Prema posljednjim podacima što su ih objavile međunarodne snage na Kosovu ubijeno je najmanje 26 osoba.Na Kosovu se rasplamsalo najveće nasilje nakon rata 1999., u srijedu, 17. ožujka, u podijeljenoj Kosovskoj Mitrovici, u čijem je sjevernom dijelu političko središte Srba na Kosovu, ali i u brojnim srpskim enklavama na središnjem, istočnom i južnom Kosovu. Prema posljednjim podacima što su ih objavile međunarodne snage na Kosovu ubijeno je najmanje 26 osoba. Etničku pripadnost poginulih međunarodne snage na Kosovu nisu objavile, ali prema nekim informacijama među njima ima više Albanaca nego Srba, pri čemu je najviše Albanaca poginulo u sukobima s međunarodnim snagama koje su čuvale Srbe. No koliko je točno mrtvih još se ne zna jer nije još sasvim jasna situacija u raznim žarištima nasilja. Ranjeno je oko 830 osoba, među njima 98 policajaca UN-a i 55-pripadnika KFOR-a. Iz svojih kuća protjerano je oko 3600 Srba, zapaljeno je najmanje 350 srpskih kuća i 30 pravoslavnih crkava i manastira. Ti su događaji imali dva neposredna povoda.

Početkom prošlog tjedna kod srpskog sela Čaglavice južno od Prištine iz vatrenog je oružja teško ranjen 17-godišnji srpski dječak, što je ogorčilo kosovske Srbe, uvjerene da je to zločinu albanskih ekstremista. Seljani Čaglavice u znak prosvjeda blokirali su cestu Priština – Skopje, koji prolazi pokraj njihova sela. U utorak, 16. ožujka, u albanskom selu na sjeveru Kosova, 20-ak km zapadno od Kosovske Mitrovice, u rijeci Ibru utopila su se tri dječaka, dok je četvrti, koji se spasio, tvrdio da su ušli u rijeku bježeći od Srba koji su ih gonili s psom. To je pak izazvalo ogorčenje među albanskim stanovništvom.

Iako je bilo mnogo sumnji u tu izjavu dječaka, koji je mijenjao iskaze, u južnom, albanskom dijelu Kosovske Mitrovice, okupilo se golemo mnoštvo Albanaca koji su krenuli preko mosta u srpski dio. KFOR ih je pokušao zaustaviti, ali nije uspio, pa su neki Albanci prešli rijeku i počeo je obračun sa Srbima. Bacali su kamenje, a čula se i pucnjava s obje strane, pa su tamo pale i žrtve.

Gotovo istodobno zaredali su nemiri i nasilje u drugim dijelovima Kosova, pa se stječe dojam da nisu bili sasvim spontani nego da su ih planirali i organizirali ekstremistički albanski vođe. Najburnije je bilo oko sela Čaglavice, pokraj kojeg se okupilo mnoštvo Albanaca u namjeri da se obračunaju sa Srbima. Jake snage KFOR-a nisu ih u tome uspjele spriječiti pa su neki Albanci ušli u selo i počeli paliti kuće. Tek kad su došle američke snage iz obližnje baze u Uroševcu situacija je stavljena pod kontrolu. U Prištini su napadnute zgrade gdje žive Srbi, Albanci su ušli u Kosovo Polje i spalili poštu, ambulantu, školu i nekoliko desetaka kuća. Napadnute su srpske kuće u Gnjilanu, bilo je nasilja u Prizrenu, gdje su spaljene sve srpske crkve, iz minobacača je ispaljeno nekoliko mina na srpski manastir Veliki Dečani, a bilo je mnogo incidenata i na drugim mjestima. Brojni Srbi počeli su napuštati svoja sela i tražiti pribježište u bazama KFOR-a i većim srpskim središtima na Kosovu.

U srijedu, 17. ožujka navečer, zaredale su antialbanske demonstracija u Srbiji, u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Čačku, Vranju. U Nišu je do temelja spaljena tamošnja džamija, a zapaljena je i Bajrakli-džamija u Beogradu, čija je unutrašnjost potpuno izgorjela. Demonstranti su u noći između srijede i četvrtka pokušali napasti i zgradu srbijanske vlade i američku ambasadu, ali su ih jake policijske snage zaustavile pa su demonstranti razbili “McDonald’sov” izlog. Demonstranti su tražili da Srbija hitno intervenira i zaštiti vojskom i policijom Srbe na Kosovu.

Bila je to prva krizna situacija za vladu novog srbijanskog premijera Vojislava Koštunice. On je obećao da će biti poduzete odgovarajuće diplomatske mjere. Javnosti se obratio i predsjednik SiCG-a Svetozar Marović i obavijestio je da je razgovarao s glavnim tajnikom UN-a Kofijem Annanom, koji je obećao hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti. Ministar vanjskih poslova SiCG-a Goran Svilanović zatražioo je od NATO-a, koji je nadležan za mirovnu operaciju na Kosovu, da poduzme potrebne mjere. Te srijede navečer se sastao i Vrhovni savjet obrane SiCG-a, najviši državni forum koji odlučuje o vojnim pitanjima. Ujutro je objavljeno priopćenje s te sjednice u kojem se kaže da će borbena spremnost Vojske SiCG-a biti podignuta na viši stupanj, ali se ipak napominje da će država raditi isključivo na diplomatskom rješavanju problema. O mogućem angažmanu vojske govorila je samo sljedeća rečenica: “Vrhovni savjet obrane izražava spremnost da se Vojska Srbije i Crne Gore angažira u pomoći međunarodnim snagama na stabilizaciji situacije na Kosovu i Metohiji u okviru rezolucije 1244 Vijeća sigurnosti UN-a, a u sklopu misije međunarodnih snaga KFOR-a i UNMIK-a.”

Drugi riječima, ako se netko u Srbiji i među Srbima na Kosovu nadao samostalnim pokretima trupa, ostao je razočaran. Iz priopćenja je jasno da vodstvo SiCG-a zna da ono ne može pomoći Srbima na Kosovu. U tome ih ograničavaju i spomenuta rezolucija UN-a i Kumanovski sporazum kojim je 1999. završio napad NATO-a na Srbiju zbog Kosova, a Srbija izgubila Kosovo koje je dospjelo pod međunarodni protektorat. Tim je dokumentima, doduše, predviđena mogućnost da se manje snage iz Srbije nađu na teritoriju Kosova na pomoćnim poslovima poput razminiranja, ali samo ako to međunarodna uprava na Kosovu smatra potrebnim, i to isključivo kao dio međunarodnih snaga s najviše tisuću vojnika. To je javno potvrdio i načelnik generalštaba Branko Krga.

Etničko čišćenje što su ga pokrenuli kosovski Albanci izazvalo je uzbunu u međunarodnoj zajednici, ne samo zbog tragične sudbine kosovskih Srba, nego i zbog opasnosti da bi to moglo destabilizirati Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Srbiju. Nakon što je vlast u Beogradu sljedećeg dana uspjela smiriti divljanje srpskih desničara i preuzeti političku inicijativu u osudi događaja na Kosovu i diplomatsku inicijativu, našla se u nešto povoljnijem položaju.

Doduše, već u četvrtak, 18. ožujka, NATO je odbio prijedlog Vrhovnog savjeta obrane SiCG-a da na Kosovo – kao dio operacije KFOR-a – dođu profesionalne postrojbe SiCG-a. Umjesto toga NATO je poslao dodatne vojnike kako bi spriječio daljnji pogrom. To je od njega posebno tražila beogradska vlada pa je ministar obrane Boris Tadić otišao na skup NATO-a u Bratislavi i razgovarao s glavnim tajnikom NATO-a Jaapom de Hoopom Schefferom. Vrativši se u Beograd izjavio da će, ako NATO ne ispuni svoju zadaću, SiCG preispitati svoju politiku prema Kosovu.

U međunarodnoj zajednici pojavila se bojazan da bi se događaji s Kosova mogli preliti u dvije susjedne države. U Makedoniji se spremaju izbori za novog predsjednika, nasljednika poginulog Borisa Trajkovskog kojim su makedonski Albanci bili jako zadovoljni. Upitno je tko će naslijediti tog čovjeka koji je znao uskladiti međuetničke interese.

Događaji na Kosovu pažljivo su se od početka pratili i u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Predsjedništva BiH Sulejman Tihić zabrinuto je izjavio da vjeruje kako kriza na Kosovu neće negativno utjecati na prilike u Bosni. Vodeći ljudi Republike Srpske pozvali su građane na mir, a predsjednik skupštine RS-a Nikola Kalenić posebno je upozorio građane da bi bilo pogubno za RS da se u njenim gradovima ponovi ono što se događalo u Beogradu i Nišu. U BiH se država restrukturira a RS se nastoji oduprijeti daljnjem ujedinjavanju državnih tijela pa bi joj nasilje oslabilo položaj. Zato u RS-u nije bilo ni neke posebne reakcije na vijest da je u Bugojnu ovih dana zapaljena pravoslavna crkva.

Za međunarodnu zajednicu najvažnije je što prije smiriti situaciju i zbog Makedonije i zbog BiH, ali i kako se ne bi radikalizirala situacija u Srbiji. Sumnja se da paleži džamija u Beogradu i Nišu nisu bili samo spontan bijes pijanih nogometnih navijača, nego planirana radikalizacija situacije u trenutku kad nova Koštuničina vlada još nije pravo ni počela djelovati te uoči srbijanskih predsjedničkih izbora.

Neki srbijanski politički analitičari već su ocijenili da su paleži džamija bili dio pužućeg državnog udara, u sklopu kojeg bi vlada bila natjerana da radikalizira svoje poteze. Ona to zbog međunarodnih obzira ne bi mogla činiti, a to bi bio povod za demonstracije protiv vlade, kakve su već neki pokušali organizirati. U takvom raspoloženju znatno bi se povećali izgledi vođe Srpske radikalne snage Tomislava Nikolića da pobijedi na skorašnjim predsjedničkim izborima.

Međunarodna zajednica nastoji zaustaviti radikalizaciju i među kosovskim Albancima. Albanski radikali ne slažu se s pomirljivom politikom Ibrahima Rugove. On sve više pokazuje da je sklon dogovorima pa su nedavno obnovljeni posredni kontakti kako bi se pod okriljem međunarodne zajednice postigao dogovor o statusu Srba na Kosovu. Navodno su radikalni albanski vođe jako ljuti na Rugovu pa tu treba tražiti i objašnjenje za nedavno bacanje ručne bombe u dvorište Rugovine kuće u Prištini. Navodno su albanski ekstremisti već dugo planirali demonstracije, kojima bi prisilili umjereno kosovsko vodstvo da odustane od dogovora sa Srbima, ali za to nisu imali pravog povoda.

No tragičan incident u sjevernoj kosovskoj općini Zubin Potok s utapanjem troji djece u Ibru postao je dobar povod za mobilizaciju albanskog stanovništva, ali sada ne protiv umjerenog kosovskog vodstva, nego protiv tamošnjih Srba, pomoću čega su albanski ekstremisti htjeli preuzeti inicijativu na kosovskoj političkoj sceni. Nasilje je poništilo sve već postignute posredne dogovore i prisililo umjerene albanske vođe da radikaliziraju svoje stavove kako ne bi izgubili podršku javnosti. Oni su optužili Beograd za sve što se sad događa, jer je inzistirao na za Albance neprihvatljivom konceptu kantonizacije Kosova, te objavili da je u najnovijim okolnostima jedino rješenje kosovskog pitanja – potpuna nezavisnost Kosova.

Zbog svega toga za NATO je bilo najvažnije da se situacija na Kosovu što prije smiri, jer inače prijeti opća radikalizacija na širem području bivše Jugoslavije. NATO je stoga ozbiljno shvatio najnoviju krizu na Kosovu i tamošnje divljanje albanskih ekstremista suzbio u začetku. Na Kosovo je iz Napulja doputovao zapovjednik Južnog krila NATO-a, američki admiral Gregory Johnson, i preuzeo zapovijedanje cijelom operacijom. Na Kosovo su prebačene dodatne američke i britanske snage iz Bosne, a potom još 40-ak aviona s vojnicima iz raznih zemalja članica NATO-a. Na Kosovo će stići i specijalizirane i vrhunski obučene britanske postrojbe za suzbijanje nasilja.

Suzbijanju nasilja pridonijela su i oštra upozorenja međunarodne zajednice albanskom rukovodstvu. Admiral Johnson jasno je ono što se dogodilo proglasio etničkim čišćenjem, a to je bila ocjena i nekih europskih političara, koji priznaju da su prvotni događaji možda bili spontani, ali je onošto je uslijedilo po njihovoj ocjeni bilo planirano. Albanskom je vodstvu očito bilo rečeno da je najodgovornije za prestanak nasilja, pa je ono uputilo i takav apel u javnost. Kosovsko vodstvo na Kosovu je zbog žrtava proglasilo i dan žalosti, a obznanjeno je da će se osnovati fond kako bi se nadoknadila šteta vlasnicima uništenih nekretnina. Zašutjeli su i oni koji su početak nasilja htjeli iskoristiti za svoj politički cilj – hitno proglašenje neovisnosti Kosova. Iako su vodeći umjereni albanski vođe, kad je nasilje počelo, tvrdili da je potpuna neovisnost “jedini način da se trajno riješi kosovski problem”, sada o tome više ne govore jer su i sami shvatili da su najnoviji događaji ozbiljno ugrozili taj cilj.

Iz zapadnih političkih izvora i novina stižu procjene da je nasilje pokazalo da s davanjem neovisnosti Kosovu, o čemu se sve ozbiljnije razmišljalo kao o trajnom rješenju, ne treba žuriti jer kosovski Albanci, koji bi trebali biti nositelji te neovisnosti, tomu nisu dorasli. Štoviše, čuje se i da će zbog tih događaja američka vlada, u kojoj je bilo mnogo sklonih tom rješenju, promijeniti politiku. Washington je bio sklon tom rješenju jer bi tako mogao smanjiti američki vojni i politički angažman na tom području i te resurse preusmjeriti u Irak. Kosovsko nasilje pokazalo je da su Amerikanci nužni i tamo, ali i u Bosni, gdje bi također bez njih moglo doći do nevolja.

Ekstremni Kosovari možda su postigli neke taktičke ciljeve, otjeravšii Srbe iz nekoliko njihovih sela i spalivši crkve, ali dugoročno nisu postigli što su htjeli. Naprotiv, brutalnim nasiljem udaljili su se od glavnog cilja, potpune neovisnosti na cijelom teritoriju. Odjednom se sada i na Zapadu čuje da srpski prijedlog o kantonizaciji i – de facto – podjeli Kosova, za što se posebno zalaže Koštunica, i nije tako nerazuman, te da bi se možda mogla preuzeti formula iz BiH, na koju kosovski Albanci ne pristaju.

NATO je poduzeo mjere da smiri i srpsku stranu, koja je gotovo jednoglasno prvih dana nakon izbijanja nasilja na Kosovu počela optuživati KFOR da nije dovoljno zaštitio t srpsko stanovništvo te se pokazao nesposobnim da upravlja Kosovom. Zbog toga, čulo se iz Beograda, na Kosovo treba poslati vojsku SiCG-a. Iako je to admiral Johnson odbio, taj prijedlog stalno ponavljaju vodeći srpski političari, a posebno ministar obrane Boris Tadić. Za NATO je takav prijedlog potpuno neprihvatljiv, jer bi dolazak srpske vojske zakomplicirao situaciju i poništio rezultate rata iz 1999. Za NATO je ključno da pokaže da je politika koju NATO od 1999. vodi prema Kosovu i u vojnim, i u sigurnosnom, i u političkom smislu pravilna. NATO a tvrdi da je – premda je u prvom valu nasilja ubijeno nekoliko desetaka ljudi – sada sigurnosna situacija potpuno pod kontrolom, a broj Srba koje su vojnici NATO-a uspjeli zaštititi ili evakuirati popriličan. Time se demantiraju tvrdnje ministra Tadića da treba očekivati eskalaciju sukoba. Od srbijanskih političkih prijedloga zasad se ozbiljno uzima u obzir samo jedan, onaj o decentralizaciji ili kantonizaciji Kosova, jer su i Albanci pokazali da sa srpskom manjinom na Kosovu ne mogu zajedno živjeti.

NATO će zasad morati napustiti svaki plan da ode s Kosova i s područja bivše Jugoslavije uopće, smanji svoje tamošnje snage ili čak cijelu mirovnu operaciju prepusti drugima. Štoviše, NATO bi mogao proširiti svoju operaciju na Kosovu preuzimanjem nekih ovlasti od drugih međunarodnih tijela, za koje se u NATO-u smatra da nisu obavila svoj posao. Ovo što se dogodilo štetilo je NATO-ovu ugledu i autoritetu, i to ne samo kad je u pitanju Kosovo nego i kad je riječ o mogućim budućim sličnim operacijama. Taj se ugled može vratiti samo ako se ovo što se sada dogodilo ne ponovi još jedanput dok je NATO na Kosovu.