Srećko JurdanaTreći veljače, Svjetski dan močvarnih staništa, mogao bi se u Hrvatskoj proslaviti prigodnim paljenjem unikatnoga biološkoga rezervata oko Vranskoga jezera, nekažnjeno zapaljenog i dok je ministar ekologije bio Ivo Banac, poznati borac protiv “močvare”. Taj termin “močvara” – jedina originalnost koju je gospodin Banac u svome društvenome djelovanju proizveo, i koju je zatim učestalim eksploatiranjem pretvorio u banalnost – na hrvatsku političku kastu više se uglavnom ne primjenjuje, a iz močvare, metaforičke ili stvarne, polako izlazi i Ante Gotovina.

Bizarni doprinosi hrvatskoj živosti

Carla Del Ponte odbjeglome je generalu – kojeg je ne tako davno izjednačavala s Mladićem i Karadžićem – na hrvatskoj televiziji u neočekivanome diplomatskome skoku javno otvorila mogućnost da se, u slučaju predaje, brani sa slobode. Tužiteljica pouzdano mijenja stav na temelju novih dokumenata o njegovim ratnim aktivnostima, koje joj je dostavila bivša vlada. Obrat o kojem je riječ još nije do kraja definiran, ali može se zaključiti da je za Gotovinu – kako stvari stoje – doista radilo vrijeme. U Nacionalu je izjavio da je nedužan, da se u inkriminiranome razdoblju nakon “Oluje” već nalazio na drugim bojištima, i da za sebe traži istražni tretman kakav su uživali i drugi (Petar Stipetić, npr.). Čini se da je Del Ponte – uz neke rezerve – danas tome sklona, i to je vjerojatno najbolja vijest koju je Gotovina dobio u svome novome životu.
Mesić mu postojano preporučuje predaju, sugerirajući da je njegovo puštanje na slobodu gotova stvar. Mesićeve su izjave, međutim, problem za sebe. Na vlastite načine on daje neprestani, sve bizarniji, doprinos novoj hrvatskoj živosti. Njegova dosljednost promatrača može zadiviti gotovo koliko i reformatorske inicijative nove vlade, koje se svode na donošenje novoga zakona o majkama, o braniteljima, stotoga zakona o televiziji, i organizaciju sabora HDZ-a. Predsjednik Mesić premijeru jedan dan piše razljućena pisma, drugi dan se s njim grli, treći dan je prema Vladi zbog nečega “kritičan”, četvrti od nje očekuje potporu na zajedničkom putu prema Europi, gotovo po uzoru na slavnu komunikaciju Račana i Budiše. Obrazac se ponavlja i kad je riječ o odnosu prema medijima.

Na rubu autocinizma
Prije razmjerno kratkog vremena ušao je, na primjer, u neuobičajeno otvoreni sukob s Jutarnjim listom zbog fotografije uz tekst o (navodno nepotrebnoj) proviziji koju je INA platila za kupnju libijske nafte. Na fotografiji su se nalazili Mesić i Gaddafi u prijateljskom razgovoru, i ona je – premda u tekstu Mesić nije spomenut – implicitno ali nedvojbeno sugerirala da je Mesić imao nekakve veze s tom aferom, da je dogovaranje provizije možda čak išlo preko njega. Mesić je na to podmetanje s razlogom pobjesnio. Njegov posjet Libiji u javnosti se opravdano doživio kao diplomatski uspjeh; figurirajući kao neka vrsta prethodnice Zapada (koji je s Gaddafijem tada definitivno rješavao pitanje odštete za Lockerbie), otvorio je poslovne kontakte za mnoge hrvatske tvrtke. Kao nagradu, dobio je novinsku insinuaciju.
Jutarnji list nazvao je u tom povodu “smećem” i izjavio na konferenciji za medije da ga nikada više neće čitati, što je njegovo “građansko pravo”, a – u jasnome podtekstu – kamoli s njim surađivati. Niti mjesec dana kasnije Jutarnji list je, međutim, s evidentno primirenim Mesićem na dvije stranice razvalio interview na aktualne teme, u rasponu od slučaja Gotovina, optužnica za “Oluju” i odnosa s Vladom, do ruskoga klirinškog duga. Jutarnji list je u tom kontekstu manje-više nezanimljiv. Novine koje žive od trke za aktualnostima i bulevarskoga napuhavanja događaja ponašaju se u skladu sa svojim interesima, i ne odgovara im da s predsjednikom države – permanentnom javnom temom i potencijalnim vrelom informacija – ostanu u neprijateljskim odnosima, bez obzira na to što su ga iz senzacionalističkih razloga u jednom trenutku difamirale. Druga je stvar s Mesićem, koji je na navedenome primjeru još jednom potvrdio svoju pragmatičku prirodu koja ponekad graniči s autocinizmom.

Političke izjave za jednokratnu uporabu

Autoru ovih redaka u načelu je savršeno svejedno kome će predsjednik davati intervjue, no promatran sa stajališta kredibiliteta predsjedničke riječi, njegov sukob s Jutarnjim – obilježen teškim izrazima – zahtijevao je zamrzavanje odnosa na dulje vrijeme. Preporučivati publici u jednom trenutku kako ne treba čitati određene novine, jer one lažu i podmeću, a par tjedana kasnije pristajati na veliki interview za iste te novine – to znači svjesno ruinirati vlastiti autoritet i stavljati ga u funkciju svoje površnosti, odnosno brzoplete pretpostavke da su sve političke izjave stvorene za jednokratnu uporabu, i da se zaboravljaju preko noći.
Da živi od površnosti, Mesić je dokazao i na slučaju Stipe Čačije, kojeg je umirovio ne tražeći ni osnovne podatke o njegovoj biografiji i karijeri. Vođen možda potrebom da se nađe u centru pažnje, u spomenutom “intervjuu pomirenja” u Jutarnjem listu obznanio je bez povoda da Haag za Hrvatsku sprema zadnje dvije optužnice, iako je još potpuno nejasno koliko će tih optužnica biti, i na koga će se odnositi. S primicanjem datuma predsjedničkih izbora, gospodin Mesić je evidentno počeo snižavati kriterije svoga komuniciranja s javnošću, a ujedno i popuštati svojoj ležernoj prirodi.

STUPAC TJEDNA: NADRIPENZIONER TOMČIĆ I NJEGOVO VRIJEME

Kad su stanoviti Baltazar Jalšovec i Vlatko Pavletić u Saboru podizali desetke ili stotine tisuća kuna nagrada, dodijeljenih im za “unaprjeđenje demokracije”, autor ovih redaka zaključio je u prigodnome komentaru da Sabor time na dostojan način ispunjava svoju glavnu funkciju: materijalno zbrinjavanje bezveznjaka. U spomenutome Saboru, darežljivome poput majke, iznad kojeg je samo Bog, Zlatko Tomčić iz seljačke stranke vjerojatno se ne bi mogao uvrstiti među političke bezveznjake. Čovjek je na svoj način godinama vedrio i oblačio na hrvatskoj sceni, borio se, inatio, pomalo ucjenjivao, za svaku priliku pronalazio adekvatne birokratske fraze, marljivo koketirao s agrikolama i klerom, naplaćivao koalicijske usluge neprestanim traženjem nekakvih prava i funkcija za sebe i svoje ljude, i red je da na kraju iz svega toga izvuče nekakvu penzijicu – dvanaest-trinaest tisuća kuna – pa makar samo na jedan dan. Jedan dan, samo jedan dan, da nam život bude lijep i radostan, pjevali su svojedobno Dubrovački trubaduri, kako vidimo: s dobrim umjetničkim motivom.
Zašto samo na jedan dan? Zato jer će se – kad dođe vrijeme – taj dan, i penzija koju je donio, pretvoriti u trajnost. Za sada još teče zastupnička plaća; da i penzija ne bi ostala zastupnička, nego predsjednička, trebalo je istu kao takvu privremeno realizirati odmah, i sačuvati je na taj način za vječnost u katakombama gornjogradske financijske arhive. Birokratska dalekovidnost hrvatskih boraca za narodnu stvar ponekad doista može izazvati divljenje. I gorespomenuti Pavletić iskoristio je svojedobno – s birokratskim refleksom žonglera – svoja dva sata koliko je, ironijom povijesti, nakon Tuđmana efektivno bio predsjednik države, da na temelju njih izvuče predsjedničku mirovinu. Tako se to radi, moja gospodo, rekao je još pokojni Krleža, gotovo nenadmašan po sposobnosti pretvaranja umjetničkoga talenta u status.
Sabor je doista postao zanimljiv koliko i amaterska kazališna scena. Govornici se međusobno repetativno tituliraju kao da su nakon izbora automatski promovirani u historijske legende, ekscelencije ili prinčeve: “Uvaženi gospodine zastupniče, uvaženi gospodine predsjedniče, vrlo cijenjene dame i gospodo, zahvaljujem nadasve poštovanome gospodinu zastupniku na izlaganju, klanjamo se uvaženoj gospođi dopredsjednici, i hvala joj…” Hvala im svima. Nacija ih je odavno prepoznala kao junake, pa makar i u farsi. Nema te penzije – dobro je to Tomčić shvatio – kojom se može platiti njihovo višegodišnje samoprijegorno traganje za izgubljenim vremenom.