Optuživši koalicijske partnere iz HNS-a da su Mercatoru pokušali jeftino prodati gradsko zemljište u Klari, Bandić je izazvao novi međustranački raskol u zagrebačkoj gradskoj upraviSkandal oko Mercatora prva je politička tema koju je otvorio Milan Bandić, šef zagrebačke organizacije SDP-a, vrativši se nakon dvomjesečnog bolovanja. Optuživši koalicijske partnere iz HNS-a da su Mercatoru pokušali jeftino prodati gradsko zemljište u Klari, Bandić je izazvao novi međustranački raskol u zagrebačkoj gradskoj upravi. Naime, Srećko Ferenčak glavni tajnik HNS-a, uzvratio je protuoptužbom da je upravo Bandić u dosluhu sa slovenskim trgovačkim poduzećem skovao plan o neposrednoj pogodbi.

Tko god bio u pravu, pozadina slučaja prilično je jednoznačna: netko u gradskoj vladi doista je vukao poteze koji su Mercatoru trebali omogućiti da umjesto 176.478 četvornih metara ponuđenih na javnom natječaju, otkupi manje od desetine. Mercatoru odgovara ponuđena lokacija za budući megamarket, ali nije zainteresiran za cijelu parcelu. Problem je u tome da ostatak građevinskog zemljišta koji Mercatoru ne treba zagrebačke gradske vlasti nikome više ne bi mogle prodati. Generalnim urbanističkim planom Zagreba to zemljište definirano je kao “pretežno poslovno-trgovačka zona”, pa ni jedna trgovačka korporacija ne bi bila zainteresirana da uz Mercator instalira vlastite prodajne kapacitete.

Tako bi Milan Bandić suprotno Gradskom urbanističkom planu i tik uz slovenski megamarket doista mogao zgurati tek stambeni geto za siromašne, kako posljednjih dana svečano najavljuje. Ili obratno: smjesti li tu stambeno naselje, za megamarket će preostati točno onoliko zemljišta koliko je Mercator spreman investirati.

Doista, dostupni dokumenti dokazuju da je Mercator od raznih gradskih ureda zahtijevao upravo takav kupoprodajni aranžman, nastojeći najprije spriječiti, a potom srušiti javni natječaj u kojem bi se visokim novčanim iznosima morao nadmetati s konkurencijom. U veljači 2003. koncept neposredne pogodbe njegovi predstavnici objašnjavali su Uredu za imovinsko-pravne poslove kojim upravlja SDP-ovac. Šest mjeseci kasnije isti su zahtjev uputili Srećku Ferenčaku, HNS-ovcu koji upravlja gradskom imovinom.

”… Predlažemo da se prihvati ponuda Merkatora-H d.o.o za kupnju dijela k.č.br 1577 u površini od 22.492 m2 ili da se raspisani natječaj poništi.”, pisao je 20. kolovoza 2003. direktor slovenskog poduzeća Stanislav Bronjak, neuvijeno i jasno inzistirajući na tome da uprava grada u slučaju Merkatora napravi izuzetak, izigra zakon i prekrši sve svoje javno proklamirane norme.

Kako pokazuje njihova prepiska s nadležnim gradskim službama, predstavnici Merkatora su na ovaj način argumentirali svoj kupoprodajni plan: Merkator je davno postao vlasnik privatnih parcela u susjedstvu tog gradskog zemljišta, stekavši time sva prava da mu grad omogući otkup ne cijele parcele, već samo željenih 22.492 m2. Pri tome su prešutjeli ključnu činjenicu da se upravo zbog tih susjednih privatnih čestica vode imovinsko-pravni sporovi jer su ih vlasnici prodali dva puta, jednom poduzeću Urba-Jug, a onda poduzeću GTEM-ing. Uz sve neizvjesne sudske procese koji još traju i sve kaznene prijave za kupoprodajne prijevare, Merkator je privatne parcele preuzeo od GTEM-inga u vlasništvu izvjesnog Frane Zorića, jednog od najpoznatijih mešetara u Zagrebu i Hrvatskoj. Kako se Zorić obvezao da će Merkatoru osigurati neophodne četvorne metre za njegov novi šoping-centar, još 2001. unaprijed je dobio proviziju od četiri milijuna kuna. Kao osiguranje da će obaviti posao za koji je uzeo avans, Zorić je Merkatoru dao hipoteku na svoju kuću u Đakovu. Ako se izjalove Zorićeva već plaćena obećanja njegovi slovenski partneri zabilježit će golemi financijski gubitak. Zato rizični ortakluk s mešetarom valja kompenzirati što jeftinijim osvajanjem gradskog posjeda uz pomoć korumpiranih činovnika u zagrebačkoj gradskoj vladi. Doduše, nije isključeno da sadašnja uprava slovenskog poduzeća nema pojma o dvojbenom imovinsko-pravnom statusu Zorićeve stečevine u Klari. Akciju otkupa privatnih parcela uz 4 milijuna kuna unaprijed plaćene provizije započeo je direktor Merkatora koji je u međuvremenu smijenjen s te funkcije.

Utoliko je Bandić apsolutno u pravu kada tvrdi da je Mercator u zagrebačkim gradskim uredima našao “vezu” koja mu treba osigurati izuzetnu kupoprodajnu povlasticu, dobivši od pojedinih gradskih moćnika čvrsta usmena jamstva da će zemlju u Klari dobiti u bescjenje, kako to i biva u neposrednoj pogodbi. Dvojbeno je tko je s Merkatorom dogovarao neposrednu pogodbu i tko je obećao da javnog natječaja neće biti. Da li je to doista bio Ferenčak i njegov HNS kako optužuje Bandić ili su to možda Bandićevi ljudi iz SDP-a, kako uzvraća Ferenčak?

Druga neporeciva činjenica proturječi Bandićevoj verziji priče: javni natječaj za prodaju gradske parcele u Klari – točno onakav kakav je Mercator ultimativno zahtijevao – poništen je većinom glasova Badićevih ljudi, a ne Ferenčakovih HNS-ovaca u nadležnom povjerenstvu. Dakle, ako su Bandićevi politički suradnici nastojali spriječiti izravnu pogodbu u režiji HNS-a, bilo bi logično da su predstavnici dviju stranaka u tom povjerenstvu igrali izokrenute uloge. Uz to, Bandićevi SDP-ovci već su više puta pokazali da javni natječaj nije institut koji su spremni poštivati. Da bi se javni natječaj eskivirao, Robni terminali, gradsko poduzeće kojeg kontrolira jedan od Bandićevih najpovjerljivijih suradnika, austrijskom Metrou nje prodao zemljište već ga je dao u najam, naplaćujući minimalnu zemljišnu rentu od pet kuna po četvornom metru.

Mercator je godinama tražio mjesto u Zagrebu na kojem bi smjestio tri megamarketa. Prema Nacionalovim vrlo upućenim izvorima u poslovnim krugovima, Mercator je od 1997. razmatrao pogodne lokacije u Španskom, Klari i Vukovarskoj ulici. Realiziran je samo trgovački centar u Vukovarskoj. Za gradnju megamarketa u Španskom Merkator je ishodio lokacijsku dozvolu 2000., pri kraju mandata HDZ-ovog poglavarstva Marine Matulović Dropulić. Pokazalo se da je ona faktički krivotvorena: premda je imala originalne pečete nadležnih ureda, iza nje nije stajala pravovaljana procedura. U Klari je osim gradske parcele valjalo steći vlasništvo nad dobrim dijelom privatnih čestica što ih je već uvelike otkupljivalo poduzeće Urba-jug, specijalizirano za slične poslove u korist velikih trgovačkih lanaca. Štoviše, Urba-Jug je i prodavačima već isplatilo dio ugovorene cijene i troškove izvedbenog urbanističkog plana za tu zonu. Dokazavši dokumentima da su ispunili znatni dio svojih ugovornih obveza prema bivšim vlasnicima, Urba-Jug se u gruntovnicu, prema zakonskim regulama, ubilježio kao novi vlasnik. Po svemu sudeći Urba-Jug je kupljene parcele rezervirao za nekog inozemnog poslovnog partnera.

Činjenica da je iz gruntovnih knjiga gotovo preko noći izbrisano vlasničko pravo Urba-Juga, znalci pripisuju pojavi Frane Zorića u kupo-prodajnoj priči, koja ilustrira tipičan model po kojem u Zagrebu funkcionira tzv. zemljišna mafija. Nagovorivši privatne zemljoposjednike da razvrgnu raniju pogodbu, Zorić je ishodio da se iste parcele uknjiže u korist Mercatora. Za operaciju koja je završila sudskim tužbama i kaznenim prijavama protiv dvostrukih prodavača istog zemljišta, vjerojatno je izuzetno važan detalj iz Zorićeve biografije koji je ujedno dugoročno odredio njegovu mešetarsku profesiju: Zorićeva kćer tajnica je pročelnika Zavoda za katastar. Za ilustraciju tzv. zemljišne mafije valja spomenuti da se njegov bliski rođak Niko Zorić bavi preprodajom nekretnina po sličnoj metodologiji. Saznavši primjerice iz svojih izvora u istom katastru da je francuski Le Clerc zainteresiran za gradnju robne kuće u Španskom, Niko Zorić od privatnika je za male novce kupio komadić zemlje u središtu trgovačke zone. Onda ju je ponudio Le Clercovim zastupnicima za dva milijuna eura svjestan da se bez tog djelića nikakva građevina tu ne može napraviti. Kako su predstavnici Le Clerca radije odustali od investicije nego da trguju s hrvatskim ucjenjivačima, Niko Zorić isto je zemljište preprodao Zvonku Dumančiću Cimbali koji je nedavno osuđen za ubojstvo djevojčice u slavljeničkoj novogodišnjoj pucnjavi. Dumančić je pronašao konačnog kupca: Unikonzum, trgovačku korporaciju Ivice Todorića.

Drugim riječima, smatrajući da su sumnjivim osvajanjem privatnih parcela u Klari završili prvu fazu posla, Mercatorova reprezentacija obratila se gradskim ocima u Zagrebu da svoj posjed, odnosno Zorićevu stečevinu, zaokruži manjim dijelom susjedne gradske parcele. Unatoč “vezi” u zagrebačkoj gradskoj upravi nešto se izjalovilo pa je umjesto obećane izravne pogodbe, u kolovozu 2003. i u odsustvu teško bolesnog Bandića, raspisan natječaj za javnu prodaju cjelokupnog građevinskog zemljišta. Kao jedini limit kandidati su morali poštivati oznaku K2 u novom GUP-u koja definira zagrebačke poslovno-trgovačke oaze. Zato je unaprijed bilo jasno da će se na natječaj javiti isključivo velike trgovačke kompanije.

Sastavljeno je Povjerenstvo za provedbu javnog natječaja -četvoro iz SDP-a i troje iz HNS-a – kojim je predsjedavao Srećko Ferenčak. Pojavilo se troje kandidata. Uz novog direktora Mercatora, sjednicu Povjerenstva pratio je Frane Zorić u društvu Tomislava Jelića, glavnog Bandićevog saveznika u HB-u u stalnom jurišu na Vlastu Pavić, zagrebačku gradonačelnicu koju bivši gradonačelnik doživljava kao uzurpatora njegovog prirodnog prava na tu funkciju.

Kada je trebalo otpečatiti kuverte i otkriti tko obećava najviše novaca za zemljište u Klari, SDP-ov član povjerenstva Vlatko Velnić konstatirao je da se parcelu možda ne bi trebalo prodavati, jer je godinama koristi Veterinarski fakultet. Prema vladajućim imovinsko-pravnim normama to bi značilo da zemlja pripada onom tko ju je koristio. Ako je vjerovati Ferenčaku, kao predsjednik Povjerenstva raspolagao je papirima o vlasničkim pravima Grada koje SDP-ovci nisu željeli ni pogledati. Točno kako je to Mercator tražio na Velnićev prijedlog javni natječaj je poništen. Kako je 3. rujna natječaj ponovo oglašen u Vjesniku, a 10. rujna se otvaraju nove ponude, Bandić je već krenuo u kampanju da ga opet sruši. Na istom zemljištu, kako tvrdi, izgradit će tzv. socijalne stanove.