Po nalogu Davora Bišćana, Protuobavještajna služba VSA, bivši SIS, u rujnu, listopadu i studenom 2002. godine prisluškivala je novinare NacionalaNovinare Nacionala opet prisluškuju hrvatske obavještajne službe. Iako se činilo da je nakon 3. siječnja 2000. vrijeme proganjanja novinara prošlo, da ne bude tako, pobrinula se Protuobavještajna služba Vojnosigurnosne agencije, odnosno nekadašnja Uprava SIS-a, kojoj je donedavno na čelu bio Davor Bišćan. Iz odlično informiranih izvora Nacional je obaviješten je da su cjelovite mjere nadzora, uključujući i TKTR (tajna kontrola telefonskih razgovora) nad tom redakcijom bile provedene u rujnu, listopadu i studenom 2002. Posebne mjere nadzora i prisluškivanja telefonskih razgovora, upozorili su Nacional pouzdani izvori, primijenjene su prema trojici Nacionalovih novinara – Ivi Pukaniću, Željku Rogošiću i Berislavu Jeliniću. Neposredan povod za primjenu tajnih mjera protuobavještajne službe bilo je objavljivanje članaka i dokumenata o SIS-ovoj operativnoj akciji “Kameleon” iz 1998. Tri puta u srpnju Nacional je objavio dokumente i spoznaje o statusu saborske zastupnice HSLS-a Đurđe Adlešić kao agenta SIS-a, s kodnim imenom Tom, i pojedinosti o aktivnostima kojima se spriječilo utvrđivanje odgovornosti sedmorice djelatnika SIS-a koju su protuzakonito nadzirali civilne udruge i skupine. Među njima i Adlešićkina prijatelja Josipa Trogrlića, načelnika SIS-ova Operativnog odjela u Bjelovaru, a po dolasku koalicije na vlast i Odjela u Zagrebu.
Objavljivanje skandala s “Kameleonom” i tadašnjom šeficom saborskog Odbora za nacionalnu sigurnost načelniku Protuobavještajne službe VSA Davoru Bišćanu dobro je došlo. On i njegov najbliži suradnik Zvonko Petlić očito su procijenili kako je objavljivanje sadržaja i pojedinih dokumenata OA “Kameleon”, koju su osmislili njegovi prethodnici Ante Gugić i Vlado Galić, neosporno odavanje državne ili vojne tajne, što je u određenim okolnostima i kažnjivo djelo. Stoga su, iako protuzakonite, i posebne mjere nadzora vojne protuobavještajne službe nad novinarima po takvoj logici posve razumljive. Nacional, a posebno Pukanića, trebalo je proskribirati, staviti pod kontrolu, pritisnuti, čak i službeno progoniti njegove novinare. Trebalo je “pronaći krtice” u MORH-u, polazeći od pretpostavke da su te veze vrlo bliske Pukaniću, pa tek onda njegovim “operativcima” Rogošiću i Jeliniću. Tako bi se zadovoljila i taština Bišćanove kume – Đurđe Adlešić. Ali odluka o nadzoru nad redakcijom, zbog objavljivanja kompromitantnog “Kameleona” i raskrinkavanja skandalozne indolentnosti koalicijske vlasti, SIS-a i tadašnjeg ministra obrane Joze Radoša imala je i drugu stranu. Vodeći ljudi Protuobavještajne službe nadali su se da će brzim rezultatima u nadzoru Nacionala skrenuti pozornost nove ministrice obrane Željke Antunović s ustupanja dokumentacije MORH-a pojedinim tjednicima i s aktivnosti skupine unutar MORH-a, kojoj je pripadao i Bišćan, na destrukciji novog organizacijsko-kadrovskog sustava koji su zagovarali upravo ministrica Antunović i dosadašnji načelnik Glavnog stožera general Petar Stipetić.
Objavljivanje sadržaja i dokumenata “Kameleona” i SIS-ove OA “Haag” u Nacionalu za donedavnog načelnika Protuobavještajne službe Bišćana bilo je otkrivanje državne ili vojne tajne. Objavljivanje transkripata razgovora Slobodana Miloševića, koje su snimale hrvatske obavještajne službe, u Globusu, potom objavljivanje cjelokupne liste i identiteta obavještajaca MORH-a upravo u vrijeme najdublje krize odnosa na relaciji ministar obrane – načelnik Glavnog stožera, po procjeni čelnika Protuobavještajne službe nisu bili odavanje državne ili vojne tajne. To što je objavljivanje transkripata Miloševićevih razgovora poremetilo odnose s SAD-om, za njih je bilo manje bitno. Nije teško dokučiti iz kojeg su MORH-ova središta u novinsku redakciju stigli ti dokumenti i tko je odgovoran za njihovo objavljivanje. Iako je, osim nad redakcijom Nacionala, izdan nalog za stalnim nadzorom i nad 30-ak djelatnika MORH-a, dobiveni rezultati bili su daleko od senzacionalnih. Nezadovoljna dosadašnjim radom šefa Protuobavještajne službe, koja se nije istaknula u zaštiti ljudstva i imovine MORH-a i Glavnog stožera, nego je služba nastavila raditi na problemima izvan svoje nadležnosti, ministrica Antunović dala je suglasnost novom čelnom čovjeku VSA generalu Gordanu Čačiću da 16. prosinca 2002. s dužnosti načelnika i zamjenika načelnika Protuobavještajne službe smijeni Davora Bišćana i Zvonka Petlića. Na čelo službe kao v.d. postavljen je satnik Damir Stručić a očekuje se da će dužnost načelnika preuzeti satnik Ranko Novoselac.
Iako je objavljivanjem članaka u Nacionalu o odgovornosti čelnika SIS-a za kažnjiva djela u OA “Kameleon” naljutilo Davora Bišćana, to nisu bili jedini povodi za protuzakoniti nadzor nad redakcijom, Pukanićem, Rogošićem i Jelinićem. Objavljivanjem članaka Berislava Jelinića o sporu MORH-a i trgovca oružjem Zvonka Zubaka oko naplate raketnog sustava S-300 i sumnje u traženje provizije, prozvanim se osjetio i pomoćnik ministra obrane za sigurnost Mladen Ružman, Bišćanov blizak suradnik i prijatelj. Obojica su naklonjeni Đurđi Adlešić. Nakon objavljivanja Rogošićeva članka o zločinu u slavonskom selu Paulin Dvor prozvanima za tajno prebacivanje leševa ubijenih civila u plastičnim bačvama iz Slavnije u Liku osjetili su se bivši čelnici SIS-a, od kojih su neki Bišćanovi prijatelji i sudjelovali su u akcijama “Kameleon” i “Paulin Dvor”. Otvoreno je i pitanje odgovornosti čelnika Vojne policije i prvih ljudi Vojne policije u Karlovcu, s kojima je Bišćan tijesno surađivao dok je bio šef Operativnog centra SUZUP-a u Karlovcu. I opet su sebe u tim pričama pronašli najbliži Bišćanovi suradnici: pukovnik Josip Trogrlić, sada šef Odjela Protuobavještajne u Zagrebu, i bojnik Željko Sklepić, šef Operative Protuobavještajne službe. Trogrlić, pod zaštitom Đurđe Adlešić, jedini je napredovao nakon akcije “Kameleon”. Željko Sklepić je kao desna ruka Đure Brodarca i djelatna vojna osoba obavljao sve poslove za HDZ na području Siska i Moslavine.
Svakako je velikoj “brizi” Protuobavještajne službe za Nacional pridonijelo objavljivanje članaka o djelovanju skupine oko tadašnjeg načelnika Personalne uprave brigadira Vlade Čondića, Bišćanova prijatelja, te očekivanim promjenama u kadrovskoj strukturi MORH-a. Bišćan nije samo prema nadređenima “pokrivao” Čondićeve djelatnosti protiv uspostave novog ustroja MORH-a, nego je, navodno, podržao i dostavljanje dokumentacije pojedinim novinama. Primjerice, u slučaju zapovjedi ministrice Antunović o priznavanju temeljne časničke škole. Sve je to utjecalo na produljenje nadzora nad Nacionalovim novinarima. Rezultati tog nadzora su porazni. Osim liste Pukanićevih dnevnih kontakata i telefonskih razgovora te dugačke liste uglednih ljudi i dužnosnika, ministara, savjetnika s kojima se zadržao u društvu, ništa se posebno nije dalo zaključiti. Tko Nacionalu odaje “državne” i “vojne” tajne, još manje. Groteskno je izvješće o kretanju jednog Nacionalova novinara po Zagrebu. Na zaprepaštenje motritelja, on se, osim po trgovinama, tih zadnjih dana rujna nigdje nije zadržavao niti sastajao s osobama zanimljivih službi.
Stoga je, prema dobro informiranim izvorima, Bišćan potkraj listopada 2002. privatnim kontaktima u bivšem SUZUP-u, Krim policiji i Državnom odvjetništvu inicirao i predlagao mjere koje će omogućiti kazneni progon novinara. Stoga je u Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu zaprimljen podnesak odvjetnika Stjepana Vokića i Berislava Živkovića, nekadašnjeg glavnog državnog odvjetnika, u vezi s Rogošićevim člankom u Nacionalu od 23. srpnja 2002. pod naslovom “Đurđa Adlešić spriječila kažnjavanje SIS-ovaca iz akcije “Kameleon”. Zamjenik županijskog državnog odvjetnika Ivica Ovčar prihvatio je podnesak dvojice odvjetnika u kojem oni smatraju da se objavljivanjem slika i dokumenata vezanih za koordinaciju obavještajne zajednice i imena djelatnika obavještajne zajednice stječu uvjeti za počinjenje kažnjivog djela iz čl. 145 KZ-a. To znači da se Nacionalovu novinaru stavlja na teret objavljivanje sadržaja državne ili vojne tajne, podataka ili isprava za koje se pri objavljivanju znalo da su državna ili vojna tajna, i za koje KZ predviđa kaznu zatvora do tri godine ili novčanu kaznu. Stoga zamjenik županijskog državnog odvjetnika Ovčar nalaže Policijskoj upravi zagrebačkoj, sektoru Kriminalističke policije, da na temelju članka 174. Zakona o kaznenom postupku provede tzv. izvidne mjere i obavi obavijesni razgovor s autorom članka Rogošićem. Posebno se u tom dopisu ističe da treba ispitati Rogošića “od koga je dobio operativni plan provođenja operativne akcije ‘Kameleon’, kao i faksimil dopisa pomoćnika ministra obrane Markice Rebića koji je dostavio ravnatelju Hrvatske izvještajne službe, kao i shemu koordinacije operativne akcije “Kameleon”, te da li ima saznanja da navedena izvješća imaju oznaku ‘državna tajna’ i ‘vrlo tajno’, te da li su izvješća koja je on zaprimio imala takvu oznaku”. Krim policija PU Zagrebačke dostavila je zahtjev splitskoj PU, koja je u drugoj polovici prosinca 2000. i pozvala novinara Rogošića na obavijesni razgovor. Rogošić je u tom razgovoru izjavio da ne zna jesu li spomenuti dokumenti nosili oznaku “državna tajna” ili “vrlo tajno”, a od koga je dobio operativni plan provedbe “Kameleona” i faksimil dopisa Markice Rebića koji se odnosi na skrivanje dokaza koji su onemogućili kvalitetnu obranu generala Blaškića u Haagu, ne može otkriti, pozivom na odredbe Zakona o javnom priopćavanju i zaštiti novinarskih izvora. Dodao je da ga začuđuju istrage o objavljivanju sadržaja akcije “Kameleon” kao državne tajne, a da pravosuđe i policiju ne zanimaju protuzakonito organizirano praćenje i nadzor vojne obavještajne službe nad radom institucija civilnog društva u akciji “Kameleon”. U tom trenutku autor članka mislio je da se radi o samostalnoj istrazi Državnog odvjetništva, i ne sluteći da se radi o inicijativi u sklopu špijuniranja i progona Nacionala i njegovih novinara od Protuobavještajne službe.
Da je “Kameleon” bila ilegalna i nezakonita SIS-ova akcija, potvrdilo je još u proljeće 2000. posebno MORH-ovo povjerenstvo. Povjerenstvo je Vojno-stegovnom sudu dostavilo relevantne dokaze protiv Ante Gugića, bivšeg načelnika Uprave SIS-a i u vrijeme “Kameleona” pomoćnika ministra obrane RH, Vlade Galića, načelnika Uprave SIS-a, Josipa Trogrlića, tada šefa Operative SIS-a Bjelovar, Gorana Kovačića, načelnika Operativnog odjela SIS-a, Ivice Markote, bivšeg djelatnika SIS-a i časnika Prve gardijske brigade, Zdravka Hegada, načelnika Operativnog odjela SIS-a Bjelovar, i Mišela Jukića, operativca u Operativnom odjelu Uprave SIS-a. Rad Vojno-stegovnog suda i provedbu vojno-stegovnih mjera, izvjesno na traženje Đurđe Adlešić, zaustavili su pomoćnik ministra obrane za obavještajno-sigurnosne poslove Mladen Ružman i tadašnji načenik Uprave SIS-a Davor Bišćan. Na isti način najodaniji kadrovi HDZ-a u SIS-u spašeni su od kaznenog progona u postupku koji je otvoren pred Općinskim sudom u Zagrebu. Odvjetnici Vokić i Živković, koji su tobože samoinicijativno podnijeli podnesak Županijskom državnom odvjetništvu, pred Općinskim sudom u Zagrebu brane dvojicu optuženika iz skupine “Kameleon”.
Operativni plan provedbe OA “Kameleon” nastao je u travnju 1998. i predviđao temeljito praćenje rada Misije OESS-a, Misije ECMM-a i Misije UN-a u Hrvatskoj, posebno Ureda za ljudska prava i UNHCR-a. U tu akciju špijuniranja međunarodnih institucija koje su pratile stanje ljudskih prava i manjinskih prava, povratak prognanika, te položaj i slobodu medija u Hrvatskoj, bila je uključena cijela hrvatska obavještajna zajednica. Akciju je, uz odobrenje ravnatelja Miroslava Tuđmana, koordinirao HIS, čiji je djelatnik Josip Esterajher vodio akciju. Međutim, legitimna špijunska aktivnost pretvorila se u politički skandal kad je SIS, kao vojna protuobavještajna služba, kršeći hrvatske zakone provodio nadzor nad civilnim OESS-om, a njegovi djelatnici provaljivali u OESS-ove urede, urede HHO i drugih nevladinih udruga poput Glasa 99. “Kameleon” se izrodio u sustavno špijuniranje i sukob sa svim domaćim i međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava i kontrolu izbora u korist HDZ-a i njegove nesuđene pobjede na izborima 2000.
Iako mu je zakonom najstrože zabranjeno bilo kakvo djelovanje izvan vojnih baza, vježbališta i vojarni, SIS je nizom kriminalnih aktivnosti nastojao spriječiti slobodno izjašnjavanje hrvatskih građana na izborima 2000. Opet, ovaj put pod nazivom Protuobavještajna služba VSA, nekadašnji SIS ponovno nadzire i špijunira jednu civilnu instituciju, prati i prisluškuje novinare, ugrožavajući tako ljudska prava i slobodu medija. Ako je djelovanje SIS-a u “Kameleonu” bilo za račun jedne političke stranke, komu je sada bilo u interesu djelovanje Protuobavještajne zajednice? Više nego očito, uz neostvarenu civilnu, parlamentarnu kontrolu nad djelovanjem obavještajnih službi i cijele obavještajne zajednice, djelovanje tog segmenta VSA moglo je biti u interesu samo pojedinih skupina i političkih lobija koji djeluju samostalno, ne vezujući se nužno za stranačke interese. Bivši ministar obrane Radoš navodno je u intimnom društvu priznao pogrešku učinjenu postavljanjem Davora Bišćana za šefa službe, što ga je dobrim dijelom koštalo mjesta ministra, posebice zbog pogrešnih savjeta u odnosima sa Glavnim stožerom i Uredom predsjednika Republike. Ako su savjeti Bišćana, Čondića i Ružmana koštali ministra Radoša, čini se da na takvo što nije spremna Željka Antunović. Pogotovo stoga što ni sadašnji ravnatelj VSA general Gordan Čačić takvu situaciju u Protuobavještajnoj službi više nije htio tolerirati. Stoga je na temelju zakonskih ovlasti poduzeo sanaciju i stabilizaciju službe. Na mjesto načelnika Protuobavještajne službe privremeno je postavljen mladi i perspektivni časnik proistekao iz Domovinskog rata, satnik Damir Stručić, bivši pripadnik Prve gardijske brigade. Nakon ustroja cijele službe tu će dužnost vjerojatno preuzeti satnik Ranko Novoselac, diplomirani inženjer, čovjek s velikim ratnim iskustvom. U bivšem SIS-u još uvijek se velik broj djelatnika vezan za bivše pomoćnike i načelnike uprava protivi preustroju MORH-a i oružanih snaga i spremni su raditi na destabilizaciji sustava i rušenju demokratski izabrane koalicijske vlasti.

Premda se činilo da se nakon smjene HDZ-ove vlasti i uspostavljanja demokratskog režima, više ne može dogoditi proganjanje i prisluškivanje novinara, Nacional je otkrio da su njegovi novinari ponovno na udaru hrvatskih tajnih agenata

Davor Bišćan je diplomirani kriminalist, bivši djelatnik Službe državne sigurnosti, SZUP-a, šef Operative karlovačkog Centra SUZUP-a: Umirovljen je 1996. U travnju 2000. na mjesto šefa SIS-a dovodi ga tadašnji ministar obrane Radoš, prijatelj i kolega iz srednje vojne škole. Bišćan je u ratu bio zarobljen i kraće je vrijeme proboravio u srpskom zarobljeništvu na području Turnja. Oslobođen je intervencijom šefa KOS-a Gajića. Došavši u MORH, suprugu Branku zaposlio je u 302. logističkoj brigadi. Odlukom ravnatelja VSA generala Čačića sredinom prosinca je smijenjen s dužnosti načelnika Protuobavještajne službe.