Danas, kao izborni kandidat SDP-a, Filipović je primarno pljuska Lučinu koji ga je prisiljen priznati kao veliki politički ulov i vlastite stranke i vlastitog stranačkog lidera.Pošto je u Japanu izgubio u dvoboju ultimate fighta s Minotaurom, majstorom jiu-jitsua, Mirko Filipović, navodno najsnažniji Hrvat, vratio se u domovinu i povukao u slavonsko selo Privlaka. Prema onima koji ga dobro poznaju, u svojem rodnom selu druži se uglavnom sa sredovječnim stricem i njegovim vršnjacima. Vrhunac zabave, kojom Filipović obično liječi svoje poraze, uvijek je ista šala: jedni druge dočekuju u zasjedi i zalijevaju se mlazovima vode. To je, u najkraćim crtama, portret SDP-ova favorita u prvoj, zagrebačkoj izbornoj jedinici, na trećem mjestu stranačke rang-liste koja je ponuđena biračkom tijelu.

lead Politički angažman Mirka Filipovića zapravo je pljuska Šimi Lučinu iz čijeg je resora, MUP-a, 2000. najuren kao besposličar lead Mirko Filipović kao izborni kandidat SDP-a zorno svjedoči o dubokom razumijevanju i Račana i Bandića, čiji je Filipović regrutSastavljajući listu kandidata za predstojeće parlamentarne izbore, Ivica Račan, predsjednik SDP-a, prije dva mjeseca uputio je regionalnim i gradskim organizacijama svoje stranke popis atributa koji, po njegovu ukusu, čine idealnog socijaldemokrata u Hrvatskom saboru: obrazovan, mlad, stručan, uspješan u svojoj profesiji, pošten, po mogućnosti žena. U konačnici, Mirko Filipović pojavio se kao Račanov osobni kandidat: zvijezda ultimate fighta, bez ikakve struke, navodno sa završenom srednjom školom i neutvrđenog obrazovnog profila. I očito muškog spola.

Ni ostala obilježja nisu potpuno neupitna: primijenivši pet borilačkih sportova, u kojima nije nikad osvojio titulu svjetskog šampiona, Filipovićeva slava mnogo je veća od njegovih mjerljivih uspjeha. Biološki je mlad, ali prema znalačkim procjenama, pri završetku sportske karijere. Pošten je, iskreno rečeno, koliko mu je infantilnih laži oprošteno i zaboravljeno. Godinama je živio od plaće MUP-ova specijalca, a da nikada nije radio ni kao policijski pozornik. Unatoč amblemima i pozi elitnog hrvatskog ratnika, ni jedan dan nije proveo na frontu. Još u doba frakcijskih borbi unutar HDZ-a stavljao se na raspolaganje desničaru Iviću Pašaliću, zatim se nudio Ivi Sanaderu, predsjedniku tzv. reformiranog HDZ-a. Slijep za nijanse ljudskih karaktera, Pašalić ga je nazvao “jebivjetrom”, Sanader ga je – u skladu s demokršćanskom pristojnošću – ignorirao, pa je Račan, sa svojim SDP-om, ostao posljednje jamstvo za njegovu komfornu budućnost. No postao je ujedno i Filipovićev adoptivni otac.

Koliko je čak i Filipović shvatio, za njegov radni staž i stručnu spremu, Sabor je jedino utočište s velikom plaćom i statusom “uvaženog” zastupnika. Usto, uz Račanovu pomoć, doživio je trenutak osvetničkog trijumfa nad Šimom Lučinom, SDP-ovim ministrom unutarnjih poslova. Godine 2000., nakon HDZ-ova izbornog poraza, Filipović je najuren iz MUP-a kao besposličar koji godinama prima najvišu policijsku plaću, a radno vrijeme provodi na turnejama po Tajlandu i Japanu. Danas, kao izborni kandidat SDP-a, Filipović je primarno pljuska Lučinu koji ga je prisiljen priznati kao veliki politički ulov i vlastite stranke i vlastitog stranačkog lidera.

Filipović nije ni prvi ni posljednji u hrvatskoj povijesti koji u Saboru vidi jedinu šansu vlastitog uhljebljenja, barem na četiri godine. Ali je muskulaturom vinkovačkog Schwarzeneggera i mozgom štemera ultimate fighta prvi čovjek koji je domaćem biračkom tijelu do kraja ogolio Račana: Filipović, treći na SDP-ovoj listi u zagrebačkoj izbornoj jedinici, svojom biografijom i karijerom rječito govori koju to vrstu društvenog uzora šef SDP-a preporučuje domaćim glasačima i socijaldemokratskoj Hrvatskoj.

Na drugoj razini iste poruke, prvorazredni SDP-ov kandidat svjedoči o vrlo dubokom razumijevanju Račana i Milana Bandića, smijenjenog zagrebačkoga gradonačelnika. Filipović je tipični odabir “bandićizma”, neke vrste nacional-socijaldemokracije. Bandić ga je upoznao zahvaljujući Mirku Ljubičiću zvanom Šveps, umirovljenom pukovniku Hrvatske vojske, koji u zagrebačkom SDP-u ne igra jasno definiranu ulogu. Služi Bandiću posve osobno za podzemne političke, obavještajne i medijske spletke. Kao nepatvoreni desničar, Ljubičić je za Bandića regrutirao cijelu armiju nenamirenih HDZ-ovih radikala, svojih prijatelja, u potrazi za gradskim sinekurama i poslovno-financijskim privilegijima. Filipovića je doveo u Bandićev ured u zagrebačkom gradskom poglavarstvu, koliko se sjećaju očevici, prije godinu dana. Ravnodušan prema političkim profilima svojih zahvalnih obožavatelja, Bandić je novoregrutiranom sljedbeniku u hipu obećao vrlo visoko mjesto na SDP-ovoj izbornoj listi i saborsku funkciju.

Uzgred rečeno, bilo je to vrijeme najvećih Bandićevih frustracija. Ostavši bez titule zagrebačkoga gradonačelnika, njegovi taktičko-politički planovi bili su usmjereni, među ostalim, i prema Saboru. Uz rušenje SDP-ove koalicije s HNS-om, Bandić je, kažu, ocjenjivao da će posredstvom zagrebačke izborne jedinice ugurati u hrvatski parlament veliki broj SDP-ovih zastupnika koje bi mogao nazvati “svojima”: oni bi Račanu mogli zadavati silne nevolje dok god Bandić ne realizira vlastite političke ambicije.

Svjesni Bandićevih tajnih političkih alijansi, većina SDP-ovaca gajila je utješnu iluziju kako je Bandić doista frakcijska devijacija od Račanove dosljedno lijeve, socijaldemokratske linije. Iščekujući mjesecima da se Bandiću, za kaznu, oduzme i funkcija predsjednika zagrebačkog SDP-a, tvrdili su da njihov vrhovni stranački lider – u svojoj velikoj političkoj mudrosti – čeka samo pravi trenutak za Bandićevo smjenjivanje. To se, dakako, nije dogodilo. Naoružan raznim izvješćima o Bandićevim financijskim i građevinsko-zemljišnim “kombinacijama” u Zagrebu, Račan je s idealnim frakcijskim protivnikom načinio plodonosni kompromis: odbacio je većinu Bandićevih kandidacijskih prijedloga, ali je potpuno usvojio njegov globalni koncept crno-crvenog populizma.

Filipović je, ukratko, takav kakav jest – zapravo, ni kriv ni dužan – postao ilustracija cjelokupne Račanove politike u protekle četiri godine: malo lijeve retorike, puno obzira prema HDZ-ovu političkom i društvenom naslijeđu; nešto prigodnih televizijskih spotova protiv rasizma i nasilja – koje upravo gledamo na HRT-u – ali istodobno i senzacionalna SDP-ova promocija Filipovića, zvijezde gladijatorskih borbi u Japanu.

Premda privatno razočarani, neki i vrlo gnjevni, “račanovci” su ipak disciplinirano prihvatili Račanove odluke. Nešto se, navodno, bunila Željka Antunović, SDP-ova ministrica obrane, mnogo radikalnije suprotstavio se Pavle Kalinić, dosadašnji SDP-ov saborski zastupnik. Lučin, ministar unutarnjih poslova i deklarirani rocker, odbio je estradnu umjetnicu Severinu Vučković kao plaćenu maskotu svojih predizbornih nastupa. Ipak, nitko od njih nije skupio dovoljno hrabrosti da Račanu kaže što doista misli o njegovoj predizbornoj strategiji. Kalinić je prihvatio mjesto 12. SDP-ova kandidata u zagrebačkoj izbornoj jedinici, daleko ispod Filipovića; Lučin se pojavljuje kao SDP-ov frontman u splitsko-dalmatinskoj izbornoj jedinici. I Željka Antunović je zanijemjela.

Prevagnula je, navodno, optimistična utjeha. Po jednom dijelu samozatajnih nezadovoljnika, Račan će pronaći način da Filipović svoj saborski mandat ustupi nekom dostojnijem SDP-ovcu. Drugi predviđaju da će Filipović već kod prvog zakona prijeći u zastupnički tabor HDZ-a ili neke srodne stranke. No Račanovi fanovi se, kao i obično, varaju. Neosjetljiv za društvene procese koji se ionako ne reflektiraju na njegovu egzistenciju, Račan je izvrstan u psihološkoj procjeni politički inferiornih ljudi.

Kako je Bandić osvojio Filipovićevu ljubav svojim statusom zagrebačkog vladara, tako je Račan fascinirao Filipovića jednim kratkim primanjem u svojem kabinetu, s nekoliko očinskih fraza i srdačnim stiskom ruke. Bit će to besprijekorni kotačić u glasačkoj mašineriji SDP-ova kluba zastupnika, jer unatoč svojoj dobi 27-godišnjaka, unatoč braku s medicinskom sestrom na Svetom Duhu i nedavno rođenom djetetu, zvijezda ultimate fighta nije ništa zrelija od tinejdžera opsjednutih vlastitim mišićnim tonusom. Prema svjedočenju njegove bliske prijateljice, Filipović najviše uživa u skupim automobilima, zadivljenim ženskim pogledima i afirmativnim tekstovima u novinama. Doduše, znalci kažu da je njegov sportski milje prepun sličnih likova koji psiholozi svrstavaju u “primarni narcizam”.

Zato je uz svoje profesionalne i obilno plaćene japanske dvoboje, sve do prošle godine Filipović mijenjao mercedese, živeći istodobno kao podstanar. Njegov smisao za humor iscrpljuje se u prijetnjama novinara koji moljakaju intervjue. Manje humoristično izgledala je jurnjava na Sveti Duh, gdje je u nastupu ljubomore nekom anesteziologu i udvaraču svoje žene prijeteći demonstrirao obujam svojih šaka. S obzirom na njegovu reputaciju, više od toga nije bilo ni potrebno. Iz povodljivosti iste djetinjaste prirode, kako su odavno primijetili njegovi znanci, Filipović je vrlo lako mijenjao svoje ocjene ljudi, stranaka i situacija. Do sada se kretao u krugu macho-desničara, pa je oponašao njihovu pozu, gestu i političku retoriku. Primjerice – u čuvenom intervjuu u Playboyu, gdje homoseksualce proziva kao epidemiju društvenog zla, a žene definira kao dodatak kuhinjskim parama. U SDP-ovu okruženju, bude li ga ono prihvatilo, izgovarat će nesumnjivo Račanove rečenice, s jednakim žarom i jednakim uvjerenjima.

Dijagnoza je jednostavna: Mirko Filipović ulazi u svijet visoke saborske politike, a da nije imao vremena odrasti, a kamoli razumjeti u što se doista upušta.

Filipovićeva biografija, samo u drugim okolnostima i u širem teritorijalnom rasponu, varijanta je literarnog klišea Ivice Kičmanovića. Odiseja je to od hrvatske provincije do naslovnica dalekoistočnih novina koje ionako ne zna dešifrirati. Rođen je 1976. u slavonskoj varošici Privlaka, tik uz Vinkovce. Uz stariju sestru, jedino je muško dijete. Prema legendi, od malih nogu bio je opsjednut borilačkim vještinama. Već kao pučkoškolac ustajao je u šest u jutro, da bi prije škole džogirao, a nakon škole šakama mlatio po vreći sašivenoj od šatorskog krila. Je li već tada planirao karijeru profesionalnog sportaša, nikad se neće saznati. Ono što je sigurno, poput većine dječaka njegove dobi, sanjao je uglavnom o nabildanim nadlakticama koje će očaravati djevojčice. Uz treniranje nogu i šaka, umjesto utega za body building dizao je komade željezničkih šina, što ih je njegov otac Žarko pribavio kao službenik Hrvatskih željeznica.

No otac je umro kada je Mirko Filipović bio vrlo mlad. Osjećaj gubitka, koji ga je, kako će sam govoriti, bacio u očaj i depresiju, bitno je odredio njegovu sudbinu. Pošto je upisao gimnaziju u Varaždinu ? nema informacija je li maturirao ? početkom devedesetih pojavio se kraj boksačkog ringa Damira Škare, budućeg saborskog zastupnika HDZ-a. Uz Škaru, kao svog prvog zagrebačkog uzora, okušao se u boksu. Pokazalo se, međutim, da uz veliku fizičku snagu i silnu volju za treniranjem, mladom Slavoncu nedostaje smisao za taktiku i koliko-toliko poštovanje sportskih pravila. Njegova adolescentska energija i gnjev bili su jači od minimalne samodiscipline.

Uz Škaru je upoznao Branka Cikatića, već afirmiranog sportaša koji je u Japanu postizao zapažene uspjehe. Štoviše, 1993. Cikatić, izvorno karatist, proglašen je svjetskim prvakom K-1. Pronašavši tako i drugog idola kojeg nastoji dostići, Filipovć je sljedećih godina, bez osobitih uspjeha, nastupao na natjecanjima karatea, kick-boxinga i tae-kwon-doa. Tek kada ga je Cikatić sredinom devedesetih odveo u Japan i predstavio kao svog nasljednika u Hrvatskoj, Filipović je dobio šansu za domaću i međunarodnu afirmaciju koju je toliko očekivao. Štoviše, postao je pripadnik Cikatićeva kluba Tigar. Cikatić ga je uz pomoć svojih veza upisao na Policijsku akademiju, a potom i zaposlio u MUP-u. Sredio mu je i besplatne obroke u hotelu “Panorama”.

Premda mu je Cikatić otvorio vrata dalekog, egzotičnog svijeta, Filipović nije upoznao ni najmanje čari japanske kulture. Sve do prošle godine Japan je za njega bio prizor s tokijskog aerodroma, okvir hotelskog prozora ili balkona, te urlajuća masa navijača u natjecateljskoj dvorani. Hranio se tjesteninom iz talijanskih restorana koju su donosili u njegovu hotelsku sobu. Strah dječaka iz Privlake od novog i pustolovnog, najčešće je pravdao silnom koncentracijom koju ulaže da ga, zbog borbi, ne ometaju sporedne senzacije.

Prema svjedočenju upućenih, 2002. pukim slučajem naletio je u Tokiju na nogometaša Igora Cvitanovića koji ga je, prvi nakon toliko godina, uspio nagovoriti da posjete jedan japanski kafić. Poslije, po povratku kući, postat će prijatelji koji satima igraju belu ? jedini hobi kojem se Filipović posvećuje u dokolici između vječnih treninga. Unatoč međunarodnim ekskurzijama, Filipović ni jedan strani jezik nije naučio, čak ni na razini elementarnog sporazumijevanja. Natuca nešto engleskih riječi, na isti je način savladao nekoliko japanskih fraza iz sportskog žargona. Njegovo je najčešće društvo u Japanu, uz tamošnjeg menadžera, japansko-hrvatski prevoditelj Mijatović, zagonetni Hrvat čije reference nisu uspjeli odgonetnuti ni najupućeniji sportski novinari.

Do danas nije razjašnjeno koji je događaj bio presudan u pucanju strastvenog muškog prijateljstva između iskusnog Cikatića i mladog fajtera Filipovića. Ali, kako to obično biva, uzajamno obožavanje završilo je jednako dubokom mržnjom. Napustivši Cikatića, preselio se k Zvonimiru Lučiću, vlasniku zaštitarske tvrtke Zvonimir-security, kojeg je u jednom od svojih intervjua izrijekom prekrstio u svoga drugog oca. Nadimak Mirko Tigar zamijenio je nadimkom Cro Cop, ističući neupućenoj japanskoj publici svoju pripadnost specijalnim snagama MUP-a. Uz pobjedu nad Mikeom Bernardom, profesija specijalca dodatno je fascinirala naciju iz koje su potekli kamikaze. Nakon Bernarda, njegov udarac nogom postao je ikonografska figura K-1. U Hrvatskoj se stekao dojam da je Filipović, bez Cikatićeva skrbništva, doista postao slavna ličnost. Ni to nije točno. Štovatelji tog tipa borilačkih vještina imaju vrlo malo poklonika čak i u Japanu.

Cikatićevu titulu svjetskog prvaka, kao svoju najveću traumu, ipak nije uspio doseći. Filipovićevi sumarni rezultati u K-1 ispali su prilično skromni: jedan ulazak u svjetsko finale, mnogo više poraza nego pobjeda. Kao najgori slučaj, nokautirao ga je Ernest Hoost kojeg je Cikatić, naprotiv, dva puta savladao.

Filipović se preselio u sport koji sadrži još manje pravila i ograničenja: ultimate fight, koji će osobno definirati kao sudar suvremenih gladijatora. Istodobno svog bivšeg promotora i skrbnika proglasit će razbijačem i kriminalcem koji je nahuškao nepoznatog batinaša da pretuče Marijana Žižanovića, njegova trenera. Nema sumnje, sam se toga nije dosjetio, to su mu vjerojatno došapnuli ljudi koje je u tom trenutku smatrao svojim najvećim saveznicima. Žižanović, navodna žrtva Cikatićeva napada, to je, uostalom, demantirao u zagrebačkim Sportskim novostima, ali je sukob i dalje eskalirao: u gomilu sudskih tužbi, javnih uvreda, psovki koje zabavljaju izvjestitelje crnih kronika.

Ulazak Filipovića na SDP-ovu listu nije bio njegov prvi pokušaj da produlji svoj trenutak slave. K Pašaliću, u njegovo je ime 1999. hodočastio Damir Škaro. Pošto se HDZ nakon toga raskolio, iznjedrivši iz svojih redova Hrvatski blok, Škaro se priklonio Sanaderu, pa je po drugi put išao moljakati za Filipovićevo saborsko mjesto.

Kako politički očevi nisu pokazali interes za još jednog štićenika, Filipović je našao SDP-ov kanal koji je mnoge zaprepastio. Jer hrvatska javnost vjeruje u fikciju da je desničarenje prirodni impuls macho-snagatora. Filipovićev slučaj pokazuje da ni politički uspon na izbornu listu, ni politički odabir kandidata najčešće nemaju nikakve podloge u uvjerenjima.