"Hasanaginica" je kompletni autorski projekt prvaka HNK-a Mustafe Nadarevića, koji je originalnu verziju drame Milana Ogrizovića adaptirao, nadopisao, navodno osuvremenio, a ponešto i promijenio, te režirao, a u njoj igra i glavni lik Hasanage. Predstava s pauzom traje nešto više od dva sata, a od originalne narodne balade razlikuje se po tome što su izbačene neke scene i likovi, promjerice, rodbina i robinjica zaljubljena u Hasanagu. Kako je najavljivano, Nadarevićev režijski koncept išao je za time da gledatelju prvenstveno ispriča osnovnu ljubavnu priču: dakle, susrećemo se sa svakom scenom na njezinom vrhuncu, priča je oslobođena sporednih radnji, te osobito patetike, kojima obiluje i original i Ogrizovićeva drama.
U tome je Nadarević, a i cijela glumačka ekipa na čelu s Almom Pricom kao ponosnom i dostojanstvenom Hasanaginicom, uspio, no usprkos tome rezultat je režijski staromodna i statična predstava, koja ne odgovara vremenu u kojem, kako je Nadarević rekao, "više nitko nema vremena za mljeti kavu na mlinac". A istodobno, nema onu snagu i kvalitetu potrebnu da dočara to nestalo vrijeme u kojem se kava mljela na mlinac, usprkos scenografiji Slavice Radović koja se sastoji od plave stilizirane kutije s orijentalnim motivima. Naime, zamjerka predstavi je ta što se zadovoljava doslovnošću prikaza besmislenih i krutih pravila života islamskog, patrijarhalnog svijeta u kojem su ljudi tek puke marionete. Međutim, u današnje vrijeme, osobito u eri terorizma i nakon feminističke revolucije, takav svijet zahtijeva barem neki komentar ako već ne i kritički odnos. Ili ironizaciju cijele priče, primjerice, iz ugla sapunice. Naime, "Hasanaginica", ili kako se voli reći, "najljepša narodna ljubavna balada", iz današnje perspektive djeluje totalno apsurdno i nemotivirano, osobito likovi protagonista - Hasanage i Hasanaginice, koji su zapravo žrtve tog istog rigidnog sistema i društvene konvencije.
Radnja se odvija na dvije razine - glavna priča na Hasanaginom dvoru, a druga, sporedna u čaršijskoj kafani, ponekad i ispred kazališnog zastora, u kojoj lokalni pitoreskni likovi Grba, Ćoro, Pjesnik i Pjano komentiraju na razini vica i tzv. narodne mudrosti događaje na dvoru. U tome je najuspješniji Ivo Gregurović, koji dobiva plaću u HNK-u, iako se nitko više ne sjeća kada je na toj sceni zadnji put glumio. Njegov Grba je genijalna i uvjerljiva glumačka ilustracija duha bosanske čaršije i zato je šteta što kazališne gledatelje uskraćuje za svoje umijeće. Obje radnje povezuje lik Lude Ajše, koju histerično i pomalo ukočeno tumači Olga Pakalović. Kuriozitet predstave su i pojavljivanje velikana hrvatskog glumišta Izeta Hajdarhodžića kao Ćore, koji više «glumi» svojom pojavom, i Marije Kohn kao zločeste Hasanagine majke. Milan Pleština kao Imotski kadija je zanimljiv i idealiziran prikaz bezuvjetne ljubavi, Siniša Popović kao Beg Pintorović dobro funkcionira kao Hasanaginičin brat, a sam Mustafa Nadarević je ponudio sasvim drukčijeg Hasanagu, koji u ovom slučaju ne utjelovljuje snagu i simbolizam patrijarhata nego slabost živaca i karaktera. Je li to pokušaj prikaza novog muškarca zaista je teško reći.