Damir Radić U prvoj polovici 80-ih dva su romana dala snažan pečat tada intenzivnim raspravama o postmoderni i postmodernizmu, nametnuvši se kao nezaobilazna štiva te novoformirane epohe i njezine poetike. Prvi od njih bio je “Ime ruže” Umberta Eca, a drugi “Parfem” Patricka Süskinda. Oba romana bila su povijesna (prvi smješten u kasnosrednjovjekovno 14. stoljeće koje zapljuskuju rani valovi predrenesanse, drugi u sredinu 18. stoljeća, na prag modernog građanskog doba), oba su demonstrirala tipičnu postmodernističku zatravljenost erudicijom i doživljaj kulture kao riznice, oba su, također tipično za postmodernizam, spajala uzbudljivu kriminalističko-trilernu fabulu (tzv. trivijalni sloj djela) sa zahtjevni(ji)m intertekstualnim odnosno metatekstualnim strategijama, oba su njegovala specifičan stilski izričaj i oba su postala velikim bestselerima. No dok je “Ime ruže” medijski osviještenog i vrlo upućenog Eca svoju filmsku verziju dobilo već 1986., u redateljskoj izvedbi Jean-Jacquesa Annauda, introvertirani Süskind filmska je prava na “Parfem” prodao tek početkom novog milenija, i to koju godinu nakon što je u filmu s ključem “Rossini”, za koji je napisao scenarij, ismijao najvećeg njemačkog producenta Bernda Eichingera koji ga je godinama nagovarao da mu proda prava na adaptaciju.

Eichingeru se upornost ipak isplatila (spekulira se da je za prava platio desetak milijuna eura) i dvadeset godina nakon što je producirao “Ime ruže”, na veliko platno prenio je i drugi ikonski roman 80-ih. Scenarističkom adaptacijom pozabavio se u suradnji s Andrewom Birkinom koji je radio i na scenariju “Imena ruže”, a za režisera je izabrao Toma Tykwera (“Trči, Lola, trči”, “Princeza i ratnik”, “Nebo”), prvu veliku njemačku redateljsku zvijezdu nakon vremena Schlöndorffa, Fassbindera, Herzoga i Wendersa. Više velikih filmskih imena bilo je zainteresirano za adaptaciju “Parfema” - Ridley Scott, Tim Burton, a svojedobno i sam Kubrick, koji je međutim zaključio da je roman nesnimljiv. No kao što je jednom prilikom ustvrdio Ante Babaja, sve se može snimiti, samo treba znati kako. Ejzenštejn je bio uvjeren da može ekranizirati Marxov “Kapital”, ali nikad mu nije pružena prilika, a daroviti režiseri poput Schlöndorffa (“Jedna Swannova ljubav” po Proustu), Johna Hustona (“Mrtvi” po Joyceu) i samog Babaje (“Mirisi, zlato i tamjan” po Novaku) pokazali su da se i adaptacijski iznimno zahtjevna beletristička djela mogu u najmanju ruku pristojno prilagoditi filmskom mediju. Eichingeru je to već jednom uspjelo s “Imenom ruže” (usprkos silnim prigovorima Annaudov film, logično prilagođen njegovu svjetonazoru, vrlo dobro je ostvarenje, bez obzira što je oslonjeno na samo jednu dimenziju romana), a uspjelo mu je ponovo i s “Parfemom”, jer kao nekad Annaud, tako se danas Tykwer pokazao umješnim suradnikom.

No u čemu zapravo leži zahtjevnost Süskindova predloška? Ponajprije u svojevrsnoj esejističkoj dimenziji romana koju predstavljaju oni njegovi dijelovi posvećeni osjetu mirisa kojim je na čudesan način obdaren središnji lik Jean-Baptiste Grenouille, genijalni tvorac parfema poniknuo u pariškim slamovima, lišen svakog osjećaja morala u potrazi za idealom kreiranja savršena mirisa zasnovana na destiliranju, preciznije “ocvjećivanju” lijepih mladih djevica koje u ime tog višeg cilja, erotski ponesen ali bez ikakva seksualnog interesa, nesmiljeno ubija. Ili, kako to iskazuje Viktor Žmegač pišući o romanu o kojem je svojedobno pisao i Ivo Sanader (u knjizi “Fenomen parfema: germanističke rasprave, eseji, osvrti”) - “Virtuoznim opisima mirisnih osjeta Süskind je ujedno napisao i neku vrstu beletrističke studije o olfaktivnoj kulturi i pledoaje za ravnopravnost te kulture, koja se obično niže stupnjuje nego vizualna i auditivna”. Doista, zadivljuće senzualnom Süskindovu stilu prepunom intenzivnih boja, oblika i plastično dočaranih mirisa nije lako naći premca u cjelokupnoj književnoj povijesti, a sasvim sigurno takva stilska osjetilnost ne pamti se od vremena Prousta (koji je također afirmirao jedan podcijenjeni osjet - onaj okusa) i nešto kasnije Brune Schultza.

Međutim, film sasvim sigurno nije manje senzualna umjetnost od književnosti i ako je stilski ingeniozan pisac mogao polučiti takve osjetilne učinke, nema razloga da im se stilski osobito darovit režiser ne približi, a ako je pritom dovoljno inteligentan, moći će takvim stilom slijediti i proesejističke romaneskne tendencije. Tom Tykwer jedan je od najdarovitijih filmskih stilista današnjice, a nije insuficijentan ni po pitanju inteligencije, stoga slikopisna verzija “Parfema” nije mogla podbaciti. Ostaje samo pitanje koliko je visok nivo njezine neupitne umješnosti. U pogledu stilske senzualnosti, Tykwer je učinio mnogo. Osobito dojmljivo koristi intenzivnost, mekoću i raznolikost boja postižući i mirisne sugestije, te u pravim trenucima poseže za detaljima u svojevrsnom kataloškom nizanju izvora mirisa. Ipak, nije dosegao do proesejističke sugestije niti one vrhunske osjetilnosti koja konstantno visokim intenzitetom pulsira s platna, kao što je uspjelo Jean-Pierreu Jeunetu u “Amélie” (Jeunet bi u tom smislu možda bio idealan režiser “Parfema”). Također, dojam je da je roman poput “Parfema”, koji nipošto ne ide u red mainstream bestselera, zahtijevao jači off-beat touch u dizajnu filmske verzije, dok ona, možda zahvaljujući i velikom budžetu od 50-ak milijuna eura (najskuplja njemačka produkcija svih vremena), ipak za koju trunu previše vuče na Hollywood. Isto tako, film idejno-značenjski nezanemarivo odstupa od romana, pa dok Süskind Grenouillea ocrtava kao grozomornu kreaturu koja u skladu s koncepcijom amoralnoga genijalnog duha čini strašne zločine, Tykwer ga se trudi humanizirati. Sjećam se kad sam prije podosta godina čitao roman da sam bio ljutito razočaran Süskindovom vrhunskom ironijom koja Grenouillea spašava kazne i zamjenjuje ju njegovim uzdizanjem do anđeoskog statusa s masovnom orgijom ćudorednih građana kao kulminacijom (scena u kojoj Grenouille postaje demonskim anđelom što smjerne vjerničke ovčice pretvara u nezasitne bludnike dakako satirična je ironija na kršćanski vjerski koncept i institucionalnu religiju).

Ta ljutnja proizašla je iz činjenice da je Süskindov Grenouille, kao nakazni ubojica koji prelazi preko leševa lijepih mladih djevojaka u opsesivnoj težnji ispunjenja vlastita ideala, kaznu apsolutno zaslužio, no autor je takvu satisfakciju čitatelju nesmiljeno uskratio. Međutim, za razliku od Süskindova, Tykwerov Grenouille pobuđuje suosjećanje. Već samim svojim fizičkim statusom on je bitno različit od nakaze iz romana - na prvi pogled neugledan mali kržljavac, ali zapravo dopadljiv i na svoj način zgodan (utjelovljuje ga malo znani Ben Whishaw, Keith Richards iz “Divljih i žestokih”), a tijekom filma osjetno humaniziran. Usto, dok u romanu Grenouille primarno simbolizira suštinsku amoralnost umjetnosti i umjetnika (pa je roman i implicitna polemika s angažiranim poimanjem umjetnosti), u filmu ga se u znatnoj mjeri teži predstaviti i čovjekom koji kao i svaki drugi želi voljeti i biti voljen. Sukladno mojoj prošloj kolumni, kad sam naružio filmske adaptacije romana “Crna Dalija” i “Vrag nosi Pradu”, čitatelj će možda zaključiti da bih i Tykwera trebao napasti kao falsifikatora, ali moram priznati da mi njegova interpretacija predloška nije nimalo neukusna. Humaniziranje izopćena junaka možda ima hollywoodski touch, ali izvedeno je bez forsiranja, fino i prirodno, i očito je u skladu s Tykwerovim romantičarskim senzibilitetom i svjetonazorom, dobro znanima iz njegovih ranijih filmova. A kad je Hollywood posrijedi, teško je zamisliti da bi tamo bilo moguće realizirati onako plastičnu scenu orgija kakvu je ostvario Tykwer kod Eichingera. Sve u svemu, filmska varijanta slavnog romana malo će koga razočarati. Riječ je o kompetentnom ostvarenje u koje je uložen velik trud što se u dobroj mjeri vratio oplođen. Naravno, moglo je i bolje, no malo je danas režisera koji bi ovaj projekt realizirali umješnije od Toma Tykwera.

PARFEM - POVIJEST JEDNOG UBOJICE Parfume - The Story of a Murderer, njem.-španj.-franc. pov.-pustolovna drama, 2006. R: Tom Tykwer Gl: Ben Whitshaw, Alan Rickman, Dustin Hoffman, Rachel Hurd-Wood ocjena: tri i pol (3 i pol) zvjezdiceemail to:Damir Radic