Sve hrvatske afere, od Elektroprivrede i HŽ-a do Medicola pokazuju jedno: da smo iz dogovorne ekonomije socijalističkoga tipa, jednostavno prešli u dogovornu ekonomiju mafijaško-tranzicijskog tipa, a čitav taj projekt osamostaljenja Hrvatske i put prema nekakvom tržištu i kapitalizmu zapravo je žalosna farsa. Teško je možda danas prihvatiti da su i rat i sve žrtve bile uzaludne jer osnovni cilj nije postignut: radni čovjek u Hrvatskoj danas ne živi bolje nego radni čovjek u SR Hrvatskoj u okviru Jugoslavije. Štoviše, u nekim segmentima živi još i gore i nesigurnije. A jedina razlika između dogovorne ekonomije u socijalizmu i dogovorne ekonomije u tranzicijskome kapitalizmu je u činjenici što je dogovorna ekonomija u socijalizmu bila transparentna, otvorena i svima poznata.

Ako je političar iz nekoga kraja želio ostaviti zadužbinu u obliku tvornice glinice, to je u dogovoru s drugovima iz komiteta i napravio pa smo onda uskoro imali ruševne tvornice čiji su prostori bili upotrebljivi jedino kao kulise za akcijske ili horor filmove. Ali ni toga, zapravo, više nemamo: jakih filmskih koprodukcija s ozbiljnim stranim financijskim injekcijama. Dogovorna ekonomija tranzicijskoga tipa, u koju svakako spada i kriminalna privatizacija, samo je neka vrsta maskirane socijalističke ekonomije u kojoj neki komitet ili oligarhija odlučuju tko će što graditi, tko će bojati tunele, tko će reklamirati, a tko vršiti pretrage i liječiti. U dogovornoj ekonomiji socijalističkoga tipa postojali su ipak efikasni mehanizmi socijalne zaštite ljudi koji rade. Dogovorni je aparat tada bio u stanju podijeliti s pukom, koji se onda zvao radnička klasa, određene beneficije i mogućnosti. Bilo je bogatih, ali ne toliko bogatih, bilo je siromašnih, ali ne toliko - iako smo svi bili siromašniji i solidarno smo dijelili neke nestašice. I sve ovo nije jugonostalgija, sve su ovo nepobitne činjenice.

S ogromnom količinom sigurnosti možemo pretpostaviti da je sve što se u samostalnoj Hrvatskoj gradilo, kupovalo, privatiziralo, opremalo, bojilo ili planiralo, ama baš sve bilo plod nekog zakulisnog dogovora kojemu je svrha bila da netko nešto zaradi, stranka ili pojedinac, da netko nekako profitira, da postotak sklizne u neki džep, da se državnim nekako okoristiš u privatne svrhe, neovisno o tome je li to mlazni avion ili trošni kombi za prijevoz starog frižidera. Pri tome ne želim reći da je zloupotreba aviona za privatne hirove ista razina kriminala kao i zloupotreba kombija poduzeća u privatne svrhe, ali stvar samo svjedoči do kojih se sve razina ta bolest proširila. Kod pučkih kritičara socijalističke ekonomije prevladava priča da je socijalizam propao zato što radnici nisu radili, a nisu radili jer nisu bili motivirani, a nisu bilo motivirani jer su imali male plaće i jer su bili previše zaštićeni. Nedostajalo je ideja i kreativnosti.

A onda su se ideje i kreativnost odjednom pojavili. Recimo, ideja kako nepostojećim kreditom strane banke kupiti poduzeće s, recimo dvjesto radnika, otpustiti ih, strojeve rasprodati, zgrade srušiti, a na tom zemljištu sagraditi stanove koje će ljudi kupovati skupim i zelenaškim kreditima banaka koje su prethodno, vjerojatno isto tako dogovorno, prodane velikim stranim bankarskim sustavima. Pa ako je dogovaranje i poslovanje bez tržišta bilo najveći grijeh propaloga socijalizma, tako je stvarno nepostojanje tržišta kod nas zapravo propast suvremene hrvatske ekonomije. Ona proizvodi daleko premalo da bismo kao država mogli funkcionirati bez nepregledne vojske nezaposlenih i onih koji su odradili svoj vijek pa bi bilo lijepo da primaju za to i nekakvu penziju. Socijalizam je propao zato što su radnici slabo radili, a kapitalistička će Hrvatska propasti zato što radnici ne rade uopće. A ne rade zato što nemaju gdje i nemaju što.

Najnovija pak afera i prakticiranje dogovorne ekonomije posebno zabrinjava jer pogađa upravo ono na što smo najosjetljiviji: zdravlje i zdravstveni sustav. Prošlog se utorka, naime, dogodilo nešto doista nečuveno i to u zemlju u kojoj nečuvenog ima na svakome koraku. 27 najuglednijih liječnika, sveučilišnih profesora, ljudi koji su se već dokazali i u profesionalnom i u moralnom smislu, upozorilo je predsjednika države i predsjednicu vlade na skandalozan položaj javnog zdravstva i činjenicu da ova država već nekoliko godina sustavno pogoduje velikim privatnim klinikama, a praktički uništava kompletno javno zdravstvo. Oni koji odavno nisu zaštićeni u svojim radnim pravima, sve su manje zaštićeni i zdravstveno, a ogromna količina državnoga novca iz HZZO-a odlijeva se u džepove vlasnika privatnih klinika. Afera Medicol s PET/CT uređajima i naplaćivanjem pregleda samo je dio zdravstvene hobotnice što radi o glavi svim hrvatskim pacijentima koji nemaju novaca za pregled skuplji od gastroskopije.

I tu se postavlja vrlo ozbiljno, iako možda retoričko pitanje: zašto dr. Andrija Hebrang i ministar dr. Darko Milinović, momentalno najjači ljudi hrvatskoga zdravstva, nisu znali ono što zna gotovo svaki liječnik u Hrvatskoj - da se pogoduje privatnim klinikama na štetu javnoga zdravstva? I zašto nisu djelovali da to spriječe? Sada se jasno pokazuje da se HDZ-ova borba protiv korupcije može usporediti s nekom vrstom autoimune bolesti, koja napada vlastiti organizam jer ga neosnovano prepoznaje kao opasnog uljeza. Kod lupusa ili pemfigusa to možda i jest tako, ali u slučaju HDZ-ove borbe protiv korupcije, pogotovo kad počnu međusobna optuživanja i sukobi, organizam dobro prepoznaje uljeza. Sebe sama.