Projekt je u poslovnom smislu unaprijed bio osuđen na propast jer nije postojao nikakav stvarni plan investiranja u tehnologiju sisačke ŽeljezareBivši ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović, sisačko-moslavački župan Đuro Brodarac i vodeći sindikalci u sisačkoj Željezari najodgovorniji su za sadašnju socijalnu sliku 1700 trenutačno zaposlenih i još 3000 članova njihovih obitelji. Pokazalo se kako je ulazak ruske kompanije “Mečelj” u sisačku Željezaru bio poslovna avantura ruskih oligarha, lokalnih sisačkih političara i poslovnih mešetara, a dolazak “Mečelja” u Hrvatsku nije podržao čak ni ruski predsjednik Vladimir Putin, doznaje Nacional.

Jedan ruski ministar odbio je lani u Moskvi prisustvovati večeri s hrvatskim izaslanstvom kada je čuo da je pozvan direktor Mečelja Jedini spas za Željezaru Sisak je prelazak na aluminij, a zbog postojećih resursa i radnika crnu metalurgiju treba ugasiti u roku od 10 godina Projekt je u poslovnom smislu unaprijed bio osuđen na propast jer nije postojao nikakav stvarni plan investiranja u tehnologiju sisačke Željezare, “Mečelj” u svom programu nikad nije imao ni cijevi koje proizvodi sisačka Željezara, ne poznaje tržište, a tvrtka se ove godine nije pojavila ni na jednoj važnijoj europskoj transakciji sisačkih cijevi.

Potpuno je nejasno kakvim su se ciljevima i interesima, protivno bilo kakvoj poslovnoj logici, vodili Davorko Vidović i Đuro Brodarac kad su po svaku cijenu inzistirali na dolasku “Mečelja” u Željezaru Sisak. U tome im je svakako pomogao i Vidovićev prijatelj Edin Todorovac, inače mešetar za poslove s ruskim kompanijama koji je na sebe u to vrijeme preuzeo ulogu posrednika između “Mečelja” i hrvatske vlade.

Todorovac, za kojeg su i Vidović i Brodarac tvrdili da im je prijatelj, uz njihovu je pomoć hodočastio hrvatskim ministarstvima pokušavajući uvjeriti hrvatske državne dužnosnike kako je posao s “Mečeljom” i više nego poželjan. Osim toga, Todorovac se kao Vidovićev izaslanik umiješao i u rad Ministarstva gospodarstva kad je ministar Jurčić već imao isplativ projekt izgradnje trećeg bloka sisačke termoelektrane iz dijela ruskog klirinškog duga, koji se nikada nije ostvario jer je Jurčić osjetio da bi mogao biti uvučen u mutne poslovne igre za nečiji interes. Ono u što su mogli povjerovati Vidović i Brodarac, nastojeći osigurati ulazak “Mečelja” u Hrvatsku, nije moglo proći čak ni kod ruskog predsjednika, barem kada je riječ o “Mečelju”. Prigodom posjeta hrvatskog izaslanstva predvođenog Stjepanom Mesićem ruskom predsjedniku Putinu početkom 2003., na jednom se sastanku hrvatski predsjednik htio pohvaliti dobrim hrvatsko-ruskim ekonomskim vezama pa je naglasio ulazak “Mečelja” u sisačku Željezaru.

Međutim, Putin je reagirao vrlo hladno i ne spominjući ni jednom riječju ime tvrtke “Mečelj”, rekao kako je svaka ruska kompanija koja investira ruski novac u inozemstvo dužna poštovati ruski zakon. Prekaljeni obavještajac KGB-a već je tada posredno upozorio hrvatsko izaslanstvo da dobro provjere tko im dolazi, a da je tome tako, pokazalo se za neformalnom večerom hrvatskog izaslanstva s nekoliko ruskih ministara.

Jedan je odbio doći na večeru kad je od hrvatskog izaslanstva dobio informaciju da će biti prisutan i direktor “Mečelja”. Bili su to i više nego jasni signali iz Moskve kako uopće ne podržavaju ulazak te tvrtke u Hrvatsku. Kako bi izbjegao zakonske kazne i potvrdio nečastan posao u Hrvatskoj, “Mečelj” je preko off shore kompanije “Conares Trading” financirao početak poslovanja u Željezari – dakle u pitanju nije bio ruski novac pa tvrtka nije morala poštovati ruske zakone. To nije omelo sisačkog župana Đuru Brodarca da i tijekom posjeta hrvatskog izaslanstva Rusiji nazove Mesića i zatraži da tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić hitno primi direktora “Mečelja” kako bi se riješili neki problemi prije konačnog potpisivanja ugovora.

Ruski metalurški div nisu vodili veliki stručnjaci i ljudi koji su do bogatstva došli vlastitim radom. Takve kompanije nakon raspada SSSR-a dodjeljivane su političkim dekretima pojedincima koji su bili oslobođeni plaćanja svih mogućih komunalija. Vjerojatno su mislili da je hrvatski ekonomski sustav vrlo sličan njihovu i da još uvijek u njemu vladaju pravila poslovanja Istočnog bloka. I prije ulaska u Željezaru Sisak, tijekom pripremnih faza, vidjelo se kako se Rusi pokušavaju služiti raznim podvalama, prije svega potpuno neprihvatljivim ugovorima, zapravo školskim primjerima ugovora iz prakse, jer se na prvom ugovoru ponuđenom Vladi Željezara Sisak uopće ne spominje. Potom se utvrdilo da “Mečelj” uopće nema kreditni i jamstveni bonus kod banaka, jer je ruska banka hrvatskoj vladi poslala obavijest kako će bankovno jamstvo dati samo ako “Mečelj” položi 6 milijuna eura, što je u poslovnim krugovima znak loše tvrtke. Osim toga, zatraženo je i jamstvo njihove matične kuće, na što je hrvatskoj vladi odgovoreno kako je to skupo. Ministarstvo gospodarstva ponudilo je da će platiti troškove jamstva, što također nije prihvaćeno, pa iz svega proizlazi kako Rusi nisu mogli jamčiti da će dobro obaviti posao. “Mečelj” je dakle u Hrvatsku došao formalno potpisati nekakav ugovor, s namjerom da se poslije o svemu drugome dogovara, što je bilo potpuno neprihvatljivo i uvredljivo za Hrvatsku.

Pojavio se i sasvim opravdan strah da će se ruski čelik provlačiti pod hrvatskom oznakom, jer Rusi imaju 26-28 posto carinske stope za izvoz u Europsku Uniju, a Hrvatska nema carina. Osim toga, još uvijek nisu posve jasni interesi domaćih lobista za ulazak “Mečelja”. Prema mišljenju mnogih, htjeli su stvoriti atmosferu da Željezara ne vrijedi ni kunu. U takvoj bi situaciji njezina imovina bila prenesena na neko drugo zvučno ime bez ikakvih obveza, primjerice na godinu dana, potom bi se otpustili radnici, a preuzimatelju bi ostalo veliko zemljište koje bi se u roku od desetak godina moglo unovčiti za stotinjak milijuna eura – slično kao slučaj Zagrepčanke. Toj pretpostavci u prilog ide pozicija Siska na Balkanu i u Srednjoj Europi prema Italiji i Austriji, koja je i sad odlična, a očekuje se i spajanje tog grada s autocestom. Unatoč svemu, Vidović, Brodarac i lakomisleni sindikalci nagovorili su radnike da više puta pokušaju nasilno ući u Željezaru i prije nego što je došlo bilo kakvo jamstvo iz Rusije.

Vidović i Brodarac odgovorni su za još jedan skandal. Sisačko-moslavački župan omogućio je direktoru “Mečelj Željezare” Nasibulli Muhatdionovu da dobije hrvatsko državljanstvo i to zato što se, kako stoji u zakonskom obrazloženju, radi o osobi od posebnog nacionalnog interesa. Dosad su primjeri iz hrvatske prakse pokazali da je većina stranaca istočnog podrijetla koja je dobila hrvatsku putovnicu pripadala sumnjivim poslovnim krugovima.

Jedini Vladin dužnosnik koji je u to vrijeme sumnjao u dobre namjere “Mečelja”, a njihove ponude smatrao vrijeđanjem Hrvatske, bio je tadašnji ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, koji u izjavi za Nacional kaže: “Prije nego što je “Mečelj” preuzeo Željezaru Sisak, izvršili smo detaljne analize europskog tržišta, kako sirovina za željezaru tako i tržišta gotovih proizvoda. Osim toga, procijenili smo efikasnost postojeće tehnologije u Sisku. Sve te analize pokazivale su da je nuždan uvjet za povećanje efikasnosti proizvodnje i poslovanja instaliranje nove tehnologije koja bi uz jednaku potrošnju sirovina, struje, plina, rada, rezervnih dijelova i sl. davala do 30 posto veću proizvodnju finalnih proizvoda. To je trebao biti prvi korak. Za to je potrebna investicija u tehnologiju. Uz minimalnu investiciju u novu tehnologiju oko 8-10 milijuna eura moglo se zadržati oko 800 radnika. Usto, trebalo je na drukčiji način, prilagođen novim uvjetima, organizirati prodaju na domaćem i europskom tržištu. Jer prethodni način prodaje i nabave omogućavao je bogaćenje kupaca i dobavljača a upropaštavanje Željezare.

Trebalo je napraviti plan i program zbrinjavanja starijih radnika i njihovu zamjenu mlađima s novim znanjima, što bi stvorilo osnovu za dugoročnu održivost uspješnog poslovanja Željezare, a to je interes i države i preuzimatelja. Održavanje 1700 radnika u samoj Željezari zahtijevalo bi goleme investicije s jako velikim rizikom, koji ni jedan razuman poslovni čovjek ne bi prihvatio. U razgovorima s direktorima i vlasnicima ‘Mečelja’ nisam primijetio sustavan ekonomski, odnosno poslovni pristup, koji zahtijeva sama veličina problema, odnosno poslovnog pothvata. Pokušao sam im prikazati cjelokupnu situaciju i razrađeni poslovni plan za izlazak iz te situacije u zajedničku korist. Međutim, prijedlozi njihovih savjetnika bili su drukčiji i, po mom mišljenju, potpuno ekonomski nerazumni.

Njihov glavni argument bio je da sam ja protiv ‘Mečelja’ i da mene ne treba slušati. Zbog neekonomskog pristupa ‘Mečelja’ bio sam protiv tog preuzimanja. Predstavnik Vlade u Odboru vjerovnika jedini je glasovao protiv ugovora. Svi ostali bili su pod jakim pritiskom lokalne vlasti i glasovali su za. Na kraju nam je jedina mogućnost bila inzistiranje na bankarskom jamstvu, kako bismo u situaciji propalog posla mogli pokriti troškove novog pokretanja proizvodnje. Predvidio sam njihovo povlačenje u roku od godine dana kad sam shvatio da nemaju plan dugoročnog investiranja u tehnologiju.

Ulaskom u Željezaru ‘Mečelj’ je učinio kozmetičko čišćenje. Međutim, nije investirao u tehnologiju. Uza staru tehnologiju proizvodio bi gubitke i da uopće nije isplaćivao plaće. S druge strane, ništa nije učinjeno na prodajnoj mreži. ‘Mečelj’ je možda dobar metalurg, ali nije pokazao poznavanje ostalih elemenata poslovanja: marketinga nabave, prodaje, logistike, upravljanja financijama, ekonomike i kontrolinga poslovanja, a osobito je zanemario značenja tehnologije. To je možda i normalno jer su uvjeti poslovanja u Rusiji potpuno drukčiji nego u Hrvatskoj i Europi. Za godinu dana nakupio je prevelike gubitke, koje vlasnik više nije htio pokrivati i odlučio se povući.”

Današnja vlada zahvaljujući bankarskom jamstvu ima dovoljno vremena da u roku od šest mjeseci organizira proizvodnju sa strateškim partnerom ili bez njega. To je tipičan slučaj u kojem su i država i privatni sektor zainteresirani za ugovor “privatnog i javnog partnerstva”. Niti država može biti efikasan vlasnik bez privatnog partnera niti privatnik može biti efikasan bez partnerstva s državom.

Nacionalu su ekonomski stručnjaci izjavili kako je željezo bilo metal 20. stoljeća, ali je aluminij metal 21. Koncentracija treba biti na aluminiju i na toj je osnovi potrebno razvijati industriju. Za crnu metalurgiju treba napraviti program “ugodnog” prizemljenja, odnosno zatvaranja u roku od 10-ak godina, prije svega zbog postojećih resursa i radnika. Ovdje se radi samo o Splitu i Sisku. U Splitu je nova tehnologija, koju treba eksploatirati desetak godina, a u Sisku postoji preko tisuću radnika koji se još kvalitetno mogu iskoristiti u toj industriji. Nakon tog razdoblja sve treba prepustiti privatnom interesu.