Kad sam u petak navečer čuo da će se o generalu Gotovini snimati film, odmah sam, logično, pomislio da će to biti vestern. Uglavnom neki žanr s pucanjem i maskiranjem. Ovaj general, ljubavnik i ratnik, kontroverzni heroj domovinskog rata, kao da je u posljednje vrijeme izvršio kombinirani diverzantsko-frontalni napad na hrvatski medijski prostor. Prvo je prošle nedjelje u Jutarnjem listu objavljeno da je za generalom raspisana ozbiljna tjeralica koja uključuje i nagradu za onoga tko specijalnom policijskom odredu, koji je navodno osnovan, pruži informacije presudne za njegovo uhićenje. Zatim su Carla Del Ponte i Haaški sud obećali Hrvatskoj dodatne pritiske ukoliko ne uhiti odbjegloga generala. Čitava stvar prilično je oznojila Gorana Granića na konferenciji za novinare. General Gotovina, međutim, ponaša se kao mađioničarski rekvizit: sad ga vidiš – sad ga ne vidiš. Strana diplomacija i spomenuti Goran Granić muče gadnu muku s tim njegovim sporadičnim pojavljivanjima u Zagrebu ili na granici s Hercegovinom, a ukazao se, navodno, i na Velesajmu za vrijeme Interlibera, kad se na jednom štandu govorilo o Ivankovićevoj knjizi čiji je glavni junak. Čovjek je na brzu ruku postao mitska i književna činjenica. Naime dobrim je dijelom u domeni nevidljivoga, pa se ozbiljno pitam i za njegovo zdravlje. Zamislite da generalu, dok se brije, onako nasapunanom, nestane pola lica! Ogleda se general u ogledalu kao u mirnom gorskom jezeru, nasapuna svoju zgodnu fizionomiju za kojom uzdišu žene (i Carla Del Ponte), a onda odjednom PUF! Nestane mu pola lica, kamufliralo se samo od sebe, protiv generalove volje. I umjesto te polovice, osvane nekakava druga polovica, nekakvog drugog lica. To mora da je prilično stresno. Da sam ja spomenuti general, time nikako ne bih bio zadovoljan. Zahtijevao bih od hrvatskih građana, tajnih službi i stranih diplomata svoju polovicu lica natrag. Pa makar me ščepali oni iz Haaga.

Neka mi oprosti General što sam se ovako zanio, već sam se ufurao u taj vestern s maskiranjem i u razne moguće fantastične priče u kojima se miješaju elementi “Nevidljivog čovjeka”, “Preobražaja” i macho reklame za Gillette. Generalova je biografija izazov za svakoga pisca, pa ni ja od toga nisam imun. Osobito mi je zanimljivo što poznajem čovjeka koji svako malo viđa po gradu opasne likove. Recimo, nekoliko je puta ljetos vidio Vjeku Sliška na Trgu bana Jelačića, a čovjek je već dvije godine mrtav. No to što je netko mrtav, tom poznaniku ništa ne znači. U posljednje vrijeme svako malo viđa Gotovinu i o tome priča svima koje sretne. A ljudi mu se samo sažalno smješkaju i kažu: ”Bit će sve u redu. To su živci.” Oni pak koji su to viđenje proživjeli uživo svjedoče da u svemu tome ipak ima nešto. Jer kad pokaže na nekog tipa u gužvi i kaže: “Eno vidi, Gotovina!”, taj najčešće stvarno liči na odbjegloga generala, samo se neki detalji, recimo, ne slažu. Nos je kraći, obrazi malo deblji, frizura drugačija, a bilo je bogami i ćelavih koje je proglasio Gotovinama. Pa kako da se onda pravi General ne naljuti i traži svoje lice natrag. Štoviše, moglo bi sve to prijeći mjeru pa da svaki drugi građanin Hrvatske na ulici počne viđati svog Generala u malo promijenjenome obliku. Percepcija je, kao što znamo, opasna stvar. Može još ispasti da je General posvuda i u mnogima. Gotovo kao i njegov kolega Norac koji ima tendenciju da postane svi. Što ne bi bilo dobro jer bismo onda svi bili u zatvoru.

Šalu na stranu, sve ono što se oko generala Gotovine događalo od 13. srpnja 2001., kad je nestao, ma koliko apsurdno bilo, nije ništa u usporedbi s viješću da Hollywood o njemu snima film. Vestern s maskiranjem ili limunadu s pucanjem, svejedno. Film je film, a pogotovo holivudski. On drastično mijenja percepciju i naš odnos prema liku. Pa ako je general Gotovina sada neka vrsta legendarne osobe, kao filmski lik trajno bi se situirao u domeni izmišljenog, a svaki pokušaj da ga se učini odgovornim za njegove zemaljske postupke bio bi unaprijed osujećen. Koliko god ta vijest u novinama izgledala blesavo, taktika je mudra. Upravo je zato Generalov odvjetnik Luka Mišetić i zaigrao na kartu filmske industrije. Nevjerojatno je zapravo da se u filmovima divimo onima kojih se u običnom životu gnušamo ili ih se bojimo. Filmski mafijaš Soprano postao je svojevremeno vrlo omiljena figura u svijesti hrvatskih televizijskih gledatelja, istih onih ljudi koji se, čitajući novine, gnušaju mafijaških obračuna i snažnih momaka obrijanih glava, bez vratova, koji voze crne audije. Da pripadnika spomenute vrste, recimo, kojim slučajem uhvate, da ga nekim slučajem i osude, pa da Hrvatska nekim slučajem ima i smrtnu kaznu, takvoga se ne bi moglo ni objesiti. Jer za objesiti čovjeka treba barem nekakav, pa i najmanji prijelaz između vrata i glave. Tipovima kod kojih je to spojeno uže samo sklizne preko glave. I onda ništa od pravde.

Ukoliko se film o generalu Gotovini snimi onako kako ga najavljuje Luka Mišetić, u holivudskoj A produkciji, onda se može dogoditi da Haaški sud prestane postojati. Moglo bi snimanje filmova o balkanskim generalima postati svjetski megatrend u filmskoj industriji, a činjenica što u haaškom zatvoru ima još ljudi izazovne biografije, osiguralo bi tome trendu stalni prirast osebujnih filmskih junaka. Odnos američke i europske javnosti prema optuženima i osuđenima za ratne zločine iz temelja bi se promijenio i svaki pokušaj da ih se ozbiljno sudi bio bi kao da sudite Mickeyju Mausu. A što se tiče taktike Generalove obrane, možda uskoro možemo očekivati i najavu za film o kapetanu Draganu. Jer odvjetnici isto tako prepisuju kao i holivudfski filmaši i prilično su beskurpulozni kad je para u pitanju.

Najzanimljivija u ovoj holivudskoj storiji jest činjenica što visokobudžetni film najavljuje neki odvjetnik nekog generala s nekog Balkana. Postoje u Hollywoodu ljudi koji su dobro plaćeni da najavljuju takve stvari i da stvaraju priču o filmu i prije nego što se počne s njegovim snimanjem. Stoga se sve ovo čini kao otkačeni dimni zastor kojim obrana želi reagirati na pojačani pritisak Haaga za uhićenjem generala Gotovine. I na kraju, teško se oteti dojmu da bi i za Generala i za Hrvatsku bilo kudikamo bolje da se, umjesto da figurira kao predložak za filmove, ovaj nacionalni junak časno pojavi pred sudom. Kao što je to učinilo i ono smeće od Šešelja.