Hoće li pregovori o priključivanju Republike Hrvatske Europskoj uniji započeti 17. ožujka? Ako dođe do odgode, kako će biti formulirani uvjeti za početak pregovora? Napokon, je li to uopće važno?

Dogovor o suradnji svih stranaka je dragocjen, ali se u kriznim situacijama neće tako lako održati Šansa je da EU ocijeni kako su napori vjerodostojni i da ovaj dio Europe previše gubi odgodom pregovoraNačelno, mislim da je svejedno hoće li Hrvatska ući u EU nekoliko mjeseci prije ili kasnije. Mnogo je važnije da uđe dobro pripremljena, te da u punoj mjeri iskoristi prilike i izbjegne rizike za nacionalne interese koji proizlaze iz članstva. Bitno je poduzeti sve da pregovori počnu kako je bilo predviđeno, ili da se bar odredi novi termin njihova početka.

Već sama diskusija u EU o odgodi početka pregovora za Hrvatsku vrlo je neugodna i štetna. Države kandidati u pravilu investiraju značajna sredstva u promidžbu svojih prirodnih ljepota, nacionalne kulture i gospodarskih potencijala, nastojeći na četiri stotine milijuna stanovnika EU i njihove vlade ostaviti što bolji dojam. Bez obzira na to koliko to bilo točno ili ne, odgoda pregovora zato što se sumnja da Hrvatska nije pravna država, da nije spremna kazniti ratne zločine, te da ne kontrolira svoje obavještajne službe, znači nagrđeno lice u vrijeme kad svi ostali poduzimaju face-lifting. A sve to događa se baš u vrijeme kad nam je dobro krenulo i kad pojačani turistički interes stanovnika EU za Hrvatsku pokazuje da se uvažavaju njezine prirodne ljepote i kulturne zanimljivosti.

Još je gore ako se pregovori doista odgode. Osim lošeg dojma koji ostavlja, Hrvatskoj tada prijeti i opasnost da se vrati u razne regionalne pakete i stereotipe iz kojih se jedva izvukla. Početak pregovora Hrvatsku bi definitivno odlijepio od šarolike skupine država koje žele pristupiti EU, ali čije priključivanje nije samo vremenski neizvjesno, nego je neizvjesno i hoće li do njega uopće doći. Hrvatska je težila svojoj samostalnosti i neovisnosti upravo zato da bi se što brže priključila Europi, ali je utonula u rat i bila žrtva agresije, što je u prvim godinama njezina postojanja objektivno ograničilo mogućnost razvoja odnosa sa zajednicom europskih zemalja. Europska ocjena o štetnom utjecaju Hrvatske na sukob u BiH dovela je potom i do potpunog zahlađenja odnosa. I baš kada su se odnosi s EU počeli povoljno razvijati, kada smo nakon Washingtonskog sporazuma i hrvatske podrške suradnji Hrvata i Muslimana u BiH dobili zeleno svjetlo za uključivanje u program PHARE i početak pregovora o Sporazumu o suradnji, odnosi s EU ponovno su zahladnjeli. Inače legitimna i na međunarodnom pravu zasnovana hrvatska akcija oslobađanja još uvijek okupiranih područja, po ocjeni EU bila je praćena kršenjima ljudskih prava te ratnim zločinima koje se nije spriječilo, niti na njih odgovarajuće reagiralo, što je opet zaustavilo hrvatsko-europsko približavanje.

No hrvatski je Sizif bez obzira na prijašnje neuspjehe nastavio gurati svoj kamen uzbrdo, i EU je ocijenila da se Hrvatska unatoč teškom naslijeđu uspješno demokratizira, te da se pravna država i zaštita ljudskih prava uspješno razvija. Na temelju takvih ocjena s EU je zaključen i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, dobili smo status kandidata za članstvo, pa je čak određen 17. ožujka (dan Svetog Patrika i nacionalni dan Irske) kao datum pregovora o pristupanju. Kakve će biti posljedice ako oni budu odgođeni, paradoksalno, zbog sumnji u navodnu nespremnost Hrvatske da u skladu s načelima pravne države reagira na one iste zločine zbog kojih su se odnosi zahladili i prije deset godina? Hoće li to biti trijumf onih domaćih i međunarodnih snaga koje slučaj generala Gotovine zloupotrebljavaju da bi zadržali Hrvatsku izvan EU? Odgovara li hrvatsko vodstvo uspješno na ove izazove?

Smatram da je strateški dogovor o nadstranačkoj suradnji u približavanju EU dragocjen za zaštitu nacionalnih interesa, ali da ga u kriznim trenucima neće biti lako održati. Također se pozitivnim mogu ocijeniti lobiranje predsjednika Republike, premijera i Ministarstva vanjskih poslova (premda oslabljeno dugim mandatom ministra u ostavci tijekom najosjetljivijeg razdoblja) da pregovori ipak počnu. No sve to možda neće biti dovoljno. Nazire se za Hrvatsku najopasniji scenarij: da se general Gotovina sam nije spreman suočiti s optužbama u Haagu, a da se hrvatskoj vladi zbog nesklada između međunarodnih obećanja i domaćeg djelovanja ne vjeruje da ga želi uhititi, premda to ona doista (više) nije u stanju. Teško je reći što je zapravo gora europska percepcija za hrvatsku kandidaturu: da bez obzira na međunarodna obećanja Vlada nije spremna uhititi odbjegloga generala, ili da ne kontrolira vlastite sigurnosne službe. I jednom i drugom diskvalifikacijom već se na zatvorenim unutareuropskim raspravama služe neke, hrvatskom članstvu zbog sasvim drugih razloga nesklone države.

Situacija u kojoj bi se glede suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju Hrvatska uskoro mogla naći prilično je apsurdna. Zbog negativne ocjene o suradnji, mogao bi na neodređeni rok biti suspendiran početak pregovora s EU. Pozitivnu ocjenu o suradnji, osim ako se general Gotovina pojavi u Haagu, bit će vrlo teško dobiti. Skori istek mandata MKSJ i želja da se po svaku cijenu u Haag privedu Karadžić i Mladić činit će tužiteljicu te neke utjecajne države, bez obzira na dvojbenu opravdanost takvog uspoređivanja, tvrdim i nepopustljivim i u slučaju RH i generala Gotovine. Istodobno, u Hrvatsku će vjerojatno uskoro stići i nove optužnice protiv hrvatskih državljana koje je pripremilo Haaško tužiteljstvo, ali na temelju kojih zbog skorog kraja mandata postupke neće voditi MKSJ, nego će se to tražiti od hrvatskih sudova. Kako će takav procjep između kažnjavanja za nesuradnju i zahtjeva za bezuvjetnom suradnjom u politički potencijalno osjetljivim postupcima djelovati na hrvatsku javnost, pa i pozicioniranje političkih stranaka glede suradnje s MKSJ, ali i privlačnosti EU? Može li takav razvoj događaja ugroziti europsku budućnost Hrvatske, pa i šire regije?

Svrha iznošenja ovih zabrinjavajućih razmišljanja nije da se od hrvatsko-europske ambicije odustane, nego upravo suprotno. Uz naznačene rizike, budućnost nosi i šanse: da Gotovina uz vojničku pokaže i građansku hrabrost i u Haagu se suoči s optužbama, da se sigurnosne službe napokon iskažu rezultatima, ili da države EU ocijene da su napori hrvatske vlade vjerodostojni, te da odgodom početka pregovora previše gube i RH i čitava jugoistočna Europa. Svako od navedenih rješenja krizne situacije pretpostavlja punu mobilizaciju i organiziranost odgovarajućih napora.

Napokon, ako se kamen i zakotrlja nizbrdo, nije svejedno koliko: od odgode koja bi uključivala idući termin kao fiksnu kontrolnu točku hrvatske suradnje s MKSJ mnogo bi gora bila vremenski potpuno neodređena suspenzija pregovora, pri čemu bi ponovno trebalo odlučivati o njihovu početku. Ako pregovori budu odgođeni, to će biti vrlo loše, ali hrvatski Sizif mora ići dalje, i napokon dogurati svoj kamen do ploče EU na vrhu brda.