„Iranski narod ne dozvoljava da ga se raznim zastrašivanjima, invazijama ili povredom njegovih prava stavlja pod pritisak. Nama atomska bomba nije ni potrebna jer posjedujemo više od 20.000 raketnih bojevih glava“, jedna je od ratobornih izjava iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, dok ajatolah Ali Hamenei dodaje kako ništa Iran ne može spriječiti u tome da nastavi sa svojim atomskim programom.

I dok Teheran nastavlja po starom, Zapad je sve zabrinutiji budući da nitko zapravo sa sigurnošću ne može procijeniti do koje mjere je Iran uspio proširiti svoj nuklearni program. Za sada isto tako nitko ne može točno reći ni koja je njegova svrha ili cilj. Služi li on doista u civilne, miroljubive svrhe ili se ipak u njegovom sklopu gradi i atomska bomba? „Čini se kao da ipak postoje naznake da Iran radi na izgradnji ove bombe. No, dokaza za sada nemamo“, kaže primjerice orijentalistica Katajun Amirpur. Prema njezinoj procijeni, Teheran trenutno prvenstveno pokušava stvoriti uvjete kako bi u jednom relativno kratkom vremenu uspio izgraditi atomsku bombu. Za sada međutim, kako se čini, još u tom smislu nisu donesene neke konkretne političke odluke.

Činjenica je da su se sukobi, koji zapravo već godinama postoje između Irana i mnogih drugih zemalja, od početka ove godine još više zaoštrili. U međuvremenu se ne može sasvim isključiti ni izraelski napad na Iran. No, neka zajednička svjetska politika ili volja da se ovaj problem riješi vojnim putem, za sada nije na vidiku. Trenutno se ovaj problem još uvijek pokušava riješiti uz pomoć diplomacije i sankcija. „Istodobno se u medijima pojavljuju nedokazane i upitne optužbe kako je primjerice Iran svoju atomsku bombu već podvrgnuo ispitivanjima u Sjevernoj Koreji. Isto tako navodi se kako Iran tijesno surađuje sa Sirijom. Ovakvi navodi se povremeno čine kao jedna vrsta pripreme svijeta na rat protiv Irana“, kaže Amirpur.

Vojna akcija ne može zaustaviti nuklearni program

Neka vojna akcija kao učinkovito sredstvo – u tome primjerice Omid Nouripour, stručnjak za Iran stranke Zelenih u njemačkom parlamentu, ne vidi nikakav smisao. Zračni napadi, po njegovom mišljenju, ne bi mogli zaustaviti Iran da i dalje radi na svom atomskom programu. Katajun Amirpur sličnog je mišljenja. Ona drži da bi vojni napad na neki način samo usporio rad na programu a nikako ga zaustavio.

Ni unutarnja previranja, kako se čini, također ne mijenjaju ništa bitno. Prema mišljenju mnogih promatrača čak ni promjena u odnosima moći u Iranu, kakva se dogodila usljed parlamentarnih izbora početkom ožujka ove godine, ne mijenja ništa po pitanju daljnjeg rada ove zemlje na njezinom nuklearnom programu. Naprotiv, Iranom još uvijek vlada Ali Hamenei i stručnjaci polaze od toga da će Laridžani baš kao i Ahmadinedžad po pitanju nuklearne politike činiti ono što mu naredi Hamenei.

Povijesni razlozi

S atomskim programom Iran je započeo još 1959. godine. Šah koji je tada još vladao ovom zemljom smatrao je naftu „predragocjenom“ da bi ju se koristilo kao gorivo. Devet godina kasnije Iran je potpisao međunarodni ugovor o prekidu proizvodnje i korištenja atomskog naoružanja. Zemlje potpisnice ovog ugovora obvezuju se između ostalog i da će dozvoliti pristup kontrolorima Međunarodne agencije za atomsku energiju, IAEA, svojim centralama. No, upravo se ovoj obvezi Iran već godinama suprotstavlja. Početkom 2012. godine su inspektori IAEA već u dva navrata pokušali doći do iranskih nuklearnih centrala, no u oba puta su bili spriječeni. Iran kao argument navodi činjenicu kako „nitko ne kontrolira ni Izrael, pa zašto bi njih…“, iako Izrael nikada nije ni potpisao spomenuti dokument. K tome političar stranke Zelenih Nouripour dodaje kako do sada još niti jedan izraelski čelnik nije prijetio niti jednoj zemlji uništenjem, dok je Ahmadinedžad, kako što svi znamo, prijetio Izraelu.

Ovakva nepokolebljivost i neodustajanje Irana ima razne uzroke i oni se mogu naći u povijesti ove zemlje. Amirpur primjerice navodi kako je Zapad, prije svega Rusija i Velika Britanija, stoljećima pokušavao utjecati na Iran, često s uspjehom. Ovo iskustvo je prema njezinom mišljenju još uvijek u sjećanjima vrlo živo kao i strah da bi se slično moglo ponoviti. Po tom pitanju je čak i iranski narod na strani svoje, inače ne toliko popularne vlade. „Stoga bi neki rat kao posljedica sukoba između Irana i Zapada ovu podršku naroda vlastima samo još više učvrstio. Ništa ih ne bi moglo toliko udružiti kao neki napad izvana“, upozorava Amirpur.

Autorica: Sabine Hartet-Mojdehi / Ž.Telišman