Pomišljala sam urediti i složiti barem hrpu fotografija i požutjelih novina, komentirati ih pa da to ostane. To ću kad odem u mirovinu'Kad je Željka Fattorini krajem 1957. kao 12-godišnja djevojčica zapjevala s Dječjim zborom Radio Zagreba, nije ni slutila da Time počinje jednu od najdužih, najuspješnijih i najstabilnijih televizijskih karijera.
  "Ti, mala s kečkama, dođi i pročitaj ovo pred kamerom!", rekao joj je Anton Marti pružajući joj cedulju dok je ona s drugim djevojčicama stajala u zboru. Bila je to, kako će se pokazati, ne samo najava  emisije nego i njezina budućeg spikerskog, najavljivačkog i novinarskog posla koji traje do danas -  punih 48 godina . Kad za koji mjesec HRT bude slavio 50. godišnjicu postojanja, stvarni staž Željke Fattorini bit će kraći samo za jednu godinu. U papirima je, doduše, mnogo kraći jer je kao djevojčica i mlada djevojka Željka Marković bila godinama honorarka, sve do diplome inženjerke biologije 1969., kad je registrirana i kad je već bila i udana za tadašnjeg mladog kirurga Ivana Fattorinija, današnjeg ravnatelja Dječke bolnice u Klaićevoj.
  "O meni se sve zna", rekla je  u jednom trenutku autorica redovnih priloga “Vaša Žeža”, posljednjeg angažmana u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" u kojoj radi više od deset godina. Pritom je mislila na stotine intervjua koje je davala u gotovo pet desetljeća, od prvih  spikerskih zadataka i vođenja emisija, od kojih joj je "Nedjeljno popodne" 70-ih godina donijelo golemu popularnost. Ona je i dio slavne spikerske grupe na HRT-u koju su činile Gordana Bonetti, Oliver Mlakar, Helga Vlahović, Jasmina Nikić, Ksenija Urličić, Vladimir Levak i Vesna Spinčić. Iako se njezino ime nije nikad vezivalo ni za kakve profesionalne ni privatne afere ili skandale niti je običavala komentirati televizijske emisije i svoje kolege, upitali smo je kako je doživjela prošlotjednu raspravu o "Latinici" koja je govorila o Tuđmanovoj ostavštini, jer je i sama početkom 90-ih imala kratku "političku" epizodu.
 

NACIONAL: Ovih se dana u javnosti i Saboru vodila velika rasprava o "Latinici" i  traže se smjene u vašoj kući. Sudjelujete li u takvim raspravama na televiziji?

  - Imam dva lica. Jedno je ono što kažem doma, a ono što kažem javno u vezi s televizijom uvijek je s dozom opreza. Ne želim se dovesti u situaciju da kažem nešto pogrešno, nisam nikad istrčavala sa zaključcima. Svoj sud o emisiji mogu iznijeti kod kuće ili pred krugom prijatelja, ali vani u principu ne pričam protiv televizije. Toga sam se držala svih ovih godina. Kad bih baš morala nešto reći, ogradila bih se. Nije lako sve te godine surađivati s velikim brojem ljudi i ostati u dobrim odnosima. Nikome nije drago kad kažeš nešto ružno i zato se trudim pohvaliti, a kritike izbjegavam. Ako već moram kritizirati, onda ću to učiniti u četiri oka. Mislim da bi i drugima bilo dobro da prihvate taj princip.
 

 NACIONAL: Što mislite o toj "Latinici"?

  - Mislim da je bila provokativna, ali loše napravljena. Bila sam tužna poslije emisije, jer smatram da nije trenutak da se to sada radi. Ne znam zašto je Denis to tako napravio. Gledala sam nakon "Latinice" te večeri i emisiju "Otvoreno" u kojoj je tema bio general Gotovinu. Ovih dana sam puno toga gledala i mnogo toga nije bilo po mome.
 

 NACIONAL: Što to znači, da nije bilo po vašem?
 

- Dosta emotivno proživljavam neke događaje, osobito ono što se događa s Antom Gotovinom. On je za mene heroj i nije mi drago kad ga u Haagu stavljaju u isti red s ljudima koji su napravili puno zla. Zato mi se nije svidjelo što se upravo u tom trenutku, kad je Gotovina pred sudom u Haagu, govori tako loše o dr. Tuđmanu na godišnjicu njegove smrti. Meni je to žao jer iznimno cijenim dr. Tuđmana i jedna sam od onih koji ga i dalje poštuju. To znaju moji prijatelji i neprijatelji. Bila sam iskreno razočarana. Pitam se doista je li potrebna takva emisija na državnoj televiziji na dan kad se čita optužnica Anti Gotovini u Haagu.
 

NACIONAL: Otkad ste na HRT-u, promijenilo se jako puno direktora. Koji su po vašem mišljenju bili najbolji, koji su unaprijedili televiziju, bili najsposobniji?
 

 - To je opet kod mene sentimentalno vezano pa je onaj prvi kod mene ostao u najboljem sjećanju. To je bio Ivan Šibl, poseban, topao čovjek  kojeg sam neobično voljela. Bila sam curica a on, kad bi prolazio, zgodno nas je pozdravljao. No to je bilo vrijeme kad je to bila ekperimentalna  televizija, kad nas je bilo malo u malom prostoru u Jurišićevoj ulici i viđali smo ga svaki dan. Svaki je direktor za nešto zaslužan: jedan je unaprijedio tehniku, drugi sagradio dom, treći je imao rat, ali doživljavam ih kao ljude koje katkad sretnem na hodniku. Malo sam s njima imala veze.      
 

 NACIONAL: Kako je bilo raditi tih prvih godina?
 

- Nakon Jurišićeve preselili smo se u Šubićevu, koja je opet imala mali, skromni studio. Odatle su emitirane emisije uživo jer još nije bilo magnetoskopa. U tom malom prostoru radile su se sjajne emisije poput serije Stoljetna Eskadra koju je
napravio Danijel Marušić. Prije svake emisije bile su četiri probe, dva puta se kadriralo, pa je bila prva generalna pa druga generalna proba i tek je tada išlo u program. Kad danas uz najsuvremeniju tehniku uđeš u  veliki studio, ne znaš zapravo što te čeka,  čini se kao da svi stalno  improviziraju. Prije smo se više pripremali, iako su danas puno veće mogućnosti. Kad se  samo sjetim Tonija Martija s kojim sam radila novogodišnje emisije. Danima smo dolazili u hotel "Palace" i snimali. Tada nije bilo kao danas - gumbić ovdje, gumbić ondje  - nego se snimljeni materijal dugo pripremao za emitiranje.
 

NACIONAL: Marti vas je uveo na televiziju. Što je bilo dalje?
 

 - U to doba bilo je malo programa pa je i dječja emisija išla jednom tjedno. Kad sam malo narasla, otišla sam u omladinski program.  Vodila sam emisiju “Nedjeljom u 7”s Ratkom Buljanom i Vojom Šiljkom . Potom sam sredinom 70-ih  bila u "Dnevniku 10", kratkoj, informativno obrazovnoj emisiji za mlade, u kojoj sam radial I novinarske priloge. Bila sam istodobno uključena i u dnevni program, kao najavljivačica i spikerica. To je bilo opsluživanje cijelog programa. Spikeri su čitali tekstove za sve redakcije, a ponekad su I vodili emisije različitih sadržaja. U dežurstvu smo radili sve - od reklama, dokumentarnog programa, TV kalendara, već prema potrebi.

NACIONAL: Kad ste vi 1957. došli, koje su spikerice već bile na televiziji? Gordana Bonetti i Ksenija Urličić?
 

 - Prve spikerice bile su od 1956.,  ali se točno ne sjećam koje. Gordana Bonetti bila je spikerica na Radio Zagrebu i odatle je ranih godina došla na televiiziju. Ksenija Urličić i Jasmina Nikić također su rano došle I obje su sada u mirovini. Jasmina Nikić se još  I sad trudi da se održi kvalitetni i ispravni hrvatski jezik na televiziji. Zaslužna je za cijelu službu za jezik i govor. Bilo je jako puno ženskih lica, glumica, na primjer, koje su u to prvo vrijeme  spikirale i najavljivale  - Ljubica Jović, Marika Tocinovska i druge. Kad bih odvrtjela film, prisjetila bih se mnogih ljudi koji su obilježili to vrijeme, poput Ante Viculina Višnje Laste i Angela Miladinova koji je bio izvrstan režiser i koji je imao poseban način rada s ljudima. Nažalost, mnogi od onih koji su stvarali program i obilježili prve godine televizije danas nisu među živima.
 

NACIONAL: Danas se spikerski posao dosta izgubio, zapravo se katkad ne zna tko je spiker, tko voditelj, a tko urednik. Mislite li da je to dobro?

  - Prije su se spikeri čuli i vidjeli i obavljali dio posla koji danas rade novinari. Danas se smatra da je bolje da tekstove čitaju autori jer se njima tobože više vjeruje, tako da su spikere malo-pomalo istisnuli. Sad imaju kompjuter i novinari-urednici čitaju i Hinine vijesti.  Gledate na ekranu razna lica koja govore iste tekstove na vijestima Nove TV, RTL-a, HRT-a. Zato je jedan dio kolega otišao raditi u pojedine redakcije, poput Uvodića, Stubljara ili prije Ksenije Urličić. Helga Vlahović je također preuzela emisiju o zdravlju, a i ja radim samo u "Dobro jutro, Hrvatska". Ipak, postoji grupa mladih spikera na televiziji  i grupa vrlo vrijednih i educiranih ljudi koji se bore za svoje pozicije i pravo i trebalo bi im pomoći da im se vrati posao koji znaju raditi. Oni rade velike sinkronizacije i drugo, ali premalo, a služba s Jasminom Nikić na čelu, koja radi s njima, jako je njima zadovoljna. Spikerima bi se doista trebala vratiti pozicija koju onu zaslužuju. 
 

NACIONAL: Kako ste se vi educirali za spikera na samim počecima televizije?
 

 - Imali smo starije kolege s radija koji su nekoliko puta za nas pripremili tečajeve i mi smo s njima vježbali. Tek poslije osnovala se služba za jezik i govor.  Još prije nekoliko godina redovito sam odlazila k njima poslije emisija da mi kažu što sam rekla pogrešno. Kao Zagrepčanka imam neke krive akcente, po tati koji je govorio pravilnim štokavskim imam dobru melodiju govora, a kako sam se udala u dalmatinsku obitelj, imam u govoru i nešto od te melodike. Neki čak misle da sam Dalmatinka, a ja sam iz Boškovićeve ulice gdje je živjela moja obitelj. Kad sam se udala, preselila sam se samo nekoliko ulica dalje, u Martićevu k Fattorinijevima, gdje smo i danas.
 

 NACIONAL: Jeste li danas zadovoljni svojim statusom na HRT-u, osjećate li da ste zakinuti, da li biste voljeli raditi više?

  - Vrlo sam realna. Dolazi do smjene generacija i jedan bi zakon trebalo poštivati, a to je da budeš oku ugodan, da ne iritiraš one koji sjede doma pred televizorom.  To što sam neke poslove smanjila i pojavila se u ulozi voditeljice emisije uživo "Dobro jutro, Hrvatska",  kruna je cijelog mog posla. To je prilično zahtjevno jer je uživo i traži cjelovitu osobu i iskustvo. A što se tiče mog statusa, sveden je na malo, ali mogu reći na kvalitetno. Pokušavam sebe uvjeriti da je tako dobro. Radim ono što me zaokuplja, što mi je drago. To je 5 do 7 minuta rubrike "Vaša Žeža" u programu "Dobro jutro, Hrvatska" ponedjeljkom i četvrtkom. To se može raditi s gostima u studiju ili snimiti unaprijed, to je stvar dogovora s redakcijom. Izdražala sam cijeli svoj radni vijek zato što sam se mirila sa situacijama, znajući da će se se postojeće stanje promijeniti, da će doći nešto novo. Bila sam jako strpljiva. Najteže mi je bilo kad sam dežurala, a nisam imala posla.  Sjedila bih cijelo popodne i dobila da pročitam dva teksta za Dnevnik i ništa više.
 

NACIONAL:  Mislite li da biste mogli nakon toliko godina na televiziji raditi s mladima, učiti ih poslu? Biste li to željeli?
 

 - Mladi su jako ambiciozni i, kad dođu pred kameru, puni su sebe. Mislim da im ne bih mogla puno sugerirati. Puno toga se nosi iz kuće. To se vidi po pozdravu kad netko uđe u redakciju, ali i kad se pojavi na ekranu. Osim toga, puno moraš nositi u sebi, što se ne može naučiti. Kućni odgoj vidi se u pitanju, držanju ruku. Odgojena sam da poštujem sugovornike i one koji sjede pred ekranima i tako se ponašam. Možda se griješi što se mlade ljude premalo uči. Mnogi su otišli u mirovinu, poput Zvonka Letice, na primjer, a mogao je generacije mladih ljudi naučiti televizijskom novinarstvu. Mislim da bi takvi ljudi mogli puno učiniti da se popravi kvaliteta televizijskog nastupa. 
 

NACIONAL: Vi ste 90-ih imali  jednu, nazovimo je tako, političku fazu. Kandidirali ste se za zastupnicu u Gradskoj skupštini na listi HDZ-a. Kako to?
 

 - Bila sam uzbuđena kad smo dobili Hrvatsku i učlanila sam se u HDZ.  Svi smo bili pomalo euforični i bilo je logično da to pokuša netko tko ima prepoznatljivo lice, televizijsku popularnost. Naravno da su to odmah iskoristili da me stave na plakat, ali kako sam bila u ovoj izbornoj jedinici na Medveščaku, u kojoj stanujem a u kojoj ljudi baš nisu glasali za HDZ, nisam prošla. Moj prvi pokušaj bio je neupješan i stavila sam točku.
 

NACIONAL: Jeste li osobno poznavali predsjednika Tuđmana? Je li vaš suprug bio član HDZ-a?

  - Ne, on nije nikad bio član član nijedne stranke. A što se mene tiče, ta epizoda samo je dokaz radosti koju sam doživjela kad smo dobili državu. Rođena sam 1945. i cijeli sam život slušala o nekim zabranjenim temama, imala osjećaj da smo mi Hrvati stalno nekome bili krivi. Mnogi iz moje generacije slično su razmišljali.
 

NACIONAL: Niste nikad bili u Partiji? Nisu nikad na HRT-u tražili da uđete u SK?
 

 - Ne, jer ja sam  išla u crkvu, slavila Božić doma otkad znam za sebe, jako sam se držala tradicije, hrvatsku trobojnicu sam uvijek stavljala na pšenicu. Kod mene su to bile konstante, to se znalo i nitko me nije pitao hoću li ući u Partiju. Bilo je ponekad primjedbi,  ali kako nisam imala velikih profesionalnih i kadrovskih ambicija, otpisali su me. Živjela sam na drugom kolosijeku, a obitelj mi je uvijek bila primarna. Prije braka, od svoje 16. godine,  bila sam u dugoj vezi s Fattorinijem. Zaljubila sam se, udala, došla su djeca i imala sam puno obaveza. Nisam bila pretjerano ambiciozna, iako se dogodilo da sam u jednom razdoblju  jako isplivala na  površinu radeći u emisiji "Nedjeljom popodne" koja je bila jako gledana. Tada sam bila na svim naslovnicama, nije bilo medija u kojemu me nije bilo.  Puno sam više tada izbivala iz kuće, odradila sam sve obaveze koje su išle uz popularnost, ali u glavi mi se nije ništa izmijenilo.
 

NACIONAL: Kako ste upoznali predsjednika Tuđmana?

  - Sreli smo se u gradu kad sam ja išla promijeniti osobnu kartu. On je bio s Mikšom, koji je naš obiteljski prijatelj, pa smo sjeli na kavu na Jelačićevu trgu. Htio je vidjeti moju novu osobnu kartu i kad ju je pogledao, rekao je: "A, vi ste bik." Odgovorila sam mu: "Ja sam krava, vi ste bik." Strašno se tome smijao. Bio je to vrlo srdačan razgovor.  Sretali smo se i na utakmicama na Dinamovu stadionu  i u kazalištu, na koncertima i baš me volio. Bio je zgodan i šarmantan gospodin. Moram priznati da sam bila jako osjetljiva na njega, i kad god bi netko nešto rekao protiv njega, uvijek sam ga od srca branila.
 

NACIONAL: No kad ste vidjeli druge stvari koje su se događale tih godina, kako su se stvarali njegovi tajkuni, primjerice, niste mislili da to nije u redu?
 

 - Nažalost, razbolio se i mislim da su se mnoge stvari događale mimo njegova znanja. Da je ostao u snazi, uz pamet i autoritet koje je imao, jer kad bi se on pojavio svi su bili jako mali, mislim da  bi sve išlo drugim tokom. Bilo mi je jako žao što je bolestan.
 

NACIONAL: U kakvom ste odnosu s predsjednikom Mesićem? Koliko znam, i tu postoje prijateljske obiteljske veze.
 

- Upoznala sam ga još u Tuđmanovo vrijeme. Jednom sam vodila priredbu u bivšem Domu JNA u Zvonimirovoj na Štefanje, kad je njemu imendan, pa sam mu čestitala i pričali smo. On je takav da je sa svima dobar i, kad god sam ga srela, bio je vrlo korektan. Bio je nekoliko puta u vezi s Dedekom,  kako zovu mog supruga, pa smo se viđali u raznim prilikama. Vrlo je šarmantan i jednostavan, ali nismo nikada razgovarali o politici. Nisam se upuštala u rasprave o temama u kojima s njim nisam baš bila istomišljenica. On je predsjednik, pa je valjda u pravu. Ja se uvijek povučem, to je kod mene konstanta.
  

NACIONAL: Nikad se ne svađate?
 

 - Ne znam se svađati, povlačim se. Kad me nepravda zaboli i kad bih trebala planuti, rasplačem se.  Ne znam kako bih nekome rekla da je napravio nešto loše i okrenem se i odem. No zato s nekim ljudima više nikad ne progovorim. Na primjer, za vrijeme rata neki su ljudi s televizije i privatno izgovorili neke stvari pa smo se prestali družiti. Ja sam se distancirala.
 

NACIONAL: Vi i vaš suprug ste par koji je svugdje vrlo poznat. Vi  s obzirom na moć televizije vjerojatno mnogo više, a on kao liječnik i dugogodišnji ravnatelj bolnice u Klaićevoj, na drugi način. Zanima me kako se on nosio s vašom popularnošću, je li se uplitao u vašu karijeru?
 

- Jako sam mlada počela s njim i mnoge sam stvari od njrga prihvatila.Istina je da sam bila jako popularna, ali ljudi su me jako voljeli jer kod mene nije bilo ništa  negativno i nije bilo nikakvih provokacija. On po prirodi nije ljubomoran pa ne da mu ta popularnost nije smetala, nego, naprotiv, bilo mu je drago. Imala sam osjećaj, kad bih se lijepo dotjerala, da me on još čvršće zagrlio da svi vide da njemu pripadam.
 

NACIONAL: Iza vas je vrlo teško razdoblje jer je poznato da je vaš suprug od ljeta bio teško bolestan. Priča se da su ga liječnici gotovo upropastili. Što se zapravo dogodilo?
 

 - Dedek je bio zdrav, krupan, u punoj snazi,  a kad se ljetos razbolio, pogrešno je liječen. On kao kirurg na svojoj je koži doživio nepravdu koja ga je užasno uvrijedila kao čovjeka koji jako voli svoj posao i struku. Unatoč njegovim upozorenjima i kirurškim procjenama, nije dobio pravu terapiju i nije bila prepoznata prava dijagnoza. Zbog liječničke greške umalo je zaglavio. Ne želim spminjati imena jer mi smo ipak liječnička obitelj i teško je nekoga staviti na stup srama. Proživjeli smo pet posljednjih mjeseci u velikoj drami, prošao je dvije teške operacije, teško razdoblje u kojemu je bilo strašnih boli, puno straha, jada i opasnosti. U jednom smo se trenutku zagrlili i doista opraštali. Došla je Iva iz Amerike, Renzo s Korčule i mislili smo da mu nema spasa. No spasio ga je prof. Mate Majerović,  abdominalni kirurg s Rebra. Uspio ga je izvući. Bila sam uz njega dan i noć, prošli smo teške trenutke. Bili smo u međuvremenu dva puta na Korčuli i Dedek je, hodajući i dišući, u prirodi skupljao snagu . Jedva je čekao da se ponovo vrati na posao u Klaićevu. 
 

 NACIONAL:  Vaša su djeca otišla očevim putem, liječnici su. Televizija ih nije zanimala?
 

- Ni jedno ni drugo nisu imali afiniteta prema  mom poslu. Završili su medicinu i svoji su ljudi. Iva živi u Americi, gdje se udala za izvrsnog hrvatskog kardiokirurga,  a Renzo je u Zagrebu. Nekad smo se, kad bih ja davala intervjue, zajedno slikali za novine, a onda su se oni u jednom  trenutku i od toga distancirali. Više ih nisam spominjala jer sam dobila veto. Ja sam to poštovala i zato se oduvijek dobro slažemo. Srećom, Dedek se hoće slikati sa mnom, kao i ja s njim.
 

 NACIONAL:  U obitelji vam je zajednička sklonost prema sportu. Vaš suprug je dugogodišnji sportski liječnik, ponajprije vezan uz košarku, a vi ste velika Dinamova navijačica koja cijeli život ide na utakmice u Maksimir. Kako danas gledate na Dinamo i sve  što se s njim događa?
 

- Rođena sam u Zagrebu i logično je da navijam za Dinamo. Tako sam odgojena. Na utakmice idem i danas, iako manje.
 

 NACIONAL: Kad je ime bilo promijenjeno u Croatia, kako ste vi na to gledali? Jeste li o tome pričali s predsjednikom Tuđmanom?
 

- Ja sam  i dalje govorila Dinamo, a jednom sam se pred njim  zaletjela i nije mu bilo pravo. Odmah mu se nos ušiljio.
 

 NACIONAL: Nakon toliko godina na televiziji i  ljudi koje  ste sretali, uz vaše ime nije povezan nikakav skandal. Kako to?

  - Kad  me zovu u neke emisije, uvijek kažem da nemam što pričati, moj život ne oscilira. Nije bilo rastava, drama, sve je bilo normalno.  Možda neki ne znaju da sam uz posao studirala biologiju na PMF-u. No kako sam već dugo bila na televiziji, "zaražena" njome, nisam nikad  radila kao  inženjer biologije. Nisam požalila. Jedini gorki knedl mi je bio što sam, tek kad sam diplomirala, dobila stalni posao na HRT-u. Bila sam honorarac. Kad sam završavala fakultet, a već se rodila Iva, bila sam ponovo trudna i tri  dana nakon promocije pobacila sam dvojčeke, dva dečka. Kasnije se rodio Renzo. Koliki su došli na televiziju bez škole i fakulteta, a mene su primili tek nakon diplome. To je bila nepravda.
 

NACIONAL: Jeste li došli na ideju da zapišete što se sve događalo u tim desetljećima koliko ste na televiziji?
 

- Pomišljala sam urediti i složiti barem hrpu fotografija i požutjelih novina, komentirati ih pa da to ostane. To ću kad odem u mirovinu.
 

NACIONAL: Pomišljate na mirovinu?
 

 - Naravno. Svima se čini da je mirovina daleko, ali pokuca na vrata. Kad se priča o našim penzionerima koji su jako siromašni, a oni su neriješena stvar u našem društvu, moramo se sjetiti da ćemo i mi jednom biti u istoj situaciji.  
 

NACIONAL: Susrećete li kolegice iz slavne spikerske generacije na Hrvatskoj televiziji?
 

 - Sutra idem k Vesni Spinčić. Sastajemo se Ksenija, Helga, Jasmina - prva petorka. Nalazimo se s vremena na vrijeme, obično kod kuće, redom. Zaključile smo da vani ne bismo mogle jer se toliko smijemo da bi nas ljudi čudno gledali. Doma možemo vrištati i slobodno kritizirati televiziju. Frca perje kad se upustimo u rasprave. No ima i drugih ljudi s televizije s kojima se družim, a osim toga, lijepo je kad se može i pomoći. A Dedek je pomogao cijeloj televiziji.
 

NACIONAL: Jednom ste prilikom bili ogorčeni jer vas nisu zvali na neku televizijsku obljetnicu. Koju?
 

 - Petneastog svibnja je Dan Radiotelevizije, to se slavilo u HNK ili "Lisinskom" i nikad nisam dobila pozivnicu. To me užasno vrijeđalo, bila sam tužna i ranjena i mislila da to nisam zaslužila.  Jer jedna sam od zaslužnih za zdanje na Prisavlju, ugradila sam dio sebe u Televiziju. Kadgod pomislim na dugi staž pred kamerama, bit će to sa sretnim prizvukom jer sam radila posao koji sam voljela. Pravo je bogatstvo sresti nepoznate ljude na ulici koji me prihvaćaju kao znanicu s malih ekrana.