Republikanski kandidat Mitt Romney opisuje kampanju 2012. kao "slobodno poduzetništvo na kušnji", pri čemu slobodno poduzetništvo definira kao postizanje uspjeha kroz "težak rad i preuzimanje rizika". Miljenik pokreta Tea Party, senator iz Južne Karoline Jim DeMint kaže da podržava Romneyja jer "uistinu nam treba netko tko razumije da je rizik, preuzimanje rizika... način stvaranja poslova, stvaranja izbora, proširenja slobode". Predsjednik Gospodarske komore Tom Donahue, braneći Romneyja, objašnjava da je "bit ove ekonomije u riziku. Ako ne riskirate, ne možete uspjeti."

Čekajte malo. Što oni misle, tko snosi taj rizik? Njihovo lupetanje o rizicima slobodnog poduzetništva sve tumači naopako. Što više idete u ekonomiji, lakše je zaraditi novac bez preuzimanja ikakvog osobnog financijskog rizika. Što ste niže, rizik je veći.

Wall Street je postao središte bezrizičnog slobodnog poduzetništva. Bankari riskiraju tuđi novac. Ako poslovi krenu po zlu, oni će u svakom slučaju pokupiti svoje nagrade. Cijela industrija fondova za omeđivanje rizika osmišljena je kako bi zaštitila uloge da bi veliki investitori mogli zaraditi novac bilo da cijena imovine u koju ulažu raste ili pada. Ako se dogodi najgore, najveći bankari i ulagači sada znaju da će ih izvući porezni obveznici jer su preveliki da bi propali.

Zaribaj i zgrći

Ali najgori primjeri bezrizičnog slobodnog poduzetništva su glavni izvršni direktori koji zgrću milijune nakon što su carski zaribali.

Pri kraju 2007. godine, Charles Prince dao je ostavku na dužnost glavnog izvršnog direktora Citigroupa nakon što je najavio da će banci trebati dodatni otpis 8 do 11 milijardi dolara povezan s lošim ishodom rizičnog hipotekarnog kreditiranja. Prince je otišao s mirovinom, dioničkim nagradama i dioničkim opcijama u vrijednosti od prinčevskih 30 milijuna dolara, zajedno s uredom, automobilom i vozačem koji su mu dodijeljeni na pet godina.

Stanley O'Neal okončao je svoje petogodišnje službovanje kao glavni izvršni direktor Merrill Lyncha otprilike u isto vrijeme, kada je postalo očito da će Merrill morati otpisati desetke milijardi loših rizičnih hipotekarnih kredita i da će ga Bank of America morati otkupiti po bagatelnoj cijeni. O'Neal je dobio isplatu u vrijednosti od 162 milijuna dolara.

Plaće za neuspjeh

Philip Purcell, koji je 2005. godine napustio Morgan Stanley nakon što su se protiv njega pobunili dioničari, odnio je 43,9 milijuna dolara plus doživotnih 250,000 dolara godišnje.

Princip plaće za neuspjeh proteže se daleko izvan Wall Streeta. U prošli tjedan objavljenoj studiji, ugledna istraživačka tvrtka GMI koja nadgleda plaće korporativnih službenika analizirala je najveće pakete otpremnina koje su nakon 2000. godine primili bivši glavni izvršni direktori.

Na popisu su:

Thomas E. Freston, koji je izdržao samo devet mjeseci kao glavni izvršni direktor Viacoma prije nego što je uklonjen s dužnosti, a otišao je s otpremninom od 101 milijun dolara.

Također, William D. McGuire, koji je 2006. godine bio prisiljen dati otkaz na poslu glavnog izvršnog direktora UnitedHealtha zbog skandala s dioničkim opcijama, za svoj je trud dobio paket naknada vrijedan 286 milijuna dolara.

Tu je i Hank A. McKinnell Jr., čije je petogodišnje obavljanje dužnosti glavnog izvršnog direktora Pfizera ostalo upamćeno po padu vrijednosti Pfizerovih dionica od 140 milijardi dolara. Bez obzira na to, McKinnell je odšetao s isplatom od gotovo 200 milijuna dolara, doživotno pokrivenim medicinskim troškovima i godišnjom penzijom od 6,5 milijuna dolara. (Na Pfizerovom godišnjem sastanku 2006. nebom je proletio avion vukući transparent s natpisom "Vrati to, Hank!")

Ne zaboravimo Douglasa Ivestera iz Coca Cole, koji je 2000. godine odstupio s položaja glavnog izvršnog direktora nakon razdoblja stagnacije rasta i smanjivanja zarade s "izlaznim paketom" vrijednim 120 milijuna dolara.

Ako išta, praksa plaće za neuspjeh je u porastu. Prošlog je rujna Leo Apotheker dobio nogu u Hewlett-Packardu s paketom otpremnina u vrijednosti od 13 milijuna dolara. Stephen Hilbert napustio je Conseco s otprilike 72 milijuna dolara iako je vrijednost Consecovih dionica tijekom njegova mandata potonula s 57 na 5 dolara po dionici na kompanijinu putu do bankrota.

**

No, kako je ekonomsko riskiranje palo na vrhu, povećalo se u sredini i pri dnu. Više od 20% američke radne snage danas je "uvjetno" - privremeni radnici, poduzetnici, nezavisni savjetnici bez ikakve sigurnosti.

Čak i zaposlenici s punim radnim vremenom koji su u tvrtku uložili desetljeća sada se mogu preko noći naći bez posla - bez padobrana, bez pomoći u pronalaženju novog posla i bez zdravstvenog osiguranja.

U međuvremenu, udio velikih i srednjih kompanija (s 200 ili više zaposlenih) koje nude punu zdravstvenu skrb i dalje je u padu - od 74% 1980. do ispod 10% danas. Prije 25 godina, dvije trećine velikih i srednjih poslodavaca također su nudile zdravstveno osiguranje svojim umirovljenicima. Sada to čini manje od 15% njih.

Premještanje rizika na radni narod

Povećava se i rizik ulaska u starost bez mirovine. 1980. godine, više od 80% velikih i srednje velikih tvrtki davalo je svojim zaposlenicima "definirane mirovinske naknade" koje su im jamčile utvrđeni novčani iznos svaki mjesec nakon umirovljenja. Sada taj postotak iznosi manje od 10%. Umjesto toga nude planove "definiranog doprinosa", gdje rizik preuzimaju radnici. Kada tržište dionica potone, kao što se to dogodilo 2008. godine, s njim odlazi i plan mirovinske štednje poznat kao 401(k). Danas trećina ukupnog broja radnika s planovima definiranih naknada ne doprinosi ništa, što znači da to ne čine ni njihovi poslodavci.

I rizik od gubitka ušteđevine je u porastu. Čak i prije sloma 2008., panel istraživanje dinamike prihoda na Sveučilištu u Michiganu pokazalo je da je u bilo kojem dvogodišnjem rasponu otprilike polovica obitelji iskusila neku vrst pada prihoda, a padovi su progresivno postajali sve veći. 1970-ih godina, uobičajen pad iznosio je oko 25%. Do kraja 1990-ih bio je 40%. Do sredine 2000-ih obiteljski su prihodi u prosjeku porasli i pali dvostruko više nego sredinom 1970-ih.

Ono što Romney i zagovornici rizičnog slobodnog poduzetništva ne žele da javnost zna jest da se ekonomski rizici polako i sigurno premještaju s glavnih izvršnih direktora i Wall Streeta na prosječan radni narod. Ka vrhu ne streme samo prihodi i bogatstvo. Onamo se premješta i ekonomska sigurnost, ostavljajući nas ostale na cjedilu.

Rizično slobodno poduzetništvo

Ukoliko je slobodno poduzetništvo na kušnji, pravo je pitanje je li sustav namješten u korist onih na vrhu koji bivaju nagrađeni koliko god gadno zaribali, dok mi ostali bivamo zaribani koliko god teško radili.

Porota će presuditi na dan izbora. U međuvremenu, Obama i demokrati ne bi smjeli dopustiti Romneyju i republikancima da djeluju kao branitelji rizičnog slobodnog poduzetništva. Amerikanci trebaju znati istinu. Jedini način na koji ekonomija može napredovati je da imamo više preuzimanja rizika na vrhu, a više ekonomske sigurnosti ispod.

Robert Reich je sveučilišni profesor na Berkleyu. U Clintonovoj administraciji obnašao je dužnost ministra rada

Tekst je prenesen sa stranice robertreich.org

Prevela Diana Robaš