Imam pedeset i šest godina, a žensko sam?! Nemam unuka, moja djeca uživaju u životu bez majke, jedu u restoranima jer imaju dobar posao, plaćaju ženu koja im pegla i čisti, ja sam majka koja djeci ne treba. U braku sam trideset i pet godina. Ne znam da li muža ne želim zato što smo trideset i pet godina u istom krevetu ili je moja neželja posljedica hormona koji su išetali iz moga tijela. Ni on ne želi mene. S velikim ću vam užitkom opisati svoje tijelo, u novinama ga nećete vidjeti, ni na televiziji. Krenimo od glave. Na glavi mi raste sijeda kosa, svaka tri tjedna pretvaram je u svijetlosmeđu. Dlake boje meda nikoga ne mogu prevariti, zbog njih ne izgledam kao da mi je četrdeset. Kosu bojim da bih bila pristojna i viknula svijetu, ej, nisam odustala od života i potrebe da izgledam mlađa nego što jesam. Samo je mladost lijepa, jedino mlad čovjek zna što je radost življenja. Sunce svojim žarom staru kožu pali, mladu grije, u more se smije uranjati čvrsta guzica, ljeto stiže da bi mladosti pružilo priliku, blistaj! Star čovjek uvreda je za oko, uho, nos... Suzne vreće mi vise, moje će vas oči mutno gledati u svako doba dana, a ne pijem i ne pušim. Usne su mi sve tanje, krajevi obješeni, izgleda kao da se ljutim, ne ljutim se. Pročitala sam u Gloriji, žene mojih godina morale bi se stalno blago smiješiti, podignuti krajevi usana svakoj ženi skidaju deset godina, znam to, ali rijetko dižem krajeve u poluosmijeh, zaboravna sam. Starost? Nemar? Zubi su mi porculanski, otplaćeni, paradentoza sanirana, ovako možete bar još deset godina, rekla je zubarica Blašković. Još deset godina? Deset godina je brdo godina u mojim godinama, kad od mene ništa ne bude ostalo, iz groba će o meni porculan govoriti. Kad ga iskopaju, mislit će da su bijeli zubi u trenutku smrti bili zubi mladosti. Grobari ne čitaju što piše na nadgrobnoj ploči. Ja samo mrtva opet mogu biti mlada? Loš osjećaj? Imam prijatelja Mikija, on je moj vršnjak, stalno me pita da li će iza mladih cura, kad umru, ostati netaknute silikonske vrećice? Trunu li silikonske grudi? Morbidno pitanje. Zašto Miki u djevojačkim silikonskim grudima vidi vrećice na dnu groba? Zašto ja svoje zube vidim na dnu groba? Svi ljudi mojih godina često govore o smrti. Možda je Miki starački zloban, bijesan jer nikad više neće staviti šaku na neku mladu silikonsku sisu? Te sise smiju daviti samo stare muške šape čiji vlasnik ima brdo para. Miki nema love. Vrat? Moj vrat. Obješen. Dekolte? Pjegav. Sise? Dugačke, plosnate, tanke vreće. Nakon tuširanja treba ih dignuti i osušiti kožu ispod njih. Trbuh. Ravan, ne jedem mnogo. Ravan? Nikako ne ravan onako kako su ravni trbusi djevojaka koje vidim oko sebe. Moj trbuh nije dno rostfraj tave, on je meka daska, onakva kakvu na plažu zna izbaciti bura ili jugo. Ako niste odrasli uz more, nemate pojma ni o čemu govorim ni kako izgleda moj trbuh. Bedra? Mlohava, celulitična, ispucane kapilare, ljubičaste, plave, tamnocrvene. Koljena? Srećom, kvrgava. Srećom, kvrgava? Da, srećom, žene u mojim godinama uglavnom imaju debela koljena koja žele smanjiti liposukcijom. Moja su, srećom, kvrgava. A zašto sam ja zbog toga sretna? Zato što moja koljena izgledaju mlađa nego što jesu. A kako mi život može biti ljepši s koljenima koja su mlađa od mene? Dijelim li se ja na staru mene bez koljena i mlada koljena? Kome mogu umjesto svoje prezrelosti pokazati kvrgava koljena i ludo sretna reći, ej, mi imamo trideset? Možda me kvrgava koljena ne bi smjela veseliti onoliko koliko me vesele, a vesele me? Listovi? To bi vas moglo zanimati. Listovi su mi bez debelih vena, u modi su suknje, otišla sam kozmetičarki da mi pred ljeto spali nekoliko pjega na listovima, ne znam da li su te moje pjege bile starost ili ružni ostaci mladosti. Ovoga sam ljeta htjela pokazivati listove, i oni su mlađi od mene, kad se spale pjege. Kozmetičarka mi je ledenim štapićem dodirivala kožu. Peklo je i boljelo. Listovi mi sada izgledaju poput listova sidaša, ako sidaši imaju na listovima onakve fleke kakve imaju na licu. Zato nosim hlače. Kad stigne zima, navući ću debele, šarene čarape i pokazati svijetu stare noge obučene u mladost. Gležnjevi? Otečeni. Stopala? Ona imaju pedeset godina. Zašto vam sve ovo govorim? Zato jer svakoga dana odlazim u grad, na tržnicu, šetam gradskim ulicama, vozim se autobusom, pijem kavu u kafićima, a nikad me ne okrzne ni jedan muški pogled. Ni slučajno. Ne gledaju me ni prodavači blitve i krumpira. Od mene vide samo šake u kojima držim lovu. Šake? Ruke? Moje su ruke ispresijecane debelim, plavim žilama, pjegave, suhe, ispucali nokti, one su još starije od mene. Trebala bih se žalostiti zbog toga? Kukati onako kako to čine žene koje imaju debela koljena? I ne bih na prstima smjela nositi prstenje od titana koje sam kupila kod Lumezija? Ne uzbuđuju me moje vještičje kandže, ne mogu imati mlada, koščata koljena i krasne ruke, čovjek ne bi smio od života tražiti previše. Da, ja sam ocvala žena, ali ne i ocvala ljepotica, nikad nisam bila lijepa. Starost mi nije uništila ljepotu, to je dobro. Moje vršnjakinje, bivše ljepotice, strašno pate. Zašto vam govorim o svom osušenom, pjegavom, mekanom, obješenom tijelu, a vi ležite na plaži okruženi velikim, čvrstim, mladim, okruglim sisama, njihove vlasnice češu tvrdo rame, grebu mlado bedro, pokazuju svijetu ružičasto, zdravo zubno meso? Želim vam reći, sretna sam žena, a nikome ne trebam, i nitko me ne gleda, u ogledalu u prodavaonici naočala ne prepoznajem umornu gospođu koja ne djeluje poput djevojke iako je u trapericama. Ej, uživajte u pogledu na ljepotu i mladost, moje staro tijelo leži pod suncobranom, blizu sam vam iako to ne znate, gledate me, ne vidite me, sunce miluje sve moje pjege, uživam u svakom danu i času i životu, a uskoro ću imati šezdeset?! Mislite da sam perverzna?