Još “samo” dvije godine i onda će se - ako monetarna kriza prije toga ne izazove kliničku smrt Europske unije - u tzv. europskoj četvrti Bruxellesa konačno i hrvatska trobojnica ravnopravno vijoriti sa zastavama ostalih država članica. Scenariji ulaska uglavnom su nadahnuti sjećanjima na “dobra” ili “loša” stara vremena i uglavnom se može konstatirati da kolektivno povijesno pamćenje općenito ne seže dalje od dvije generacije. To konkretno znači da prošlost uglavnom percipiramo kroz oči svojih roditelja, djedova i baka. U hrvatskom iskustvu s višenacionalnim državnim zajednicama zato, razumljivo, još uvijek dominira jugoslavenski eksperiment iako je to iskustvo - monarhističko i komunističko - ukupno trajalo tek 73 godine.

ISKUSTVO S Habsburškom Monarhijom trajalo je gotovo četiri stoljeća, ali to je sada tema o kojoj se uglavnom raspravlja u školskim klupama, a ne više na obiteljskim okupljanjima. Kamo su nestali purgeri koji su kod kuće šprehali njemački? Usuđujem se tvrditi da su tragovi habsburškoga nasljedstva iščeznuli u kontinentalnoj Hrvatskoj i Slavoniji više negoli je u Dalmaciji presahnulo “talijansko sjećanje”. Sve je to razumljivo, ali isto tako i šteta jer je upravo vladavina dinastije Habsburg stoljećima određivala europsku pripadnost Hrvatske. U traganju za dokazima ne treba otići daleko od Bruxellesa. Šezdesetak kilometara južno od formalne prijestolnice EU-a nalazi se crkva Sainte-Waudru u gradu Monsu, čije vitraje na koru zahvaljujući Habsburgovcima već petsto godina krasi hrvatski grb. O povijesnom značaju Habsburgovaca dovoljno govori to što su nekoć vladali u 13 od 27 članica koliko ih EU danas ima i da je Habsburška Monarhija kao suverena višenacionalna država obuhvatila čak njih sedam. Za dvije godine bit će ih osam. Moć koju je dinastija Habsburg nekoć uživala u Europi mogla bi se - pojednostavnjeno rečeno - najbolje usporediti s moći koju sada u svijetu imaju predsjednici SAD-a. U tom pogledu dovoljno je sjetiti se da je car Karlo V. vladao imperijem “u kojem nije zalazilo sunce”. Zato se nastanak tog imperija i širenje habsburške prevlasti općenito često objašnjava jednom drugom poznatom izrekom: “Dok drugi ratuju, ti se, sretna Austrijo, ženi!“ Da je barem bilo tako jednostavno. Ženidbe same po sebi, naime, ništa nisu rješavale. Da bi brak imao smisla, bilo je neophodno da se rodi muški potomak koji će osigurati zajedničko nasljedstvo supružnika. Primogenitura je bila zlatno pravilo svih okrunjenih glava. Pitanje nasljedstva uvijek je visilo u zraku i upravo je to pitanje sve do kraja 18. stoljeća najčešće bilo povod ratovima. “Sretna Austrija”, dakle, nije komotno birala brak “dok su drugi ratovali”, nego je često upravo morala zaratiti da bi spasila stečevine braka. Dolazak carice i kraljice Marije Terezije na vlast najbolje to pokazuje.

ALI NASLJEDSTVO kod Habsburgovaca nije proteklo “bez trzavica” kao kod francuskih kraljevaOTTO VON HABSBURG bio je jedan od istaknutih promotora ulaska RH u Uniju, a njegova obiteljska povijest simbolizira stoljetnu povezanost Hrvatske s Europom - njihovih glavnih neprijatelja - koji su primijenili načelo trenutačnog prijenosa suverenosti na nasljednika pod geslom: Kralj je mrtav, živio kralj! Habsburški su vladari bili austrijski nadvojvode, rimsko-njemački, češki, ugarski i hrvatski kraljevi te carevi tzv. Svetog Rimskog Carstva Njemačke Nacije. Car je, doduše, bio najviši vladarski naslov, ali je od svih naslova imao najmanju političku težinu i bilo ga je, osim toga, najteže osigurati jer je ovisio o volji sedmorice, kasnije devetorice izbornih knezova. Od 1356. u Njemačkom Carstvu ustalila se praksa da su nadbiskupi Triera, Kölna i Mainza, kralj Češke, grof Falačke, vojvoda Saske te markgrof Brandenburga - nakon 1648. i izborni knezovi Bavarske i Hannovera - najprije birali rimsko-njemačkog kralja, kojeg je onda papa naknadno pomazao za rimsko-njemačkog cara. Položaj Habsburgovaca u Njemačkom Carstvu ovisio je, dakle, u prvome redu o političkom dogovoru s navedenim izbornim knezovima, a pravo glasa u izbornom gremiju o statusu češkoga kralja. Dinastija Habsburg, međutim, nikad nije uspjela stvoriti jedinstvenu njemačku centraliziranu državu, a u tom svjetlu valja tumačiti i pojavu protestantizma koji se tijekom 16. stoljeća u Njemačkoj nije širio samo kao vjerski, nego i kao politički pokret. Zahvaljujući austrijskom kancelaru Metternichu, Habsburška Monarhija nakon ratova protiv Napoleona ponovno dobiva glavnu ulogu na vanjskopolitičkoj sceni. Velebni kongres koji je 1814. i 1815. održan u Beču najbolje to dokazuje. Sveto Rimsko Carstvo 1806. je službeno raspušteno, a na njegovo je mjesto stupio Njemački Savez u kojem je Austrija svirala prvu violinu. No tzv. Metternichov sustav koji se temeljio na “stajaćoj vojsci vojnika, sjedećoj vojsci činovnika, klečećoj vojsci svećenika i puzećoj vojsci doušnika” ipak se nije uspio trajno oduprijeti njemačkom, talijanskom i mađarskom nacionalizmu. Nakon njemačkog i talijanskog ujedinjenja 1871. godine, vanjskopolitički interes Habsburgovaca usmjeren je na rješavanje “istočnoga pitanja”. Austrija je postala europska sila drugog reda. Na unutarnjopolitičkom planu car Franjo Josip je od 1849. bio suočen sa sve glasnijim zahtjevima njemačkih i mađarskih nacionalista koji su priželjkivali centralističko i hegemonostičko državno uređenje, te težnjom političkih predstavnika slavenskih naroda koji su bezuspješno zagovarali federativni model. Na kraju je zahvaljujući nagodbi između Beča i Budimpešte 1867. godine Austrijsko Carstvo zamijenila Austro-Ugarska Monarhija. No nisu se dogodili samo dramatični preokreti u državi. Car Franjo Josip je i na osobnom planu trebao podnijeti teške udarce. Godine 1867. ubijen je u Meksiku njegov omiljeni brat Maximilian, 1889. njegov je sin Rudolf počinio samoubojstvo, 1898. ubijena je u atentatu carica Sissi, a 28. lipnja 1914. u Sarajevu prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. Svi znamo što je slijedilo poslije toga. Habsburška Monarhija nije preživjela Prvi svjetski rat.

ODNOS DINASTIJE Habsburg prema Hrvatskoj tijekom gotovo četiri stoljeća razlikovao se od vladara do vladara i budući da političko djelovanje - nekada, danas i sutra - u pravilu gotovo uvijek izaziva različito nijansirana, ali i potpuno oprečna stajališta, svaka ocjena je li netko bio “dobar” ili “loš” mora biti paušalna jer nije samo subjektivna, nego često i krajnje pristrana. Teško da će, na primjer, car Leopold I. s obzirom na sudbinu Zrinskoga i Frankopana ikad naići na simpatije šire hrvatske javnosti, iako se njegova uloga u svjetskoj historiografiji uglavnom pozitivno ocjenjuje. Namjerno sam se stoga suzdržao od takvih ocjena. No ovdje na kraju ipak želim napraviti jednu iznimku. Ulazak Republike Hrvatske u EU označava početak jedne nove “europske povijesti” za Hrvatsku, gotovo pet stoljeća nakon početka habsburške verzije. Jedan od istaknutijih promotora toga ulaska bio je i “hrvatski prijatelj” Otto von Habsburg, čija obiteljska povijest upravo simbolizira stoljetnu povezanost Hrvatske - u dobru i zlu - s Europom. Velika je šteta da posljednji habsburški prijestolonasljednik taj svečani trenutak neće doživjeti, iako ga je on od svih Habsburgovaca vjerojatno najviše i zaslužio. Umjesto toga će se na Elizejskim poljanama družiti sa svojim precima.

Napisao: Alexander Buczynski