Zoran FerićČitam u Novom listu da je Amerikanac Caesar Barber podigao tužbu protiv četiri najveća lanca brze hrane u Sjedinjenim Državama. Tuži ih zato što su ga udebljali. Prodavali su, naime, nezdravu i masnu hranu, što je u njegovu tijelu uzrokovalo taloženje sala. Tamo je to, izgleda, dovoljan razlog za sud. Stvar u našem pravosudnom kontekstu zvuči nepojmljivo blesavo, pa jedva možemo vjerovati da je istinita. Doduše, to je vijest s kraja novina, crveno uokvirena, pa tko zna? Međutim, kako bi na to, recimo, kod nas reagirao sudac Lozina? I kakve bi vrijednosti trebalo podržavati hrvatsko pravosuđe da jedna ovakva tužba i ovdje bude moguća. Jer debljina je kod nas sve do nedavno bila smatrana gotovo vrlinom. Kao i junaštvo koje reže uši i kopa oči.
Ipak, ženidbeni naputak koji je važio još u djetinjstvu moga oca, “Debelo lijepo, bogato pametno”, danas vrijedi samo djelomično. Promijenio se onaj dio o debljini. Onaj o bogatstvu baš i nije. Doduše, danas bogate ženidbene kandidatkinje i kandidate ne smatramo nužno pametnima, ali ih zato dobra većina smatra itekako poželjnima. Debele tajkunske kćeri ni danas ne oskudijevaju ženicima, ali ih na ulici barem nitko ne smatra lijepima. Stvari su glede debljine, nekako, došle na svoje: debljina je danas i za nas bolest. Loša je i za oko i za srce, a da o gušterači, jetri i arterijama ne govorimo. Tako bar kažu kompetentni. Pretilost posljednjih destljeća smatraju uglavnom estetskim i zdravstvenim problemom. I upravo je to suprotno od onoga kako se debljina tretirala u prošlim stoljećima. Pa i do prije tridesetak godina netom minuloga stoljeća. Debeli i crveni smatrani su i zdravima i estetski poželjnima. U tom smislu barok se sa svim onim naborima sala na stražnjicama svojih Venera itekako izjasnio. Tek je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća debljina trajno prognana u podzemlje ružnoće i nezdravoće.
Promijenila se donekle čak i percepcija duhovnih karakteristika debelih. Vladalo je, naime, uobičajeno i prilično rašireno mišljenje da su pretile osobe dobroćudne i da ih se, kao ni benignih tumora, ne treba bojati. Junaci su tako od renesanse do dvadesetog stoljeća imali svoje pratitelje i pomagače koji su nerijetko bili simpatični debeljuce. Don Quijote je imao Sancha Pansu, a Zagor Čika. Međutim, i Sancho Pansa i Čiko bili su zastupnici određenoga svjetonazora koji ih, svakoga na svoj način, čini simpatičnijim i životnijim likovima od njihovih junaka. Koji su najčešće tragični ili patetični. Debeljuce, naime, vole klopu, piće i život. Oni su upravo veza s tim životom i vrsta uzemljenja, dok njihovi mršavi junaci lamataju kopljem ili kamenom sjekirom.
U okviru duhovnih obzora čovjeka od druge polovice dvadesetog stoljeća naovamo, debljina više nije povezana s nekim simpatičnim manama, nego se u tretiranju toga fenomena javlja mišljenje da ona sama nije nimalo benigna ni u estetskom ni u zdravstvenom smislu. A bome ni u duhovnom. Debeli su danas proždrljivci i pohlepnici koji ne drže do sebe i, zapravo, sami su krivi za svoju bolest. Kao što su i pušači krivi za svoj rak. Štoviše, suvremeno proganjanje debljine uvelike podsjeća na agresivne kampanje protiv pušenja i strašne segregacije pušača i nepušača. Debeli i pušači su, takoreći, bića niže vrste koja ne posjeduju svijest o opasnosti špeka ili Camela. Stoga je tužba Caesara Barbera, ma koliko nam izgledala bedasta iz naše perspektive i našega pravnoga kaosa, zanimljiva utoliko što dio odgovornosti pokušava prenijeti i na one koji proizvode, reklamiraju i prodaju masnu i nezdravu hranu. Ako je, naime, reklamiranje cigareta u mnogim zemljama ograničeno i podređeno strogim pravilima, hoće li se, ako Barber dobije milijunsku dolarsku odštetu, na sličan način morati ograničavati i reklamiranje hamburgera? Amerika kao tvorac svjetskih trendova i u ovom slučaju izazvala bi opći kaos u poimanju i tretiranju zdravlja. Ono što danas zovemo zdravom hranom više ne bi bilo pretežno stvar pojedinca, nego i stvar industrije reklama.
Zanimljivo je pri tome promatrati kako moda i trendovi sve više poprimaju obvezujući i represivni karakter. Moji kolege koji imaju tu nesreću da su ih kraj dvadesetoga i početak dvadeset prvog stoljeća zatekli kao pušače, moraju se danas sakrivati po školskim zahodima da bi za vrijeme malog odmora popušili koju cigaretu. Ja, naprotiv, pred svima i s guštom jedem sendvič sa špekom. Ako spomenuti zdravstveni trendovi zahvate i naše krajeve, a špek bude proganjan reklamama i ukazima Ministarstva zdravstva, hoću li se i ja sa svojim špekom sakrivati po zahodima? U slučaju takve žalosne eventualnosti nije mi ni nakraj pameti pokoriti takvom trendovskom nonsensu. Kao slobodan čovjek imam pravo na svoju arteriosklerozu, dijabetes ili infarkt. Potpuno i odgovorno. U skladu s tim nosit ću sa sobom u školu malenu kuhinjsku daščicu, nož, svinjske iznutrice, goveđi loj i špek. I za vrijeme velikog odmora, kad se zaključam u zahod, spustit ću onu gornju, punu dasku i školjku pretvoriti u stol za blagovanje. Pa udri po špeku i loju. Bit ću u prednosti u odnosu na pušače, jer se od špeka i loja ništa ne dimi. Pa me inspekcija Ministarstva zdravstva neće skužit.
Stvar je jasna. Ako je zdravlje obvezujuće na tako represivan način, što nas vraća u gotovo starozavjetnu situaciju, kad su određena jela pod prijetnjom smrću prognana iz ljudske zajednice, ono za mnoge ljude više neće biti prihvatljivo. I neće biti prvi put u povijesti da se zbog zdravlja zajednice čine zločini. Nedavno sam čitao turističku fotomonografiju otoka Raba i naišao na zastrašujući podatak. Naime, sredinom XV. stoljeća, kad je otokom harala katastrofalna kuga, shvatili su da se bolest prenosi ljudskim kontaktom. Ako bi se netko iz obitelji razbolio, kuću su zazidali a čitavu obitelj spalili s kućom i svim stvarima u njoj. Za svaki slučaj. Ta čudna dezinnfekcija strašan je primjer zločina u ime zdravlja. I, naravno, nije jedini.
Još su mi uvijek u živom sjećanju nadriliječnici iz filma “Demoni”. Oni su se brinuli za zdravlje svojih pacijenata na vrlo originalan način. Stavili bi zolju na kožu bolesnika, pokrili je čašom i onda gledali kako otrovni kukac ubada u meso dok bolesnik vrišti od bolova. Stvar i nije tako daleka od naše zdravstvene situacije. Pri tome ne želim reći da su liječnici sadisti, barem ne većina, nego je naše poimanje bolesti i zdravlja povezano s jednom temeljito sadomazohističkom situacijom. Zdravlje je još uvijek u našoj civilizaciji odricanje i žrtva, a lijek, da bi bio djelotvoran, mora, kao u romanu “Proljeća Ivana Galeba”, biti gorak. Mislim da ne bi trebalo mirno pristajati na takve gorke lijekove. A kolesterol, ma kako štetan bio, još uvijek manje šteti od masovne histerije koja se stvara njegovim progonom iz naših života. Kolesterol truje žile. Masovna histerija pak truje sve aspekte života.