Barack ObamaProglasiti rat u Libiji potpunim uspjehom za američke interese je preuranjeno, no prošlotjedni pobjednički ulazak ustanika u Tripoli dao je priliku najbližim suradnicima predsjednika Baracka Obame da proglase ključnu pobjedu za, u Washingtonu mjesecima kritiziranu, "Obaminu doktrinu - vođenja iz pozadine".

Dužnosnici Obamine administracije kažu da iako se intervencija NATO-a u Libiji, s težištem na zračnim udarima za zaštitu civila, ne može uniformno primijeniti u drugim žarišnim točkama poput Sirije, taj sukob može na važan način postati model kako SAD primjenjuje moć u drugim zemljama gdje su američki interesi ugroženi, ocjenjuje u ponedjeljak u analizi The New York Times.

"Mi smo se opirali pojmu doktrine, jer ne mislimo da možete primijeniti jedan model na vrlo različite zemlje. To vas vodi u nevolje i može vas navesti da intervenirate na mjestima gdje ne biste trebali", rekao je Ben Rhodes, direktor za strateške komunikacije u Vijeću za nacionalnu sigurnost Bijele kuće.

Čak i tako, rekao je Rhodes, libijska akcija pomogla je uspostaviti dva načela za situaciju kada Sjedinjene Države mogu primijeniti vojnu silu da unaprijede svoje diplomatske interese, iako nema izravne prijetnje njihovim nacionalnim interesima.

Predsjednik Obama iznio je ta načela 28. ožujka na Sveučilištu Georgea Washingtona, kada je održao jedini značajniji govor o sukobu u Libiji, koji na mnogo načina definira načela "Obamine doktrine".

U tom je govoru Obama rekao da Amerika ima odgovornost zaustaviti ono što je okarakterizirano kao prijeteći genocid u libijskom gradu Bengaziju (Načelo 1). Ali istodobno je kazao da, kada sigurnost Amerikanaca nije izravno ugrožena, ali gdje djelovanje može biti opravdano - primjerice u slučaju genocida, SAD će djelovati samo pod uvjetom da ne djeluje samostalno (Načelo 2).

U slučaju Libije, SAD je koristio svoju moć - osiguravši ključne krstareće rakete, zrakoplove, bombe, obavještajne podatke te čak i vojno osoblje, ali je to učinio kao dio veće NATO koalicije, na čelu s Francuzima i Britancima, uključujući i arapske zemlje.

Sve je to učinjeno tek nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo multilateralni pristup, na koji je s prezirom gledao Obamin prethodnik, George W. Bush, navodi NY Times.

Ustvari, tvrde američki dužnosnici, strategija u Libiji djelovala je jer je velikim dijelom smatrana međunarodnim naporom protiv brutalnog diktatora, a "ne pristupom: SAD će to sam", rekao je viši dužnosnik administracije. "Pristup 'Made in USA' nosio je opasnost da postane: Gadafi protiv SAD-a", rekao je dužnosnik.

No, bilo kakvo nagađanja da libijski model može biti prenosiv na sljedeće očito mjesto - Siriju, gdje su SAD i njihovi europski saveznici pozvali predsjednika Al-Asada da odstupi, možda bi bilo brzopleto, ocjenjuje NY Times.

Za sada SAD i njegovi saveznici u Libiji nisu zaprijetili uporabom vojne sile u Siriji. Ipak, američki dužnosnici tvrde da bi stvaranje najšireg mogućeg diplomatskog pritiska, što je državna tajnica Hillary Clinton prošloga tjedna nazvala "međunarodnim zborom osude", moglo u konačnici imati učinka a, ako Asad nastavi s nasilnim gušenjem protivnika, također otvoriti put za agresivnije djelovanje.

Visoki američki dužnosnik kazao je da sirijska oporba "ne želi strane vojne snage, ali želi da što više zemalja prekine trgovinske i političke veze s režimom".

Robert Malley, glavni analitičar Međunarodne krizne skupine (ICG) za Bliski istok i Sjevernu Afriku, kazao je da vojna intervencija u Siriji može donijeti niz izazova SAD-u i njegovim saveznicima na koje nisu naišli u Libiji.

Naglasio je da oko Sirije ne postoji međunarodni konsenzus kao u slučaju Libije, te da ne postoji određeno područje zemlje koje treba braniti, niti oporba u Siriji kontrolira određeni teritorij.

Također je upozorio da Sirija može na mnogo načina uzvratiti na napad, jer za razliku od Gadafija ima saveznike poput militantnih islamističkih skupina Hamasa i Hezbolaha koji mogu nanijeti štetu SAD-u i njegovim satelitskim interesima - posebno Izraelu.

Sirija također dijeli granicu s Irakom i može se osvetiti američkim postrojbama ili interesima u toj zemlji, kažu vanjskopolitički analitičari. Osim toga, strahuje se da bi se bez vladavine dinastije Asada, koja traje dulje od 40 godina, Sirija mogla raspasti i ući u sektaški rat.

Za sada ni jedna zemlja, osim možda Turske, nije pokazala interes za intervenciju u Siriji, niti je pozvala na zonu zabrane leta nad Sirijom, kao što je to učinjeno u Libiji.

"Ljudi će biti mnogo oprezniji oko Sirije. Postoji puno ambivalencije oko toga što je gore u Siriji, ostanak krvavog Asada ili krvavo razdoblje nakon njegova svrgnuća", ocijenio je Nader Mousavizadeh, glavni direktor konzultantske tvrtke Oxford Analytica.

Iako vojna intervencija u Siriji za sada nije vjerojatna, dužnosnici administracije kažu kako koordinirani pristup u pozivanju Asada da odstupi i nametanje financijskih sankcije sirijskoj vladi "govori da se Obamina doktrina već primjenjuje i tamo". No, stvari uvijek mogu eskalirati. "Nema apetita za angažiranje u vojnoj operaciji u Siriji. No, ako tamo bude ubijeno 30.000 ljudi, to bi bila druga priča", zaključio je Robert Malley iz Međunarodne krizne skupine.