Igor MandićDošlo neko takvo vrijeme, izgleda, da se i jedan nepolitički, zapravo antipolitički pisac (tj.moja malenkost) kompromitira pokušavajući shvatiti neke aspekte jednoga događaja koji je nedavno dobrano potresao mnoge naše političke, a pogotovo politikantske strukture. Riječ je o komentiranju propusta što je (je li slučajno ili namjerno?) počinjen kad je širom državice “lijepenaše” iz Haaga odjeknulo da je hrvatski general Ante Gotovina izjavio sućut obitelji netom umrloga srpsko-jugoslavenskoga političara (i haaškoga zatočenika), što je nepobitno i od njega samoga potvrđeno, dok je još dvojbeno njegovo supotpisivanje na novinskim osmrtnicama. Bilo je to sredinom prošloga ožujka mjeseca i nije li sada kasno i/ili nepotrebno još o tome razglabati? E, pa nije!
Prvo je i najvažnije proučiti o kojem je i kakvom propustu riječ (a takva pitanja ne zastarijevaju!), a drugo je što bi se cijela priča mogla reaktualizirati kad već jednom otpočne suđenje Gotovini na tome sporovlačnome sudištu. Kad je u našoj garsonijeri od države puknula vijest da je tamo, preko grane - u nešto većem, dvoetažnome apartmanu (ali bez pogleda na more!) - u nekim novinama osvanuo generalov potpis pod osmrtnicom čovjeku koji je u haaškom zatvoru umro prije završena suđenja, mnogi su se ovdašnji “patridioti” (sintagmu je prije 70 g. skovao S. Šimić) zapjenili od muke i stali kukumavčiti kako je tim činom general Gotovina kompromitirao vlastiti mit (u kojemu je on samo statirao, ne pružajući mitomanijacima povoda da češkaju svoje frustracije).
Kako bi razjasnio nesporazum, general je preko svoga odvjetnika hrvatskoj javnosti podnio ovu izjavu, koja je u većini medija izašla zakinuta za dvije posljednje rečenice i to je propust na koji želim ukazati: “Nisam potpisao nikakvu osmrtnicu ‘haaškom suborcu’ Slobodanu Miloševiću. U povodu smrti Slobodana Miloševića, a u skladu s kršćanskom vjerom i katoličkim odgojem, čiji se duh jasno vidi u Očenašu, gdje vjernici mole da Bog ‘oprosti duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našima’ i u duhu humanosti jedino sam uputio sućut obitelji čiji je član umro u ćeliji do moje. Tijekom rata ponašao sam se kao vojnik, u skladu s kršćanskim i humanim načelima prema neprijateljskim vojnicima i prema civilnom pučanstvu. Oni koji i danas žele širiti mržnju i nehumanost, isti su oni koji su širili mržnju i osvetoljubivost tijekom rata, i zbog kojih se ja danas nalazim ovdje gdje jesam.” Posljednjim rečenicama, kojima se Gotovina odrekao “patridiota”, on je, zapravo, napravio epohalni rez u traženju bilo koje “istine o Domovinskom ratu”. On točno određuje svoja načela i ograđuje se od “širitelja mržnje i osvetoljubivosti”. Umjesto da moljaka za sućut i da se kukavički podvlači pod plašt “viših državnih ciljeva i interesa”, umalo gestom nekog antičkoga heroja on traži da - ostane sam.
Napokon, na sudu je njemu obraniti sebe, a - ne Hrvatsku. Opisujući pjesnika Kamova kao “anti Joba”, prije 70 godina S. Šimić rekao je ono što se može primijeniti i na Gotovinu: “… otpuhnuo je iz svoje vizije granice domovine. Oprečno intelektima vezanim i čvrsto ukorijenjenim, njemu je ideal duhovno nomadstvo i spada - kako je takve Nietzsche nazvao, među ‘freizügige Geister’. A pregazivši povijest prezirno… sam je u svojoj srdžbi, sam kao od majke rođen: ima samo sebe, svoje ja.” Okrećući leđa onima “zbog kojih se danas nalazi” tamo gdje jest, Gotovina nije mogao katapultirati snažniju optužbu protiv patridiotskoga neoustaštva, koje je tijekom ratovanja najprije njega izmanipuliralo (radeći prljavštine iza leđa njegove vojne časti!), da bi ga potom podvalilo kao žrtvenoga jarca.
Ovu etičku, umalo samoubilačku gestu u zboru zgroženih mitomana koji su se uskokodakali kad im se učinilo da ih njihov “proizvod” šalje do đavola - u Gotovininim rečenicama prvi je uočio Danko Plevnik (Slobodna Dalmacija od 16. ožujka ove godine): “… ova će izjava raspametiti one u Hrvatskoj koji su, znajući napamet Očenaš, karijeru izgradili na nepraštanju.” Pitanja izražavanja sućuti obitelji preminuloga osobno mi je neupitno, ali tek izjava kojom se general odlučno odbija identificirati s mrziteljima, pljačkašima, ubojicama, palikućama, sjecikesama i inim krvolocima, diže ga i stavlja formalno i simbolički na etički pijedestal koji je i kakav malo tko u Hrvatskoj (pa i šire) ikada dosegnuo i zaslužio!>email to:Igor Mandic