Tariq AliPrije 42 godine primio sam tajanstven poziv da posjetim Sjevernu Koreju. Pakistanska vojna diktatura srušena je nakon tromjesečne borbe i zemlja je u ožujku 1970. bila u porođajnim mukama predizborne kampanje za prve opće izbore u svojoj povijesti. Otputovao sam u svaki veliki grad i mnoge manje, intervjuirajući za knjigu oporbene političare i one koji su sudjelovali u ustanku. U svibnju sam još bio ondje nedovršena posla kada je stigao poziv. Sjeverna Koreja je već tada bila izolirana zemlja.

Pismo je stiglo preko lokalnog komunista poznatog kao Rahim 'Koreawallah', tajnika Pakistansko-korejskog društva prijateljstva. Nizak, trbušast, blebetav i pun piva, bio je bez daha kada mi je predao pismo iz Pyongyanga. Moram odmah krenuti, rekao je. Zašto? Jer su Sjevernokorejci bili uvjereni da se SAD sprema napasti ih i bila im je potrebna globalna solidarnost. U siječnju 1968. Korejci su zarobili USS Pueblo, plovilo pomorske obavještajne službe, i uhitili njegovu posadu. Odnosi između dviju zemalja ostali su loši. Bih li mogao otputovati sljedeći tjedan, upitao je Koreawallah. Nasmijao sam se i rekao ne.

Korejsko samoubojstvo za SAD

Upravo sam bio na putu za tadašnji Istočni Pakistan. Sjeverna Koreja mi je ometala planove. Korewallah je bio i ljut i uporan, ali argumenti su mu bili slabi. Nije bilo dokaza da se Washington priprema za rat. Iskustvo me je podupiralo u tome. Nekoliko godina ranije proveo sam šest tjedana u Sjevernom Vijetnamu i, osim čučanja u skloništima za zračne uzbune tijekom naleta američkih bombardera na Hanoi, prosjedio sam kroz nekoliko vojnih sastanaka viših vijetnamskih časnika koji su jasno dali do znanja da će naposljetku pobijediti u ratu. Za Amerikance, već prenapregnute u Indokini, novi rat u Koreji bio bi samoubojstvo.

Imao sam i druge razloge za neodlazak. Smatrao sam Kim Il-sunga apsurdnim i odvratnim vođom, a njegov režim parodijom staljinističke Rusije. Ponovo sam odbio ponudu, ovaj put agresivnije. Ali moji roditelji, oboje komunisti, mislili su da bih trebao iskoristiti priliku da vidim zemlju (u kojoj nikada nisu bili). A ni Korewallah se nije dao smesti. S lukavim je smiješkom napomenuo da mogu putovati preko Kine, vlakom od Pekinga do Pyongyanga. To je bilo odlučujuće. Očajnički sam želio posjetiti Peking, a činilo se da mi je to jedina prilika. Samo sam rekao da ne mogu krenuti prije sredine lipnja.

Kada sam se vratio u Dhaku nakon dva naporna tjedna na selu, iskrsnuo je problem. Radnički sindikati u Istočnom Pakistanu proglasili su jednodnevni štrajk - demonstracija snage protiv prijelaznog režima generala Yahye Khana u Islamabadu - na dan kada sam trebao stići na ranojutarnji let iz Dhake za Canton. Shvatio sam to osobno. Prijatelji su zamolili komunističke vođe sindikata vozača taksija i rikši za 30-minutno izuzeće kako bih mogao stići u zračnu luku. Njihove su molbe s pravom odbijene. Kada su uskočili lokalni studentski vođe, sindikati su popustili. Na ulicama nije smjelo biti motoriziranog prometa, ali mogao sam putovali bicikl-rikšom.

Raspad Pakistana

Moja putna torba i ja bili smo previše za omršavjelog vozača. Deset minuta uzdisanja i puhanja nije nas dovelo nikamo. Zabrinut da ću propustiti let, zamolio sam ga da sjedne odostraga i pedalirao kao lud nekih osam kilometara do zračne luke. Osim životinja lutalica, na cesti nije bilo ničega drugog. Kada smo stigli na aerodrom, vozač rikše se, vidjevši me okupanog znojem, široko nacerio i odbio primiti moj novac. Nagurao sam mu ga u prsluk i otrčao na avion. Nedugo nakon polijetanja, štrajkaški su odbori zatvorili zračnu luku. Predvidio sam da će se Pakistan uskoro raspasti, ali dok sam gledao jutarnje sunce kako se diže nad rižinim poljima, nisam ni slutio da će mi to bili posljednji pogled na Istočni Pakistan.

Ulice u Pekingu bile su ukrašene plakatima, glasna je glazba odjekivala iz zvučnika, a skupine djece klanjale su se pred portretima Velikog kormilara. Rijeke bicikla tekle su niz nezagađene prometne arterije. Kakvi sretnici, pomislio sam, što nemaju fetiš automobila. Odlutao sam dalje od hotela, uspio pronaći trg Tiananmen, otkrio jeftin i dobar restoran, a zatim krenuo natrag u hotel, gdje su dvojica dužnosnika korejskog veleposlanstva čekali da me povedu na omanju turneju Zabranjenim gradom. Činilo se da smo jedini strani posjetitelji.

Kasnije istog popodneva spakirao sam se za dvodnevno putovanje vlakom u Pyongyang i krenuli smo ka stanici. U hotelu nisu imali rječnik fraza. Jedino što sam znao od kineskoga bilo je „Mao chushi wansui" - „Mao Ce Tung će živjeti deset tisuća godina" - što nije bilo od velike pomoći u naručivanju obroka ili pronalaženju zahoda. Na svu sreću, prije nego što je vlak napustio stanicu u moj je kupe ušao sikhski dostavljač u indijskom veleposlanstvu. Slučajno, mislim. Nakon što smo razmijenili pozdrave na pandžabskom, rekao mi je da tečno govori mandarinski i, mnogo važnije, da mu je supruga skuhala hranu za putovanje koju će, nada se, moći podijeliti sa mnom.

Modernost & represija

Malo prije nego što se vlak pokrenuo, u kupe su ušla i dvojica časnika Narodnooslobodilačke vojske (PLA). Ne, nasmijali su se, ne idu u Pyongyang. Moji napori da im skrenem misli na kulturnu revoluciju nisu urodili plodom, ali bili su vrlo zainteresirani za raspravu o Pakistanu i iznenađeni mojim kritiziranjem tamošnjih vojnih diktatora: kineska ih je propaganda prikazivala kao „antiimperijalističke saveznike". Nisu čuli za nedavni ustanak. Veseliji od njih dvojice upozorio me na „kult ličnosti" u Koreji, a moj je prijatelj Sikh zaurlao: nikada nije proveo više od jedne noći u ambasadi u Pyongyangu. Ljudi iz PLA-e sišli su u Bedaiheu, primorskom naselju istočno od Pekinga. Nekadašnje odmaralište careva, njihovih supruga i konkubina postalo je omiljeno odredište čelnika Komunističke partije. „Ako ova dvojica tamo provode odmor", promrmljao je moj suputnik, „zacijelo su važni ili povezani s nekime tko jest, baš kao i u našem kraju svijeta." Za razliku od mene, ta ga je pomisao umirila.

Kip Kim Il-sungaJapanska kolonija između 1910., kada su pripojili zemlju, i završetka Drugog svjetskog rata, Koreja je iskusila i „modernost" i ekstremnu okrutnost i represiju. Mineralna bogatstva zemlje iskorištavana su za podupiranje japanskog militarizma; lokalni su radnici dobivali nadnice s kojima su mogli jedino gladovati; okupatori su desetke tisuća žena tretirali kao prostitutke, ali im nisu plaćali za usluge. Japanci su ciljali na potpunu integraciju: korejski je bio zabranjen u školama, kao i novine na korejskom jeziku, a ljudi su morali koristiti japanska imena. Poljoprivreda je bila podređena imperijalnim potrebama - tisuće farmera bile su prognane sa svoje zemlje, a glavnina proizvedene riže i pšenice bila je slana u Japan, što je dovelo do masovne gladi. Japanski prokonzul priznao je da je svakog proljeća polovica korejskih farmera živjela na travi i kori drveta. Dva milijuna Korejaca koji su prevezeni u Japan kao ropska radna snaga imali su sreće u jednom smislu: bili su siti.

Nacionalistički osjećaji

Ne iznenađuje što su zbog svega toga Korejci razvili snažne nacionalističke osjećaje, iako je strah ograničio broj onih koji su se priključili ilegalnim skupinama. Autohtoni komunisti bili su aktivni u tim skupinama: djelovali su zajedno s nacionalistima i naširoko slovili kao herojske figure. Tijekom Drugog svjetskog rata postupno se oblikovao pokret otpora, koji je najsnažniji bio na jugu. Njegove su pripadnike - studente, intelektualce i seljake - sustizale uobičajene kazne okupatorskog sustava: mučenja, silovanja, masovna ubijanja i pokapanja u neoznačenim grobnicama.

Poraz Japana 1945. godine dočekan je s radošću, a u brojnim su gradovima izniknuli narodni komiteti. O budućnosti Koreje nije se raspravljalo u Jalti gdje je dogovorena podjela Europe, ali su se Moskva i Washington privatno složili oko slične podjele korejskog poluotoka. Crvena armija umarširala je u Sjevernu Koreju, navodno s Kimom Il-sungom u jednom od njihovih tenkova; Sjedinjene Države uzele su južni dio. General MacArthur odletio je u Seoul s vrijednim komadom ručne prtljage: Syngmanom Rheejem. Rhee je, međutim, imao slabu podršku pa je MacArthur iskoristio korejske članove japanske okupatorske vojske kako bi održao kontrolu nad novom državom. To je samo po sebi bilo dovoljno da odaleči narod. Otpor je gušen, ljudi su masovno zatvarani, komunistički i antiamerički nacionalisti su nestajali ili su neskriveno eliminirani. „Zatvori u Seoulu preplavljeni su političkim zatvorenicima", izvijestio je savjetnik u veleposlanstvu SAD-a Frank Baldwin:

„Prije šest tjedana otišao sam u inspekciju u policijski zatvor u Inchonu. Zatvorenici su tamo živjeli u uvjetima koje oklijevam opisati u ovom pismu. To me na neki način podsjetilo na 'Božanstvenu komediju'. Goya bi mogao naslikati ono što smo tamo vidjeli. Što će se dogoditi s gotovo 10,000 političkih zatvorenika u slučaju predaje glavnog grada? Teško je zamisliti djela odmazde i mržnje koji će ljudi počiniti prežive li osvajanje Seoula od strane svojih 'osloboditelja'."

Američki rat

Upletenost SAD-a i Sovjetskog Saveza dokinula je svaku priliku za korejsku autonomiju, ali sovjetski je ugled i dalje bio visok te su mnogi vjerovali da će Rusi pomoći u oslobođenju i reformiranju cijele zemlje. Malobrojni su vjerovali da je razdvajanje trajno. Kim Il-sung, kojeg su Sovjeti postavili za vođu Narodnog komiteta, bio je malo poznat, ali lokalni komunisti nisu imali razloga sumnjati u njega.

Rastući narodni bijes na jugu i prevladavajuća težnja za ponovnim ujedinjenjem pokrenuli su invaziju sjevera na jug 1950. godine. U nedostatku narodne potpore, Rheejeva je vlada pala pa su je američke trupe morale spašavati. Sovjetski Savez bojkotirao je sastanak Vijeća sigurnosti na kojem su mogli uložiti veto na američki rat vođen pod zastavom UN-a. Kineska revolucija izazvala je paniku u Washingtonu. Nije joj se smjelo dopustiti da se proširi.

Američke trupe i njihovi saveznici (uključujući japansku mornaricu) potisnuli su sjevernokorejsku vojsku. Kineska se revolucija dogodila prije manje od godinu dana i njezini su vođe vidjeli rat u Koreji kao pokušaj preokretanja događaja u Kini. Na sjednici Politbiroa donesena je odluka o spašavanju Korejaca. Kineske trupe pod zapovjedništvom generala Panga Dehuaija u čoporima su prelazile rijeku Yalu. Amerikanci i njihovi saveznici otjerani su natrag na 38. paralelu. General MacArthur objavio je da će možda biti nužno gađati kineske zrakoplovne baze nuklearnim bombama; Truman ga je otpustio. 1953. godine potpisano je primirje u Panmunjomu na 38. paraleli. Umrlo je oko milijun vojnika i dva milijuna civila (mnogo je različitih procjena). Jedan od njih bio je Maov najstariji i najdraži sin.

Kip

Portret Kim Il-sungaDvadeset godina kasnije spremao sam se prijeći rijeku Yalu kineskim vlakom. U Sinuijuu su mi buketom cvijeća poželjeli dobrodošlicu na sveto tlo Demokratske Narodne Republike Koreje. Stojeći ispred kipa Kim Il-sunga u prirodnoj veličini, moj mi je domaćin rekao da ga malo uznemiruju razmjeri kulta ličnosti u Kini. U Pyongyangu mi je mladi pionir uručio još jedan buket cvijeća. Bio sam šokiran onime što sam vidio dok smo se vozili gradom: kao da smo bili u istočnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata. Tada sam se sjetio da je ono čime je general Curtis LeMay zaprijetio Sjevernom Vijetnamu već učinjeno Sjevernoj Koreji: bombardiranjem je srozana na razinu kamenog doma. Na zapadu nije bilo prosvjeda protiv razornog bombardiranja Pyongyanga u trajanju od samo 15 minuta: na grad je bačeno 697 tona bombi, 10,000 litara napalma; 62,000 komada municije upotrijebljeno je za napade u niskom letu.

Tri godine ranije u Phnom Penhu, australski novinar Wilfred Burchett rekao mi je da ono što sam vidio u Vijetnamu nije „ništa u usporedbi s onim što su učinili Koreji. Bio sam ondje. Svega su dvije zgrade u Pyongyangu još stajale uspravno." Nagađalo se da su SAD upotrijebile biološko oružje pa iako su SAD odbacile te tvrdnje kao „nečuvene", 9. kolovoza 1970. godine New York Times je izvijestio da je razmatrana upotreba kemijskog oružja nakon što su „američke kopnene snage u Koreji nadvladane frontalnom navalom kineskih komunista u blizini rijeke Yalu". Tvorci politike u Pentagonu htjeli su „pronaći način da zaustave masovne pješadijske napade" pa je „vojska pročešljala zaplijenjene nacističke dokumente o kemijskom ratovanju u kojima je opisan sarin, nervni plin toliko smrtonosan da bi nekoliko kilograma moglo ubiti tisuće ljudi u nekoliko minuta ako se kobni materijal učinkovito rasprši". Je li bio upotrijebljen u Koreji? Vjerojatno ne, iako su pokusi s biološkim oružjem bili provođeni u američkim gradovima. U jednom od takvih pokusa „neškodljive" su bakterije ubačene u Pentagonov sustav za pročišćavanje zraka.

'Šef protokola'

Zatražio sam sastanak s ministrom vanjskih poslova kako bismo raspravili napetosti u odnosima sa Sjedinjenim Državama, ali, na iznenađenje svojih vodiča, nisam poželio vidjeti Kim Il-sunga. Prvih nekoliko dana u Pyongyangu proveo sam posjećujući muzeje sa svojim izvrsnim prevoditeljem i vodičem - „šefom protokola". Obojica su me posvuda pratili. U muzeju rata upitao sam zašto nema ni traga kineskim „dragovoljcima" bez kojih bi rat bio izgubljen. Nije bilo odgovora. Konačno je vodič otišao na gornji kat i vratio se s direktorom muzeja. Ponovio sam pitanje. „Imali smo izloške, ali te su prostorije zatvorene radi popravaka i bojenja. Fotografije su premještene na sigurno." Zatražio sam da mi pokažu gdje se nalaze, ali njihova je nelagoda bila toliko bolna da sam odustao. Prešli smo u muzej umjetnosti. Nakon što sam vidio četiri sobe ispunjene lošim slikama Kima Il-sunga, njegove majke i ostale rodbine, izgubio sam strpljenje i zatražio da mi pokažu nešto iz prijašnjih stoljeća. Nakon užurbanog savjetovanja s mojim vodičem, direktor nas je zamolio da ga slijedimo, dajući mi do znanja da mi čini veliku uslugu.

Zaključane u podzemnim prostorijama bile su najdivnije grobne slike koje sam ikada vidio. Neke su bile stare dvije tisuće godine, druge su bile iz 11. i 12. stoljeća. Prikazivale su vojnike, lovce, prizore bogatstva, izuzetno lijepe žene. Obilato sam zahvalio direktoru i rekao kako se nadam da će Korejci jednog dana moći vidjeti ta blaga. Nasmiješio se i slegnuo ramenima. Bio je jedina osoba koju sam tamo susreo koja nijednom nije spomenula Kima Il-sunga, a kamoli se na njega osvrnula kao na „velikog i voljenog vođu" (VVV) 40 milijuna korejskih ljudi. Jednog su me dana odvezli u Mangyongdae, gdje mi je obećana prava poslastica. Ispostavilo se da je to Kimovo rodno mjesto i doslovce je cijeli grad bio oltar posvećen njemu, gdje su mi ponovljene iste priče o njegovom junaštvu koje sam već čuo desetke puta.

Fidel

Reakcija na smrt Kim Jong-ila, snimljena u SeouluPo povratku u hotel, u predvorju sam susreo vrlo trudnu Kathleen Cleaver s Maceom, sinom kojeg je imala s vođom Crnih pantera Eldridgeom Cleaverom. Kratko smo porazgovarali prije nego što je odjurila i više je nisam vidio. Kasnije sam otkrio da se njezin suprug sastao s Kimom Il-sungom i zajamčio mu potporu Stranke crnih pantera. Nezamislivo je da zauzvrat nije primio nikakav novac. Američki prijatelji kasnije su mi rekli da je Kathleen četiri mjeseca bila zatočena u svojoj sobi u Pyongyangu, što je bila kazna koju joj je namijenio muž otkrivši da dijete nije njegovo. Kim je obvezao svog novog prijatelja. Koristan podatak, pomislio sam.

Još uvijek je bila rana večer. U hotelu nije bilo bara pa sam otišao u sobu za biljar kako bih odigrao koju partiju. Za stolom su bila tri visoka muškarca koje nisam prije vidio. Dvojica su govorila engleski. Bili su studenti sveučilišta u Havani na trogodišnjem školovanju u Pyongyangu u zamjenu za stotine korejskih studenata poslanih u Kubu na liječničku praksu. Zašto oni? Nasmijali su se. Protokol je zahtijevao da se netko pošalje. Učinilo im se da bih se mogao dobro slagati s kubanskim veleposlanikom i tako smo otišli u ambasadinu automobilu na sok od tamarinda i mojitose, nakon čega je uslijedio vrlo dobar obrok. Veleposlanik je bio veteran revolucije. Njegov premještaj u Koreju nije bio prijateljski čin: „Postao sam malo kritičan prema Fidelu i načinu na koji su stvari funkcionirale na Kubi. S mnogima sam razgovarao o tome i Fidel se naljutio. Zatvor bi mi bio draži, ali su me umjesto toga poslali ovamo. Uspjelo je. Havana je raj, a Fidel je bog. Samo me maknite odavde. Više nikada neću progovoriti ni riječ." Bila je to najzabavnija večer koju sam proveo u DNRK-u.

Propaganda

Sljedeći sam tjedan proveo u vlakovima i automobilima. Automobil bi često stao usred ničega. Izašli bismo i pokazali bi mi neko mjesto gdje je „VVV drug Kim Il-sung dao savjet na licu mjesta seljacima u vezi žetve pšenice." U jednom trenutku usred pustoši zamolio sam ih da stanu. Mjehur mi je bio pun. Izlazeći iz auta, rekao sam: „Idem samo dati savjet na licu mjesta onom drvetu." Prevoditelj i vodič grčili su se od smijeha. Bio je to najutješniji prizor na mom putovanju. Ništa nisu rekli kada sam se vratio u auto, ali više nismo zastajali.

U Panmunjomu na 38. paraleli iz zvučnika je odjekivala klišejima krcata propaganda. Američki vojnici ljenčarili su naokolo, povremeno pokazujući prema zvučnicima i smijući se. Upitao sam Korejce mogu li se poslužiti megafonom. Kada su konačno pristali, upitao sam Amerikance zašto se zadržavaju u Aziji dok im vlastita zemlja gori. Malo su se razbudili. Opisao sam im pucnjavu na sveučilištu Kent State - Nacionalna straža Ohija zapucala je i ubila četvero studenata zbog prosvjedovanja protiv Nixonove invazije na Kambodžu koja se desila svega nekoliko tjedana ranije. Četiri milijuna američkih studenata krenulo je u štrajk. Zamolio sam vojnike da mi se pridruže u minuti šutnje u spomen na mrtve studente, no u tom se trenutku pojavio viši časnik i sve ih potjerao natrag u vojarne. Korejci su bili zapanjeni. Odupro sam se iskušenju da istaknem kako je moj „savjet na licu mjesta" bio učinkovitiji od VVV-ove propagande.

Ponovo u Pyongyangu, odobren mi je sastanak s ministrom vanjskih poslova koji mi je iznio službeno korejsko stajalište o svijetu. Uljudno sam ga saslušao. Baš kada sam se spremao otići, rekao je: „Cijenimo vaš govor u Panmunjomu, ali čini se da ne razumijete jednu stvar u vezi naše zemlje. Ne cijenite ulogu koju je drug Kim Il-sung odigrao u oslobođenju i stvaranju DNRK-a." Nisam to mogao poreći. Uputio mi je čudan osmijeh.

Američki imperijalizam

Dvije godine kasnije pozvan sam natrag kako bih održao govor na konferenciji o „ulozi američkog imperijalizma u Aziji". Bio sam neodlučan, ali su me Vijetnamci nagovorili. Nisu bili pozvani, a htjeli su da netko zastupa njihov stav o toj temi. Ovaj je put putovanje potrajalo još duže. Prvo smo odletjeli u Prag, gdje je ruski vojni zrakoplov koji nas je trebao prevesti u Pyongyang kasnio pet dana. Kada je konačno stigao, bio je prljav i ustajao; usred noći stao je radi goriva u Omsku na temperaturi ispod granice smrzavanja, a nekolicina je nas istrčala van kako bismo udahnuli malo svježeg zraka. U Pyongyangu je svakom izaslaniku bio dodijeljen mercedes s vozačem. Nadao sam se da ću dobiti istog prevoditelja, ali nisam imao sreće. Bio me zamolio za engleski rječnik: dao sam onaj koji sam ponio sa sobom svojoj novoj ekipi i zamolio ih da ga proslijede njemu. Rekli su da je premješten u mali grad. U hotelu se viši partijski aparatčik zasebno sastajao sa svakim izaslanikom ili izaslanstvom. Tema konferencije je bila promijenjena, rekao mi je. Bio je VVV-ov 60. rođendan pa su zaključili da bismo trebali raspravljati o „doprinosu druga Kim Il-sunga marksizmu-lenjinizmu". Smjesta sam odbio i zahtijevao da me otprave kući prvim letom. Aparatčik je nervozno napustio sobu.

Te noći tijekom večere, susretljivi alžirski profesor i predstavnik Fronta za oslobođenje Mozambika (FRELIMO) nisu mogli vjerovati što sam učinio. Alžirac je rekao da se prodao za 5000 dolara, a prijatelj iz FRELIMO-a je bio odveć posramljen da bi naveo iznos koji je primio. Sljedećeg mi je jutra ponuđeno 10,000 dolara, što bi mi iznimno dobro došlo za časopis koji sam uređivao. Bio sam u iskušenju da prihvatim i zatim održim potpuno satirički govor, ali odbio sam. Još uvijek me nisu htjeli pustiti da odem. Taj tjedan nije bilo letova za Europu. Rekao sam da ću odletjeti u Pakistan. Odvratili su da će i to biti teško. Posjetio me vijetnamski veleposlanik. Preklinjao me da ne odlazim. „Kult ličnosti je ovdje vrlo loš", rekao je. „Vrlo, vrlo loš."

Kukavice, izdajice

Na službenom prijemu dan uoči konferencije svi smo predstavljeni VVV-u. Nikada u životu nisam osjetio takvu averziju prema nekoj ljevičarskoj političkoj figuri. Njegov naduti vrat kao da je zazivao metak. Poželio sam da sam decembrist. Jedine riječi koje mi je uputio bile su upadljivo neobične: „London, da? 'Crvena zastava.' Još je pjevaju?"

Pogriješili su što su mi našli mjesto na plenumu. Nisam pljeskao ni jednom jedinom govoru, ali sam pravio zabilješke. Zvijezda Politbiroa koja je otvorila konferenciju - tema je bila „zadatak društvene znanosti da temeljito brani revolucionarno razmišljanje velikog vođe druga Kim Il-sunga i naširoko ga propagira" - citirao je VVV-ov govor. „Jedna revolucionarna pjesma kaže: 'Neka kukavice ustuknu, a izdajice se podsmjehuju. Crvena će se zastava ovdje visoko viti.' To izražava našu nepromjenjivu odlučnost." Pitao sam se tko ga je u Moskvi upoznao s himnom britanske socijaldemokracije. Njegov užasan govor 143 je puta bio prekinut pljeskom, ovacijama itd. Moj se stol u hotelskom restoranu svaki dan povećavao kako je sve više i više očajnika dolazilo zbijati šale na račun našeg položaja. Naše kodno ime za VVV-a je bilo Peterson.

Narcisoidni kult

Razlog ovog apsurdno narcisoidnog kulta bio je očit. Tko je, dovraga, bio Kim Il-sung? Odakle je došao? Je li ikada djelovao kao gerilski vođa? Bilo je i drugih poznatih korejskih komunista, uključujući jednu generalicu. Kim Il-sung poubijao je neke od njih. Drugi su pobjegli u Kinu za vrijeme japanske okupacije i borili se rame uz rame s Maovim partizanima. Mnogi veterani Dugog marša bili su Korejci. Moguće je da je Kim Il-sung operirao kao gerilac u Kini i zatim pobjegao u Rusiju. Ne znamo zasigurno. Znamo da je Crvena armija 1945. oslobodila zemlju, a da su je Kinezi spasili tijekom Korejskog rata. Ali propaganda DNRK ove činjenice uopće ne spominje. „Juche", agresivni oblik samodostatnosti, riječ je skovana da bi se označila ta ksenofobija. Kada sam upitao prevoditelja na svom prvom putovanju je li čitao Marxa ili Engelsa ili Lenjina, doimao se zbunjeno. „Ne", rekao mi je. „Sve nam tumači drug Kim Il-sung." Nije bio siguran je li ikoji klasični tekst uopće dostupan u knjižnicama.

U jednom se trenutku učinilo da će Sjedinjene Države otkupiti Sjevernokorejce. Clinton je 2000. godine poslao Madeleine Albright u Pyongyang kako bi se nagodila - gomila novca za Kimove, svojevrsna denuklearizacija popraćena „mekim" ujedinjenjem s jugom - ali dogovor nije postignut. Bush uopće nije pokazao zanimanje za kontakt. Zašto? Dobio sam neku vrst odgovora nakon javne rasprave o iračkom ratu u Berlinu 2003. Protivnica mi je bila Ruth Wedgwood s Yalea, savjetnica Donalda Rumsfelda. Za ručkom sam je upitao za njihove planove u vezi Sjeverne Koreje. Bila je vrlo uvjerljiva. „Niste vidjeli sjaj u očima južnokorejske vojske", rekla je. „Očajnički se žele dokopati sjevernjačkog nuklearnog arsenala. To je neprihvatljivo." Zašto? „Jer ako ujedinjena Koreja postane nuklearna sila, bit će nemoguće spriječiti Japan da postane to isto, a ako imate Kinu, Japan i ujedinjenu Koreju kao nuklearne države, to mijenja ravnotežu sila na našu štetu." Čini se da se Obama slaže s ovakvim razmišljanjem. Njegov je problem Kina. Kinezi su se jednom doimali ravnodušnima prema sudbini Koreje. Tome više nije tako. Područja kod granice s Kinom doživljavaju procvat, a kineski TV programi su raj u usporedbi s kimističkim objavama. Koliko će dugo Peking dopuštati da se ova apsurdna predstava nastavi?

Preneseno iz London Review of Books

Prevela: Diana Robaš