Napadači su upali u džamiju, sagrađenu u 17. stoljeću, iznijeli iz nje sve što im se prohtjelo i zapalili je.Srbija se vratila u 1988. godinu, kad joj se “događao narod” – okupljanja tisuća ljudi koji su tada skandirali “Dajte nam oružje, idemo na Kosovo!”, kako bi “svetu srpsku zemlju branili od albanskih separatista”. Punih 15 godina poslije Srbija je ponovo na nogama.

Zbog nemira koje su mnogi zapadni političari i vojnici okarakterizirali kao etničko čišćenje srpskih enklava u središnjem dijelu Kosova, paljenja oko 30 pravoslavnih crkava i manastira, uništenja sedam srpskih sela, progona oko 3600 ljudi, diljem Srbije organizirani su prosvjedni skupovi, slični “događanju naroda” iz 1988. – projektu tada nedodirljivog srpskog lidera Slobodana Miloševića, čiji je rezultat bio raspad SFRJ.

Razlike, ipak, postoje. Ne samo zato što je Milošević u Den Haagu, gdje mu se sudi za sudjelovanje u ratnim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, nego i zato što najnovija okupljanja, u usporedbi s 1988. godinom, imaju manje sudionika i prati ih znatno više nasilja.

U srijedu, 17. ožujka, počele su u Beograd stizati vijesti o sukobima i žrtvama u Kosovskoj Mitrovici, gradu na sjeveru Kosova koji je rijekom Ibar podijeljen na dva dijela – srpski sjeverni i južni albanski. Uslijedila je vijest o tisućama naoružanih Albanaca koji su se iz Prištine uputili prema srpskom selu Čaglavica, a zatim informacije o paleži srpskih manastira iz srednjeg vijeka i rijetkih preostalih sela sa srpskim stanovništvom.

Novi srbijanski premijer Vojislav Koštunica sazvao je izvanrednu sjednicu vlade a ispred vladine zgrade počelo je okupljanje ljudi. Stotinjak taksija blokiralo je promet, čuli su se zahtjevi da se pojavi netko iz vlade. Dolazak ministra za kapitalne investicije Velimira Ilića dočekan je skandiranjem jer je okupljenima izgledao kao savršen vođa zbog sklonosti da psuje, fizički se obračunava s novinarima i proziva nesrpske pripadnike vlasti – nekadašnjeg ministra energetike Gorana Novakovića jer je Hrvat, a beogradsku gradonačelnicu Radmilu Hrustanović jer joj je muž Musliman.

Ilić je okupljenima, među kojima su bili i Milorad Vučelić i Uroš Šuvaković iz Miloševićrva SPS-a, poručio da mu je drago što ih vidi u tolikom broju i pozvao ih da zajedno prate situaciju, pa je prekinut uzvicima “izdaja, izdaja!” i otjeran. Tada su megafon preuzeli “autentični patrioti” – estradna zvijezda Svetlana Ceca Ražnatović, višestruko osuđivani kriminalac Kristijan Golubović i glumica Ivana Žigon, dok su okupljeni skandirali “idemo na Kosovo!”, “hoćemo vojsku!” i “ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji!”.

“Voljela bih da nas je više”, rekla je Svetlana Ražnatović pred 3000 ljudi, dok im je Golubović poručio da je on novi Željko Ražnatović Arkan, uz obećanje: “Ja ću vas voditi!” Oko ponoći skup se razišao. Oko 150 nogometnih navijača krenula je prema beogradskoj džamiji, udaljenoj nekoliko kilometara, gdje ih je dočekalo 40-ak policajaca. Zasuta kamenjem i bocama, policija se povukla, a napadači su upali u džamiju, sagrađenu u 17. stoljeću, iznijeli iz nje sve što im se prohtjelo i zapalili je. Zapalili su i nekoliko automobila i pretukli četvoricu fotoreportera iz novinske agencije FoNet i lista Večernje novosti i razbili im kamere. Policajci su samo gledali. Na akciju ih nije motivirao ni mitropolit SPC-a Amfilohije Radović, koji je preklinjao navijače da ne uništavaju. Sljedeći cilj bilo je veleposlanstvo SAD-a, ali su policajci suzavcem rastjerali navijače, koji su stigli kamenovati obližnju hrvatsko veleposlanstvo.

Iste su noći u Nišu, kako tvrdi policija, navijači Partizana zapalili džamiju iz 19. stoljeća. Oko 2000 ljudi gledalo je kako gori, a među njima su bili i policajci, kao i vatrogasci, koje su navijači spriječili da priđu džamiji urlajući: “Ubij Šiptara!”

U Novom Sadu je nekoliko stotina pijanih mladića demoliralo pekarnicu i slastičarnicu čiji su vlasnici Albanci. Na zgradi u kojoj je do prije 10 godina bilo sjedište Islamske vjerske zajednice, porazbijali su stakla. Policija ih je zaustavila kad su se približili novosadskom naselju Adice, gdje žive nesrpski izbjeglice s Kosova. U Apatinu i Somboru napadnute su kuće čiji su vlasnici Muslimani.

Sutradan, u četvrtak, naslovnice novina osvanule su s naslovima “Rat na Kosovu”, “Vojska kreće prema Kosmetu”, ”Šiptari počeli novi rat”, “Teror nad Srbima”. Opozicijska Stranka srpskog jedinstva priopćila je da je njen lider Borislav Pelević, koji je na čelu SSJ naslijedio ubijenog ratnog zločinca Arkana, stigao na Kosovo kako bi “zaštitio živote ugroženog srpskog naroda”. Nekoliko stotina srednjoškolaca, skandirajući “ne damo Kosovo!” i “svud su straže đenerala Draže”, krenulo je prema albanskoj ambasadi na Dedinju. Policija ih je rastjerala suzavcem. Na Dedinju su učenici IV. beogradske gimnazije pretukli Albanca koji je dovezao kćer u školu. Pretučena je i djevojčica, demoliran njihov automobil, nešto kasnije i kuća. Nastavnici su komentirali da je djevojčica “sama kriva, jer je došla u školu”.

Predstavnici vlasti u Beogradu izjavljivali su da su svjetski političari prvi put Srbe identificirali kao žrtve. Taj su dojam, međutim, kvarili paleži džamija u Beogradu i Novom Sadu, koje su svjetski mediji usporedili s uništavanjem srpskih kulturnih spomenika na Kosovu.

Koštunica je poručio da se na nasilje ne smije odgovarati nasiljem. Novi ministar unutarnjih poslova Dragan Jočić izjavio je da su policajci prethodne noći dobili naredbu da džamiju brane svim sredstvima osim vatrenim oružjem. Pred džamijom u Beogradu prilikom paleži bilo je manje od 200 napadača. Slično je bilo i u Nišu. Ljudi u policiji su, čini se, smatrali da nemaju što zaštititi. Takvu je situaciju iskoristila opozicijska Srpska radikalna stranka, partija s najviše birača u Srbiji, čiji je lider Vojislav Šešelj u zatvoru Haaškoga suda. Šešeljev zamjenik Tomislav Nikolić osudio je palež džamije, krivnju svalio na huligane i policiju i poručio: “Srbe nisu napali muslimani, ovo nije vjerski rat, nisu nas napali muslimani nego najgori teroristi”. Podignut je stupanj borbene spremnosti vojske SiCG-a a od NATO-a je zatraženo da njene postrojbe, uz pripadnike KFOR-a, budu angažirane na Kosovu u zaštiti srpskog stanovništva. Zahtjev je odbijen, a Beograd je odmah zatražio da hitno bude primljen u Partnerstvo za mir.

U Nišu je zapaljen stan mormonske vjerske zajednice, u Novom Sadu porazbijani su prozori na mađarskom kazalištu, a u naselju Novi Rit razlupana kuća u kojoj stanuju Romi. Sve televizije gotovo su se isključivo bavile situacijom na Kosovu, a sudionici posebnih emisija često su raspirivali strasti. Bili su to članovi Miloševićeve i Šešeljeve stranke, odgovorni za sve što se događalo na Kosovu proteklih desetljeća, zatim Siniša Vučinić, poznat po rasističkim izjavama i otporu prilikom uhićenja Slobodana Miloševića, bivši ministar kulture Željko Simić koji je lišen slobode prije nekoliko godina dok je potkradao prijatelja.

Koštuničina vlada je na mjesto direktora Radiotelevizije Srbije postavi poznatog novinara Aleksandra Tijanića. On je bio prvi čovjek TV Politika i TV Braća Karić, kao i Koštuničin savjetnik za medije dok je sadašnji srbijanski premijer bio predsjednik bivše SRJ. Tijanićevo postavljanje izazvalo je niz negativnih reakcija, ne samo stoga što je bio Miloševićev ministar informiranja nego i zato što je samo srednjoškolski obrazovan.

Ministar kulture Dragan Kojadinović izjavio je da je direktor RTS-a Aleksandar Crkvenjakov smijenjen zbog lošeg izvještavanja o događajima na Kosovu i da je vlada hitno reagirala postavljanjem Tijanića koji “zna posao”. A mjesecima se znalo da Crkvenjakov odlazi s funkcije i da ga Tijanić želi naslijediti.

Novine su u petak nastavile s naslovima “Ustani, Srbijo!”, “6000 terorista prijeti Srbima”, “Gori sve srpsko”. Sve televizije su u petak u podne prekinule program na tri minuta, a na ekranima se moglo pročitati: “Zaustavite teror nad Srbima.” Prosvjed u Beogradu, koji je protekao bez incidenata, organizirala je Koštuničina vlada kako bi ga mogla kontrolirati. Predsjednik republičke skupštine Predrag Marković pozvao je sve građane da stave crni flor kao znak opomene na progon na Kosovu.

Mada su mnogi zatražili slanje vojske na Kosovo, vlast je inzistirala da Srbe u “južnoj pokrajini” mora zaštititi onaj tko se na to obvezao Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti – NATO, odnosno KFOR. Situacija se u Srbiji potom smirila, baš kao i na Kosovu.