Unatoč višetjednim pritiscima Branimira Glavaša, Luke Bebića, Vladimira Šeksa i Marije Bajt, Sanader je sve do tri dana prije prvog kruga predsjedničkih izbora odbacivao mogućnost Žužulove eliminacije.Odlaskom Miomira Žužula s položaja ministra vanjskih oslova Ivo Sanader ostao je bez najjačeg saveznika. Unatoč višetjednim pritiscima Branimira Glavaša, Luke Bebića, Vladimira Šeksa i Marije Bajt, Sanader je sve do tri dana prije prvog kruga predsjedničkih izbora odbacivao mogućnost Žužulove eliminacije. U četvrtak, 30. prosinca, na Trešnjevci se u konspiraciji okupilo 130 vodećih pripadnika zagrebačkog HDZ-a, članova Gradskog odbora i predsjednika područnih odbora, kako bi sa Sanaderom raspravili stanje u stranci i dogovorili posljednje pojedinosti u vezi s izlaskom na birališta. Sudionici skupa potvrdili su za Nacional da se predsjednik Vlade našao pod snažnim udarom okupljenih koji su redom izražavali zabrinutost zbog pada rejtinga vladajuće stranke. U gotovo paničnoj atmosferi isticalo se da se Jadrana Kosor nije uspjela adekvatno suprotstaviti Stipi Mesiću, a njezin izborni fijasko ozbiljno bi uzdrmao cjelokupni HDZ. Pritom središnja meta napada nisu bili Jadranka Kosor i Sanader nego ministar vanjskih poslova kojem se zamjerala potpuna pasivnost u kampanji.

Sanader će za poraz Jadranke Kosor optužiti koalicijske partnere U jednosatnom govoru iznenada im se pridružio i Sanader i također kritizirao takvo Žužulovo ponašanje. Bio je to pouzdan znak da stranka više ne podržava šefa diplomacije i očekuje njegovu abdikaciju. Žužulu se natovarilo doista sve i svašta, od sasvim opravdanih optužbi za afere Bechtel i Imostroj, koje su znatno smanjile popularnost HDZ-a i vladajuću garnituru predstavile kao skup korumpiranih političara, pa sve do besmislice da zbog njega Jadranka Kosor gubi od Mesića. Ali kad su se rezimirali istupi zagrebačkih aktivista, bilo je očito da je Žužulov odstup pitanje dana.

Za manje od 72 sata sve je bilo gotovo. Kad su 2. siječnja u Središnjicu HDZ-a s terena počeli pristizati prvi obrađeni rezultati, nazirala se katastrofa jer je Jadranka Kosor jedno vrijeme dobivala samo 15-ak posto glasova. Neki od osoba iz njezine blizine tvrde da je bila potpuno utučena i morao ju je smirivati osobno premijer Sanader. U jednom trenutku Jadranka Kosor je pukla i kao glavnog krivca za loš rezultat optužila Miomira Žužula. Tada je Žužulova karijera u Ministarstvu vanjskih poslova bila definitivno okončana jer Sanader više nije imao ni snage ni želje braniti Žužula pred zajedničkim napadima Jadranke Kosor i stranačkih desničara. Osim toga, premijer ima i moralnu obvezu u odnosu na svoju zamjenicu jer je ona u kampanju ušla na njegov nagovor, a nikako ne zbog nekakvog svehadezeovskog konsenzusa, kako se sada pokušava prikazati u javnosti.

Interna anketa provedena ove jeseni u HDZ-u etablirala je Andriju Hebranga kao neprijepornog favorita stranačke baze. Hebranga je tom prilikom kao predsjedničkog kandidata poduprlo 56 posto, Sanadera 32, a Jadranku Kosor samo 12 posto vlasnika HDZ-ove iskaznice. Unatoč gotovo plebiscitarnoj potpori ministru zdravstva, Sanader se odlučio za Jadranku Kosor i nagovorio je da se kandidira bez obzira na podjednako slab rejting i u HDZ-u i u javnosti. Danas neki poznati hadezeovci tvrde kako je Sanader već tada dobio informaciju o Hebrangovim zdravstvenim problemima, što je navodno bio glavni razlog zašto nije poslušao mišljenje stranačkog članstva. Vjerojatno nikada neće biti jasno je li to istina, ali činjenica je da bi Hebrang zbog karcinoma morao napustiti predsjedničku utrku, što bi dodatno potkopalo ionako male izglede HDZ-a da dobije i predsjednika Republike.

Kad se u noći s 2. na 3. siječnja definitivno odrekao Žužula, tim je potezom Sanader zaštitio i vlastiti položaj unutar HDZ-a. Gledano psihološki, Sanader se nikad nije libio raskidati i najčvršća politička prijateljstva ako bi na tako zaštitio sebe. U skladu s takvim opredjeljenjem, kad je postalo jasno da Šeks, Bebić, Glavaš, ali i Jadranka Kosor traže Žužulovu žrtvovanje, više im se nije htio suprotstaviti. Svojim sumnjivim transakcijama dosta mu je pomogao i Žužul, koji se ni na koji način nije htio angažirati u predsjedničkoj kampanji Jadranke Kosor. Najbližim suradnicima svoje ponašanje obrazložio je time što bi potpora Jadranki Kosor izazvala neizbježne konfrontacije s Mesićem koji mu je formalno nadređen. Pragmatičnom političaru kakav je Žužul očito je bilo važnije da ostane zapamćen kao uspješan ministar vanjskih poslova, tijekom čijeg je mandata Hrvatska dobila datum pregovora s EU, nego kao jedan od sudionika gubitničke kampanje Jadranke Kosor.

HDZ-ova desnica snažno sudjeluje i u izboru budućeg šefa diplomacije. Pod njihovim pritiskom Sanader se odrekao Hide Biščevića, kojeg desničari ne vole zbog bošnjačkog podrijetla, tako da glavna kandidatkinja ostaje Kolinda Grabar-Kitarović. Ona odgovara svima: Sanaderu je odana i spremna odraditi svaki zadatak, a zbog marginalnog statusa unutar HDZ-a nije nikakva opasnost za Šeks-Bebićevu grupaciju. U normalnim okolnostima, Sanader bi se najvjerojatnije odlučio za Božu Biškupića koji mu je jedan od najpouzdanijih saveznika, no ministar kulture ne govori engleski, a i u godinama je kad se ne kreće na tečajeve stranih jezika. Prihvativši Žužulovu ostavku, Sanader je kupio mir unutar HDZ-a i Vlade, ali sada je ostao bez posljednjeg relevantnog saveznika u potencijalnim sukobima s desnim krilom stranke.

Sanader je svjestan da je pobjeda Jadranke Kosor nemoguća misija i zato je cilj drugog kruga osvojiti između 35 i 40 posto glasova. Uspije li to, tvrdit će kako je HDZ-ovo biračko tijelo homogeno, a poraz je rezultat nesolidnih koalicijskih partnera koji su ili preslabi ili su svoje birače pozvali da glasuju za Mesića. Uspiju li uhvatiti više od trećine glasova, u HDZ-u vjeruju da bi to bio pokazatelj dobrog rezultata i na lokalnim izborima. Zato mobilizaciju simpatizera stranke u kampanji Jadranke Kosor treba ponajprije promatrati kao predigru za lokalne izbore, o čijem rezultatu Sanaderova vlada ovisi kudikamo više nego o tome hoće li Mesić osvojiti i drugi mandat.

Sanaderu treba priznati veliko diplomatsko umijeće na unutarnjem planu, potvrđeno izborom Vladimira Drobnjaka za voditelja pregovaračkog tima s Europskom unijom. Drobnjakovim izborom osigurao je mir s Ivicom Račanom i SDP-om, jer u najjačoj oporbenoj stranci prilično cijene dugogodišnji rad dosadašnjeg voditelja hrvatske misije pri UN-u. U proteklih desetak godina Drobnjak je odradio niz važnih diplomatskih zadataka, uvijek se držao na distanci od stranačke politike, a Račan cijeni i njegovu inicijativu za stvaranje stranačkog konsenzusa svih relevantnih stranaka o ulasku Republike Hrvatske u EU.

HDZ – HSP
Ako itko nestrpljivo iščekuje loš rezultat Jadranke Kosor, onda je to Anto Đapić. Premda u ovom trenutku nitko od vodećih članova HSP-a ne želi ni čuti o ulasku pravaša u Sanaderov kabinet, nekoliko nedavnih susreta predsjednika Vlade i Đapića pokazuju da postoji ideja o stvaranju smeđe-crne koalicije. “Sanader i Đapić nisu pregovarali, ali su razgovarali o aktualnoj situaciji, Žužulu i izborima”, tvrdi Nacionalov izvor u vladi. Haespeovci čekaju lokalne izbore na kojima žele postati treća stranka u državi, što bi im omogućilo ne samo ulazak u gradsku i županijsku vlast nego i otvorilo pregovore za priključenje vladi Ive Sanadera koja počiva na krhkoj parlamentarnoj većini. Da mu ideologija više nije problem, Đapić je potvrdio susrevši se dva puta i s Ivicom Račanom čiji su suradnici prije nekoliko mjeseci dali na znanje da se SDP-ovo vodstvo neće protiviti koaliranju s pravašima na nižoj razini. Već u svibnju Hrvatska će dobiti niz raznih i donedavno nezamislivih koalicija na lokalnim razinama.
Usporedo sa stvaranjem pretpostavki za ulazak u Vladu, Đapić pokušava promijeniti stranački imidž i HSP predstaviti kao konzervativnu desnu stranku europske provenijencije. Više nije tajna da je za metamorfozu zadužen Mate Granić, dugogodišnji ministar vanjskih poslova, koji u posljednje vrijeme surađuje s pravašima. Granić je zagovornik HSP-ove europeizacije i na njegovu inicijativu HSP će uskoro službeno zatražiti ulazak u članstvo Europske pučke stranke. U pokušaju otklanjanja sumnji u stranačku politiku, Đapić je nedavno u “Okrugljaku” organizirao radni ručak s 14-oricom veleposlanika i diplomata akreditiranih u Zagrebu. Uz osudu isticanja ustaških simbola u Zadru i ocjenu da je rušenje Titova spomenika barbarski postupak, Đapićev susret s diplomatima treba gledati kao dodatni verbalni pokušaj otklona od ustaško-ksenofobičnog naslijeđa HSP-a.
Pritom nije realno očekivati potpunu pacifikaciju HSP-ova tradicionalnog ponašanja jer bi u tom slučaju brzo ostali bez biračkog tijela. Desničarskom retorikom i dalje e pokušavati oduzeti radikalniji dio HDZ-ovih birača, no u “pravoj” politici HSP se želi ponašati pragmatično. Đapić i suradnici uvjereni su da bi na parlamentarnim izborima osvojili čak 15 posto glasova i postali treća politička snaga u državi. Oslabi li Sanader u mjeri u kojoj to želi desnica, Hrvatskoj će preostati ili novi izbori ili stvaranje smeđe-crne koalicije.