Srećko Jurdana Jedan od najvećih cinika u povijesti kinematografije – zvao se Sergio Leone – poručio je publici kroz usta svoga junaka da na svijetu postoje dvije vrste ljudi: oni koji drže nabijen pištolj u ruci i oni koji kopaju. Budući da autor ove kolumne pripada potonjoj sorti, tijekom ljetnih praznika mora se baviti i dužnosnikom Vladimirom Šeksom, koji metaforički pripada prvoj grupaciji.
Gospodin je Šeks već petnaest godina na vlasti, hrani ga proračun, partija mu je mati, Sabor mu je drugi dom, a danas je za svoju impresivnu birokratsku karijeru počeo diskretno otplaćivati neke etičke račune. Godine 1991. vodio je krizni štab u Osijeku, što znači da je bio zapovjednik grada, i neki promatrači smatraju da je na toj dužnosti morao prilično toga znati o tadašnjem teroru nad osječkim Srbima. Ne znam ništa, kaže, međutim, gospodin Šeks, znakovito dodajući kako se ne boji Haaga.

Ubojice u državnoj službi

Haag je, dakako, zasebno pitanje, ali interpretacija osječkih ratnih događaja, kakvu javnosti nudi gospodin Šeks, pati od očitih manjkavosti. Po Šeksu, sve je tada bilo “kaos”, a njegov krizni stožer nije bio odgovoran ni za što. Riječ je, dakako, o izlici. Nema takva kaosa u kojem netko ne vuče konce. Taj stožer je – kaže rukovodilac o kojem je riječ - “imao precizne zadaće u organiziranju civilne vlasti koju je trebalo uspostaviti u dijelovima u kojima ona nije funkcionirala”, a što to zapravo znači, trebalo bi upitati saborskoga prevodioca. Na temelju Šeksovih izjava može se steći dojam da su po osječkim ulicama tumarali nekakvi luđaci bez nadzora, koji su ubijali koga su htjeli i nitko im nije mogao ništa. To je, međutim, laž. Ubojice su bili u državnoj službi.
Fenomen hrvatskih ratnih zločina razvio se u mistifikaciju koja izaziva mučninu. Svi se nešto iščuđavaju i pretvaraju da ni o čemu nisu imali pojma, iako su bili bogovi i batine. To prenemaganje postaje zamorno. Bez dozvole Šeksa i Glavaša u Osijeku se 1991. nije mogao kupiti ni toaletni papir. Svoje stožere i sekretarijate smjestili su u zgradi u centru, i odatle suvereno gospodarili sudbinama. Iako je iz Osijeka, Šeks je u Osijek došao po kazni. Bio je Tuđmanov partijski fiškal, ali sukobio se s njim zbog oklijevajuće ratne taktike i zaprijetio pučem u HDZ-u. Da ne bi militantna desnica preuzela vlast u zemlji, Tuđmanu su tada u pomoć priskočili Tomac, Budiša i drugi članovi “vlade demokratskog jedinstva”, a Šeks je ekspediran u napadnuti Osijek da tamo reprezentira državu i pod granatama okajava grijehe.

Priče za malu djecu

Osijekom su u nekakvom crvenom “yugu” krstarili killeri* i odvodili građane Srbe na strijeljanje. Ubijali su ljude na obali Drave i bacali ih u rijeku. Jedna od žrtava, Radoslav Ratković, slučajno je preživio likvidaciju i danas svjedoči o zbivanjima. Među ostalim, ubijen je i osječki liječnik Milutin Kutlić. Čovjek je došao s posla u osječkoj bolnici, upali su mu u kuću, odvezli ga i ubili. Da o svemu tome do danas nisu imali pojma, Šeks i Glavaš mogu ispričati maloj djeci. Oni su, međutim, majstori samoobrane. Šeks postupno unapređuje svoje stavove. Potvrđuje sada da je zločina bilo, što je napredak u odnosu na prošlu generalnu liniju koja se svodila na poricanje bilo kakvih likvidacija, ali i tvrdi da o njima do studenoga ili prosinca 1991. nije imao pojma. Amnestirajući svoju osječku “administraciju”, on govori kako je “policija i tada istraživala zločine”. Sve je to teatar apsurda. Jasno je da nakon ubojstva Josipa Reihla-Kira nitko u osječkoj policiji nije bio posebno motiviran za istraživanja zločina nad osječkim građanima, ali Šeks živi od fraza. One su temelj njegovoga uspjeha.

Prodavanje boze

Režim u čijem je stvaranju Šeks sudjelovao bio je nakaradan. Na početku rata Tuđman nije znao kako da se postavi i pribjegao je bezidejnome kukavičluku. Vojsci je zabranjivao bilo kakva ofenzivna djelovanja, strahujući da će Milošević bombardirati Zagreb. Nije poduzimao nikakve preventivne akcije radi zaštite hrvatskih civila na područjima napada, i time je kod nacije proizveo frustraciju koja se kristalizirala u formiranju maloga ali opakoga ustaško-terorističkoga pokreta. Gospić, Osijek, Split, Zagreb… Eskadroni smrti odvodili su Srbe na mučenja i likvidacije, pljačkali njihovu imovinu, otimali im stanove. Tuđman je znao za ta zbivanja, ali tolerirao ih je. Doktrinarni ustaše činili su – osim starih udbaša – jezgru njegove organizacije. Dopustio je da se na teror odgovori terorom, a teroriste je promovirao u heroje.
Dalekovidni ljudi upozoravali su Tuđmana da će nacionalna frustracija regenerirati ustaštvo, ali Tuđman je bio nula od psihologa, kao što je bio nula od ratnika. Ratovanje terorizmom bio je njegov program, i kad Šeks danas govori kako nije imao pojma ni o kakvim likvidacijama, kad se čudom čudi i prodaje mitove o nekakvim policijskim istragama, to kod promatrača može samo izazvati podsmijeh. Nacija je podvrgnuta torturi opsjena. Vode se lažni procesi ubojicama, državni odvjetnik provodi kvaziistrage determinirane politikom i dragi Bog ne zna zašto predmete godinama drži u ladici, a političari kao Šeks i Glavaš – koji žive od toga da znaju pozadinu zbivanja – sa zadivljujućom upornošću nastavljaju prodavati bozu o svojoj neinformiranosti.

STUPAC TJEDNA: PULSKI FESTIVAL

Ovakav kakav jest, pulski filmski festival pomalo gubi smisao jer hrvatska filmska produkcija nema kvalitetu koja bi mu jamčila zanimljivost. Izlaz je u njegovome pretvaranju u regionalni festival, ali od toga se zazire da se ne bi pomislilo kako se oživljuje Jugoslavija. U međuvremenu, Sarajevo se probija sa svojim festivalom i postaje pravi regionalni filmski centar, a Pula umire u monotoniji hrvatske kinematografije i pritom se još nadmeće s Motovunom, koji je manje festival a više privatni etno-trip*.