Modrić ni u jednom trenutku nije mislio da bi mu se u Dinamu moglo dogoditi ono što mu se godinu dana prije dogodilo u Hajduku Luka Modrić (20), nogometaš Dinama, već sada se spominje kao novi vođa hrvatske reprezentacije, a otkako ga je Arsène Wenger, trener Arsenala, pohvalio kao najboljeg Dinamova igrača, nema kraja komplimentima njegovoj igri. Međutim, malo je nedostajalo da Modrić nikada ne postane nogometaš jer su njegovi roditelji riskirali strašno mnogo kako bi svom sinu omogućili da igra nogomet.

Modrići su ratni prognanici koji su stanovali u zadarskim hotelima i kada im je prije desetak godina, nakon “Oluje”, bilo omogućeno da se vrate u svoju kuću u Zatonu Obrovačkom, oni su odlučili ostati u dvije hotelske sobice kako bi tada 10-godišnji Luka nastavio igrati nogomet u Zadru. “Moji roditelji nisu se zanosili idejom da ću postati poznati nogometaš. Samo su željeli pomoći svom djetetu. Njihovi su se prijatelji nakon ‘Oluje’ vraćali kućama, i njima su govorili da bi se trebali vratiti, ali oni su odgovorili da ostaju u Zadru kako bi pomogli sinu da radi ono što voli, bez obzira na to uspio u tome ili ne. Zato sam presretan što imam takve roditelje”, komentira Luka Modrić svoju nekadašnju, gotovo nezavidnu situaciju. Otac Stipe i majka Radojka morali su zajedno s petogodišnjim Lukom i jednogodišnjom Jasminom na početku rata napustiti kuću koju su imali u Zatonu Obrovačkom, mjestašcu sa stotinjak stanovnika koje se nalazi sjeverno od Obrovca. Oboje su tada radili u tvornici Trio u Obrovcu koja se bavila proizvodnjom trikotažne odjeće. Obitelj Modrić prvo je bila smještena u hotelu Kolovare, jednom od najvećih u Zadru, koji se pretvorio u jedno od najvećih prihvatilišta prognanika. Nakon što su ostali bez posla, majka je ubrzo pronašla posao kao krojačica a otac se, nakon povratka iz vojske, zaposlio kao zrakoplovni tehničar u Zemuniku.

Prije sedam godina u prognaništvu im se rodilo i treće dijete, kći Diora. “Kada smo došli u hotel Kolovare, sjećam se da je bilo jako mnogo ljudi, mnogo djece, tako da sam imao jako puno prijatelja. Bez obzira na rat, meni je kao klincu u hotelu bilo super, nisam bio svjestan rata i svega što se događa oko mene. Moji roditelji su po prirodi optimisti tako da nisu na mene prenosili teško stanje kroz koje su prolazili. A što da mi uopće govore?” prisjeća se Luka Modrić koji kaže kako ti dani nisu bili prepuni trauma kao što bi netko mogao pomisliti. Ubrzo je upisao prvi razred osnovne škole u Zadru a paralelno se upisao i u nogometnu školu u mjesnom nogometnom klubu. “Tata me je sa sedam godina upisao u osnovnu školu i u nogometni klub Zadar. Otkad znam za sebe igrao sam se s loptom. Kada gledam slike iz obiteljskog albuma, vidim da mi je lopta uvijek bila u rukama”, tvrdi Modrić. Na Modriću se odmah vidjelo da nije, niti će ikada biti, visok i snažan jer mu je i otac slične, sitnije građe. “Ni otac, a ni stric Željko, očev brat blizanac, nisu jače građe, na njih sam ovakav, nešto sitniji. Stric je ipak nešto jači od oca. Međutim, njih dvojica uopće nisu razbijali glavu zbog toga što su drugi govorili da sam sitne građe pa zato ne mogu uspjeti kao nogometaš. Bilo je ljudi koji su nam to govorili, ali to mene uopće nije diralo. Mene se teško može demoralizirati”, smatra Modrić.

Kaže da je njegov otac nekada igrao nogomet, “ni sam ne znam u kojem klubu, mislim da je to bila obrovačka NK Zrmanja. I stric je igrao, bili su bekovi, jedan je bio desni bočni, drugi lijevi bočni. Obojica su dešnjaci, ali je jedan morao igrati na lijevoj strani”. Modrić je trenirao u Zadru od sedme do 15. godine i kada se ispostavilo da nije samo klinac koji voli nogomet nego da bi mogao postati nogometaš, roditelji su odlučili financirati njegovo nogometno doškolovanje. Naime, u Dalmaciji su se organizirali nogometni kampovi za nadarene mlade nogometaše, ali su boravak u kampu morale financirati obitelji, što za Modriće nije bilo jednostavno. “Dok sam bio mlađi, ako sam želio otići u reprezentativni kamp, morao sam to platiti 500 njemačkih maraka. Kamp se u Dalmaciji organizirao svakih šest mjeseci i ja sam u tri navrata bio u njemu. Otac je, hvala Bogu, uvijek imao novca kako bi prehranio obitelj, ali nije uvijek bilo lako naći novac za odlazak u kamp. Majka nikada nije prigovarala zbog toga, upravo suprotno, davala mi je jednaku podršku kao i otac. Kada mi on nije mogao financijski pomoći, uvijek je uskakao stric”, kaže Modrić i dodaje kako je stric Željko završio kao prognanik u Makarskoj jer mu je žena iz Makarske i on tamo radi kao konobar.

U međuvremenu, hotel Kolovare se polako praznio od prognanika koji su se počeli vraćati kućama a kako se morao preurediti, oni koji se nisu vratili kućama, poput obitelji Modrić, morali su se preseliti u neki drugi hotel. Od ponuđenih hotela Zagreb i Iž, Modrići su izabrali Iž jer je u blizini osnovne škole koju je Luka pohađao. “U Zadru sam bio do 15. godine, imao sam nekoliko trenera, Davora Matoševića, pokojnog Domagoja Bašića, Roberta Bratunca, Mišu Paunovića, ali najviše sam naučio od Domagoja Bašića. On je bio najbolji trener koji me trenirao i jako me je volio”, kaže Modrić. Sa 15 godina otišao je u Hajduk, proveo tjedan dana u Splitu i vratio se kući. “Odlazak u Hajduk bio je izlet, bio sam tamo samo tjedan dana. Smatrali su da sam sa 15 godina premlad pa sam se vratio u Zadar. Ne volim se vraćati na ta vremena. Bilo je i drugih stvari o kojima ne želim govoriti”, tvrdi Modrić.

Pitali smo ga je li netko tražio novac kako bi on mogao igrati u Hajduku. “Neću to reći”, odgovorio je. Rekli smo mu: “Nećete ni demantirati?” “Upravo tako, neću ni demantirati.” Tada ga je pronašao Tomislav Bašić, Zadranin, ali navijač Dinama, koji Zdravku Mamiću već godinama preporučuje mlade nogometaše sa zadarskog područja pa mu je tako preporučio i Luku Modrića. Mamić je prihvatio preporuku i sa 16 godina Modrić je postao nogometaš Dinama i njegove agencije MSA. “Nisam bio na prvim razgovorima Mamića i mojih roditelja jer tada nisam zbog obaveza mogao doputovati u Zagreb. Oni su, zajedno sa stricem, po povratku u Zadar pričali o Mamiću s oduševljenjem”, prisjeća se Modrić koji ni u jednom trenutku nije mislio da bi mu se u Dinamu moglo dogoditi ono što mu se godinu dana prije dogodilo u Hajduku. “Nije me bilo strah da ću u Dinamu proći kao u Hajduku jer sam vjerovao u sebe. Kada sam dolazio u Zagreb, bilo mi je lakše jer sam imao puno prijatelja iz mlade reprezentacije, poznavali smo se iz kampova. Zato sam se lakše uklopio u Dinamu. Nakon što sam prošao kroz takvo djetinjstvo jasno je da mi ništa u životu nije teško i da sam na sve spreman. Možda sam zato već sa 20 godina dogurao ovako daleko.

” Naravno, ozbiljno bavljenje nogometom nužno je značilo i zanemarivanje redovitog školovanja. “U Zadru sam završio osnovnu školu nakon čega sam upisao srednju ugostiteljsku. Prvi razred srednje sam završio u Zadru nakon čega sam se preselio u Zagreb. Kako sam imao puno obaveza i bio zaokupljen nogometom, odlučio sam pohađati večernju školu koju sam i završio i sada imam diplomu. No ne znam ništa raditi, osim onog što sada radim. Sve je to, normalno, bilo u dogovoru sa Zdravkom Mamićem. Roditelji se nisu tome protivili iako je majka željela da redovito pohađam školu. Ona me i dandanas tjera da upišem neki fakultet ili višu školu. Shvaćam mamu, ona je kao i sve druge mame, ali ja doista za to nemam vremena”, priča Modrić. Više od klasične škole značila mu je životna škola gdje mu je od najveće pomoći bio njegov otac, osobito kada je Luka dolazio u Zagreb. “Teško je odoljeti čarima Zagreba, za to moraš biti jak u glavi. Prvih 20 dana u Zagrebu mi je bilo najgore, dok nisam upoznao grad. Poslije je sve bilo super, Zagreb je poslije Zadra najbolji grad”, kaže Modrić.

Međutim, otac ga je stalno upozoravao kako u Zagreb nije došao radi noćnog života. “Moj otac nikada nije radio nikakav pritisak na mene. Uvijek mi je pomagao i davao mi savjete, i životne i nogometne. Govorio mi je da pazim što radim, da moram normalno živjeti, da ne mogu izlaziti i da moram znati zbog čega sam došao u Zagreb - baviti se nogometom.” Budući da je Modrić bio vrlo talentiran te kao tinejdžer spreman za igranje, Zdravko Mamić ga je 2003. posudio u NK Zrinjski, prvoligaš BiH iz Mostara, koji i inače funkcionira kao ispostava Dinama. Iako je imao samo 18 godina, Modrić je bio najbolji igrač Zrinjskog te je proglašen najboljim nogometašem BiH lige. Mamić ga je tada vratio u Zagreb, ali ne da bi igrao u Dinamu, nego u Interu iz Zaprešića, jer je Dinamo u sezoni 2003./2004. nakupovao raznih igrača tako da je Modrić na neki način bio višak. Pokazalo se to velikom Mamićevom pogreškom jer je Inter završio tu sezonu na drugome mjestu a Dinamo, u svojoj najgoroj sezoni, nije ušao niti u Ligu za prvaka nego je igrao u Ligi za opstanak. Zato je Modrić hitno vraćen u Dinamo. Dolazak u Zagreb značio je i dobivanje prvih financija od igranja nogometa za što je bio zadužen Zdravko Mamić koji je Modrića prvo smjestio u stan na zagrebačkim Ravnicama. “Od mjesečne plaće većinu sam zadržavao za sebe, manje za roditelje, jer život u Zagrebu nije jeftin. Događalo se i obrnuto, da meni roditelji šalju novac kada bi mi nedostajalo. Međutim, bio sam zadovoljan onim što sam dobivao. Mamić mi je tada pomagao u svemu što mi je trebalo, našao mi je stan, mogao sam mu se obratiti kad god mi je nešto trebalo”, priča Modrić.

Kada je početkom ove godine potpisao novi, desetogodišnji ugovor s Dinamom, Modrić je počeo zarađivati više te se procjenjuje da on sada zarađuje oko 75 tisuća eura godišnje. Međutim, nakon potpisanog ugovora nije kupio stan sebi, nego svojoj obitelji u Zadru. “Nakon što sam potpisao 10-godišnji ugovor s Dinamom kupio sam im stan od 80 četvornih metara u novoizgrađenoj zgradi, u koji se oni polako useljavaju tako da se neće vraćati. Kuća u Zatonu Obrovačkom je obnovljena, ali sestre idu u školu u Zadar, najmlađa sestra Diora upravo je završila prvi razred osnovne škole, i ne bi bilo smisla da se vrate u tu kuću. Što će tamo raditi, tamo nema nikoga. To bi za njih bilo samoubojstvo. Ja sve radim za njih, radije bih da oni sve imaju nego ja. Oni su mi pomagali kada mi je najviše trebalo. Zato sam prvo htio riješiti probleme svojih roditelja, tek nakon toga ću razmišljati o sebi. Oni su mi najvažniji, mogu ja i dalje živjeti kao podstanar”, kaže Modrić. Stric Željko, za sada, nije nagrađen za svoj trud i brigu, ali to je doista za sada. “Kada bih potpisao neki veliki inozemni ugovor, onda bih i stricu kupio restoran u Makarskoj”, rekao je na kraju Luka Modrić.>email to:Dean Sinovcic