige slijedi neznanstvena. Sreća je da radim na Odsjeku za komparativnu književnost koji već zahtjeva da svakog semestra koncipiramo nove kolegije, što nam omogućuje da ono što čitamo, gledamo i mislimo odmah ide u komunikaciju sa studentima.

NACIONAL: Već se tjednima u kulturnim krugovima spominjete kao buduća ministrica kulture. Imate li takvih ambicija?

- Nemam ambicija, kao što nemam ni želja da budem na takvoj funkciji. Nikada nisam ništa radila samo zato da bih nešto postala. Ministarsku funkciju vidim kao pitanje odgovornosti, velikih rizika i frustracija, ali istodobno kao izazov i mogućnost za promjene. Podrška kulturnjaka znači mnogo i stvara obvezu da se artikuliraju zajednički interesi. No, logika političkih izbora je teža i stroža jer biraju građani, a tek onda slijede koalicijski pregovori.

NACIONAL: No ako vam nakon izbora ponude to mjesto, hoćete li ga prihvatiti?

- Da, ako pobijedi koalicija koja će imati zajednički dogovorenu i prihvatljivu strategiju. Zalažem se za shvaćanje kulture kao razvoja, a ne kao potrošnje. Treba se promijeniti odnos u kojem tzv. hladni pogon - plaće i materijalni troškovi - često prelazi devedeset posto proračuna u odnosu na programska sredstva. Treba i poboljšati načine financiranja nezavisnih izvaniinstitucionalnih projekata.

NACIONAL: Početkom prošlog tjedna govorili ste o propasti hrvatske kulture. Je li situacija doista tako crna?

- Svi podaci govore o najnižim trendovima prodavanosti knjiga i gledanosti filmova, naročito u omjeru domaćih i stranih: 1 prema 10, moram li uopće reći u čiju korist? Najveći problem naše kulture je koegzistencija dviju nemogućih strategija – čuvanje kulturnih institucija bez estetske evaluacije i istodobno izručivanje cijele kulture tržištu. Živimo u zemlji u kojoj se nezavisne knjižare mogu nabrojiti na prste, a izvaninstitucionalni projekti financiraju se kao da nemaju troškove hladnog pogona nego samo programske. Kulturni događaji su danas oni koji su medijiski pretopljeni u područje scene, metropolisa, toga da se bude socijalno “in”, umjesto nelagodnih pitanja, konflikta, uznemiravanja, onoga što je prava umjetnost uvijek radila.

NACIONAL: Hoćete li reći da prioritet ima učmala kultura koju stvaraju institucije?

- Financijski prioritet ima svakako, a financiranje je jedino iz čega možemo očitati eventualne ciljeve ili prioritete te politike. Ne podržavam sustav u kome itko, a naročito ne institucije čije se financiranje mjeri u desecima milijuna kuna, dobivaju redovita programska sredstva bez estetske evaluacije, bez analize umjetničkih i socijalnih učinaka koje oni proizvode. Nisu uredno računovodstvo i površna statistika poput broja izvedbi i posjetitelja, ili broj izložbi, kriterij evaluacije. To su samo pretpostavke za normalno funkcioniranje. Mislim da pitanje “da li se dogodila umjetnost?” treba određivati rast ili pad financiranja.

NACIONAL: HNS je time započeo, kako je protumačeno u javnosti, predizbornu kampanju. Kako to da se HNS odlučio na taj potez?

- Mi u HNS-u nemamo razlike između razdoblja kampanje i nekampanje. Odabrali smo kulturu zato što je kultura u razvoju gradova i zemalja koje se temelje na gradovima, a to je i Hrvatska, ključni moment razvoja. Kultura je važna jer se tiče svih ljudi u njihovim svakodnevnim životima, a ne samo elite. To što slušate na radiju ili mp3 ili ipodu kad idete na posao ili u školu, kad perete kupaonicu, i to je kultura, a ne samo onaj posvećeni trenutak odlaska u neku instituciju.

NACIONAL: Gdje vidite izlaz?

- Kulturu zanimaju brownfield ulaganja, ona koja investiraju u napuštene prostore bivših tvornica, vojarni, poduzeća. Taj je proces u Hrvatskoj užasno spor jer su se čekale povoljne privatne ponude. Zašto bi Badel bio Centar kulture mladih, zašto bi Uljara bila, primjerice, Centar novih vizualnih umjetnosti, a Paromlin Glazbeni centar kad bi se sve to, po sadašnjim modelima, moglo prodati, po mogućnosti uz neki postotak, koji završava na privatnim ili stranačkim računima? Što se tiče modela financiranja, treba iz jednogodišnjeg preći na dvo ili trogodišnje cikluse financiranja, to je najmanja vremenska jedinica u kojoj se projekt može pripremiti, realizirati i na kraju vrednovati. Nemamo mi hrpu događanja u svibnju i lipnju samo zato što su onda dulji dani i ljepše vrijeme, nego zato što raditi programe u proračunskom vakuumu od siječnja do travnja znači, naročito za nezavisne, cijelo vrijeme raditi bez ikakvog izvjesnog budžeta.

NACIONAL: Kako ste se 2001. našli u politici? Jeste li se razočarali, što ste naučili?

- Te godine nisam ušla u politiku planirano, nego sam prihvatila poziv Vesne Pusić da kao ANDREA ZLATAR s hrvatskom violončelisticom svjetskog glasa Monikom Leskovar prilikom njezinog koncerta u Zagrebunestranačka osoba uđem u Poglavarstvo grada Zagreba. Razočaralo me što smo 70 posto vremena trošili na lobiranje unutar koalicijskih partnera za projekte koje smo zamislili, umjesto da 90 posto vremena radimo na razvoju projekata. Doživjela sam razočaranje i zbog neposrednog uvida u klijentelizam, reprodukciju ničega, privatne intervencije, inerciju samih kulturnjaka, nedodstatak volje u upravi da se išta mijenja. To je pitanje gradske uprave u cjelini. Te četiri godine su za štrebericu u meni pouka da ustrajan rad pojedinca daje rezultate. Ali to zvuči idiotski u zemlji u kojoj se posao ne gubi zato što ga ne znate raditi, nego zato što oni koji upravljaju vašom firmom ne znaju upravljati. U kulturi još uvijek pojedinci vuku projekte, a to se vidi po Zagrebdoxu, energiji Nenada Puhovskog i ekipe Factuma, koji su jedan od rijetkih projekata što su se u posljednjih pet godina razvijali usprkos negativnom trendu cijelog područja kulture. Zato bih uvijek davala podršku projektima koji su počeli i održavaju se samo na snazi osobne upornosti i energije. Kad pitate za emotivne reakcije, dogodilo mi se da nisam mogla kontrolirati emocije, hodala sam po tim stubama u Gradskoj skupštini kad je propala ideja o osnivanju Filmskog centra na razini grada. Izgubila, no preživjela. I razlozi pada projekta nisu bili strukovni nego klasična borba među strankama. Emotivne reakcije dio su doživljavanja stvarnosti. Ne vjerujem da su racionalno i emotivno odvojeni.

NACIONAL: Poznati ste kao osoba s jakim aktivističkim nervom i kritičkim pogledom na svijet. Je li vas na takav put usmjerila obitelj?

- Aktivizam, je li to ono kad vas u trećem razredu osnovne izaberu za predsjednika razreda? Odrasla sam uz oca koji je bio apolitičan, zbog frustracija koje je kao maturant proživio 1944. i ‘45. godine. Bio je protiv Crkve, protiv komunista, protiv nacionalizma, protiv svake politike. Takav stav - protiv svake politike i političkog angažmana, stav je i u mojoj sadašnjoj obitelji. Od Boška Violića, supruga, i za doručak, ako sam budna, i za ručak, i za večeru dobivam istu poruku - makni se od politike. Da li je politika u genima? Možda. Otac mi je rekao da je i moja mama uvijek imala cigarete u taški, iako nije pušila, i da je bila politički angažirana. Slovenski dio obitelji prošao je «kučanovski put», od izgnastva iz Slovenjgradeca 1939. i demonstracija u Beogradu 1941., do partizanskog i komunističkog angažmana. Kako se mama razboljela kad sam imala devet godina, skoro ništa od toga nisam saznala direktno. Inače ne vjerujem u genetiku, ali jasno mi je da nikakve zabrane, koje su možda htjele biti zaštite, nisu mogle spriječiti to da se politički angažiram.

NACIONAL: Kako je na vas utjecalo sazrijevanje u osamdesetima, kada se nije nazirao pad Berlinskog zida?

- Najbolje razdoblje, najljepše u životu. Možda zbog neznanja, vjerojatno zbog nepoznavanja cijeloga političkog konteksta. Ali našoj generaciji – barem onima s kojima sam dijelila te dane odrastanja – to je bio prostor slobode: imali smo pasoše kojima se moglo prelaziti iz Istočnog u Zapadni Berlin, mogli smo kupiti Interrail kartu, putovali smo, kupovali knjige, koje su ispadale iz ruksaka na carinskim pregledima. Zagreb 1987: slika grada u kome kreće Eurokaz, slika grada koji ima siguran kulturni razvoj. A koji se nije dogodio. Ne, nikad nisam osjećala političku traumu u odrastanju, mojoj generaciji je uglavnom bilo smiješno upisivati se u partiju. Neznanje je vjerojatno posljedica toga što moja obitelj koja je nosila i traumu komunizma i traumu fašizma nikada to nije htjela prenositi na nas mlađe. O tome što je politička trauma učila sam čitajući Gotovca i Marunu, a 1971. je bila obiteljski simbol propasti. Ali nikad označen neprijateljstvom. To neko «mi» je izgubilo, ali nije se ciljalo protiv. Pravu cijenu svog neznanja shvatila sam početkom devedesetih, naivnost kojom sam uporno odbijala vidjeti rat.

NACIONAL: Jeste li kao žena i mlada profesorica nailazili na prepreke?

- U društvu u kojem sam se kretala, a koje je jako bilo obilježeno grupom ljudi oko “Gordogana”, cijenila se pamet, stavovi, nije se gledalo na godine i spol. Na fakultetu su feministice iz ranije generacije već odradile veliki dio posla. Ali patrijarhalnost je upisana duboko, nije površinska. Sve dok sam kao “dobra djevojčica” skupljala petice, nije bilo problema. Postojale su granice, recimo, možeš biti urednica kulture, ali ne i glavna urednica ako nisi u Partiji. Prave granice rodnog tipa osjetila sam tek sredinom devedesetih, dakle, negdje oko tridesetpete. Kad počneš govoriti “ne” ustaljenim obrascima, onda nastaju problemi. Kad se našim objektivno malim i usko utjecajnim novinama, poput “Vijenca” onda, ili “Zareza” kasnije, nađu pogođeni predsjednici Sabora ili neke druge figure. I kazna je uvijek ista – financijska, nema podrške projektu, nema izlaska u javnost, a svatko neka i dalje u svojoj kuhinji priča što misli.

NACIONAL: Vaš suprug je čuveni hrvatski redatelj Božidar Violić, koji je nedavno u ZKM-u režirao “Fedru...”. Što je Violić naučio od vas, a što vi od njega?

- Kad živite s nekim s kim ne dijelite generacijske sličnosti, ne čitate iste knjige, imate drugačije obrazovanje, ne slušate istu glazbu, razlikujete se u stavovima, u ukusima, u navikama, onda se postavlja pravi odnos, onaj u kome poštujete te različitosti i pokušavate ih razumijeti. Mislim da je Violić od mene naučio mnogo sitnih, tehničkih stvari – od uporabe kompjutera do ograničene uporabe mobitela. I strpljenje koje je potrebno za pisanje, a njemu je pisanje iznimno važno. Ja sam naučila bitnije stvari, to kako živjeti, a da ne izdaš samoga sebe, kako se oduprijeti nagonu da pripadaš grupi, da te grupa štiti. Kako u vremenu pratiti vlastite promjene, kako sebe prepoznati. Jednom je u šali rekao da bih se ja vjerojatno još uvijek bavila Marulićem da nisam njega upoznala. Možda bih bila bolja znanstvenica, ali bila bih manje “ja”.

NACIONAL: Objavili ste devet knjiga, znanstvenih i zbirki eseja te poezije, a potkraj prošle godine i “Rječnik tijela” u kojoj na iskren i otvoren načingovorite o onome o čemu se govori samo bliskim prijateljima – o osamljenosti, propadljivosti tijela i razočaranju u sebe. Kako ste se odlučili na tako intimnu ispovijest?

- Kad bih morala birati između pisanja i čitanja, vjerojatno bih izabrala čitanje. Jer ne mogu uvijek pisati. Ali pisanje mi je način postojanja, jedini način kada zapravo postojim. Onako do kraja, da znaš da si to ti, u pisanju. Uopće ne vjerujem u razliku između javnog i privatnog, između duhovnog i tjelesnog. «Rječnik tijela» pisala sam zato što sam u jednom vremenskom razdoblju mogla pisati samo to, sve drugo bi bilo nepotreban, suvišan tekst. Naprosto nisam mogla prešutjeti. Rizik intimnog nije se pokazao tako strašnim, barem ne u socijalnom smislu. Sve ono što sam napisala, sve je to, kako se kaže «iz trbuha», bijeg u podrum, strah od nevoljenosti, odbačenost, osjećaj da ne možeš pristupiti sinu, životnom partneru, najboljoj prijateljici, osuđenost na samoću. Ta tako jasna svijest da ne možeš živjeti pouzdajući se da te obitelj pokriva, zaštićuje, i istovremeno taj užas da ne mogu živjeti sama. Nisam ni pokušala. Propast je uvijek uračunata u naše namjere.

NACIONAL: Je li novi ženski prozni val, koji je u zadnje vrijeme iznjedrio desetak vrlo kvalitetnih spisateljica poput Olje Savičević Ivančević, Ivane Sajko, Ivane Simić Bodrožić, Nade Gašić i drugih, čije knjige dobivaju nagrade i dobro se prodaju, odgovor na FAK i repatrijarhalizaciju hrvatskog društva?

- Kad se FAK pojavio, zagovarala sam autore i književnost koji su se vezali uz svakodnevicu i koji su uopće pokrenuli tu mogućnost da čitamo domaće pisce zato što dobro pišu. Praznina kraja devedesetih, ponavljanje pripovjednih struktura, izostanak ili marginalizacija autorica – trebalo je vremena da prepoznam i stereotipe i odmake od njih. Sada bih lako rekla da je FAK bio faktor repatrijarhalizacije, ali on to u vremenu svog nastanka nije bio. Zato i autorice koje navodite ne bih kvalificirala kao reakciju na nešto što je bilo, nego kao rezultat njihovih individualnih autorskih poetika. I Olja Savičević Ivančević, i Nada Gašić, i Ivana Bodrožić i Ivana Sajko - od onih koje spominjete, a mogu dodati Slađanu Bukovac ili Maju Hrgović od novijih imena – ne pišu u odnosu reakcije nego u autorskom prvom licu, pišu iz sebe, iz poetika koje su stvorile i to je drugačije.

NACIONAL: Kod nas o chicklitu postoji podvojeno mišljenje, neki ga smatraju šundom, dok se drugi rukovode onom “neka samo žene pišu”. Imamo li mi u Hrvatskoj pravi chicklit roman?

- Sada, gledano unazad, rekla bih da nemamo. Nemamo svoju Bridget Jones niti svoju “šopingholičarku”, iako se nekoliko autorica poigravalo s tim žanrom. Ali chicklit danas ionako više nije “in”, nova generacija prvo irskih, a zatim američkih spisateljica stvorila je zadnjih godina novi žanr, “misery-lit”. Žanr nastao u uvjetima ekonomske krize, kao jedan literarni nusprodukt recesije. Tu bismo se mogli prepoznati. Nikad nema happyenda.

NACIONAL: Budući da u Algoritmu uređujete biblioteku “Andrea Zlatar vam predstavlja”, što vi preferirate u književnosti?

- Tu sam staromodna, možda bi za mene bilo bolje da se svijet zaustavio tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ukratko, da su Kafka, Proust, Pessoa i Musil kraj umjetnosti, vjerojatno se ne bih puno bunila. Kad radimo izbor za Algoritmovu biblioteku, onda je u igri drugačije vrijeme, ono što je sada, što je novo, ali što se stavlja u odnos prema svakodnevnom suvremenom životu. U čitanju, tipični sam potrošač fabule i knjiga koje se zovu «page turner», koje te vuku da si do pet, šest ujutro budan. Dugačak je popis najgorih naslova uz koje sam probdjela noć. Lako bih se prodala za nastavke komercijalnih a finih naslova kao što su «Ljupke kosti» Alice Sebold. Sve od Vargasa Llose, zaboravljenog Cortasara, novijeg Alana Paulsa. Ta Južna Amerika ima nenadmašnu energiju. Ok, neka je to samo osobni ukus.

NACIONAL: A od domaćih pisaca?

- Klasike ću preskočiti, jednog suvremenog pjesnika također jer znam da ne voli da ga se spominje po novinama. Neću raditi listu, ali volim Ferića, Ugrešić, Dašu Drndić. Cijeli autobiografski paket suvremene književnosti, koji je meni započeo s Irenom Vrkljan i Slavenkom Drakulić, a sada se u njega upisuje i Mani Gotovac.

NACIONAL: Kako komentirate predviđanja da će za pet do deset godina elektronička knjiga istisnuti klasičnu papirnatu knjigu?

S MORANOM PALIKOVIĆ GRUDEN i Alenkom Kočišom Čičin Šain- Ne vjerujem, ne želim vjerovati. Sve prethodne prognoze su propale, u smislu da smo već davno trebali prestati čitati knjige. Vidim jasno da je informatički i kompjuterski cilj da knjiga ili svemir bude jednak našem dlanu, da uđe u dlan u obliku formata. Ne može, dlan je dlan, otisci prstiju su otisci prstiju, naše smjernice života, te horizontalne, poprečne i vertikalne linije ne daju se izbrisati. Cijenim entuzijaste, Antičevića u Algoritmu koji zbilja vjeruje u tehnološku transformaciju knjige. A opet, kad bacim pogled na TV, gdje svi plaćeni liječnici govore kako ne bismo više od sat i pol dnevno nikako smjeli biti pred ekranom…. A mi smo po deset, dvanaest, četrnaest sati ispred različitih ekrana.

NACIONAL: Kako nalazite vremena za sve djelatnosti kojima se bavite, od profesure na dva fakulteta, preko uredničkog posla u Algoritmu, vlastitog književnog rada i političkog aktivizma pa do odgoja sina?

- A nikako, što mogu reći. Kad i planiram da ću nešto raditi - peglati, pisati, tjerati sina na učenje - uvijek ispadne drugačije. Onu klasičnu temu osjećaja ženske krivnje u izboru između obitelji i posla, to sam odradila ranije i s neuspjehom. Ali sada, uvijek ostaje onaj jedan francuski pjesnički redak: žuri ti se da pišeš, kao da kasniš za svojim životom. E. pa žuri mi se, kasnim. Lovim samu sebe, glupavo, ali ponekad se uspijem uhvatiti za vlastiti rep, to jest život.