Ivo Sanader i HDZ niti pod kojim okolnostima se nemaju namjeru odreći glasova tzv. dijaspore iz jednostavnog i pragmatičnog razloga - sadašnja vlada doslovno ovisi o glasovima četvero zastupnika Hrvata iz inozemstva, a u HDZ-u vjeruju kako će nekoliko mandata možda biti presudni nakon idućih parlamentarnih izbora. Da nema tih četvero zastupnika, sada bi u Hrvatskoj na vlasti vjerojatno bio SDP i njegovi saveznici. Samo zbog toga, Sanader se ne želi odreći dijaspore, makar je duboko nezadovoljan, posebno incidentima koje izaziva Zdenka Babić-Petričević.

U tom kontekstu treba gledati i poruku koju joj je uputio Sanader, predlažući kako bi "bilo dobro da se ispriča Milanki Opačić", koju je ružno izvrijeđala zbog činjenice da je usvojiteljica, a ne biološka majka. Bez obzira na premijerov otklon od nekadašnje tvorničke radnice koja je zahvaljujući prijateljstvu s Franjom i Ankicom Tuđman, promovirana u Generalnu konzulicu u Stuttgartu, Zdenka Babić-Petričević ostaje jedan od glavnih HDZ-ovih saborskih zastupnika, baš kao i Florijan Boras, Ivan Bagarić i Krešimir Ćosić. Oni predstavljaju Sanaderovu vezu s Hrvatima izvan Republike Hrvatske, posebno onima u Hercegovini, koji su na dosadašnjim izborima osigurali da sva 22 zastupnička mandata dijaspore pripadnu HDZ-u. Zato u predstojećim mjesecima treba očekivati dodatna približavanja Sanadera i dijaspore. Predsjednik vlade želi barem ponavljanje izbora iz 2003. i nova četiri zastupnika, dok zauzvrat Hrvati u Bosni i Hercegovini mogu računati na nastavak značajne financijske pomoći iz Zagreba.

Samo na temelju sporazuma s Federacijom BiH Hrvatska godišnje plaća 90 milijuna kuna, a nekadašnji ministar branitelja Ivica Pančić, nedavno je potvrdio da se za zbrinjavanje pripadnika HVO-a izdvaja oko 450 milijuna kuna. Iz hrvatskog proračuna izdvaja se 300 milijuna kuna za gradnju sveučilišnog kampusa u Mostaru, kao i više od stotinu milijuna za bolnicu u istom gradu. Drugim riječima, koliko god se briga za dijasporu ocjenjuje kao moralni dug sunarodnjacima, pravi razlozi ipak su - materijalni.

Hrvati koji žive u inozemstvu, prvi put su u Sabor birani na izborima 1995. godine. Prijedlog o uključenju dijaspore u parlament dali su Gojko Šušak i Ivić Pašalić, a Tuđman je bez oklijevanja prihvatio, i uskoro je među tadašnjih 127 zastupnika, sjedilo njih 12 iz inozemstva. Radilo se o fiksnoj zastupničkoj kvoti, a za listu dijaspore glasalo je 98.000 birača, od kojih 79.000 s područja Bosne i Hercegovine. Već tada je bilo teško kazati da se radi o Hrvatima koji žive u inozemstvu, budući da je njih petero bilo nastanjeno u Zagrebu: Ante Beljo, Zdravka Bušić, Ratko Ferenčić, Ivan Nogalo i Zdravko Sančević.

Idući izborni zakon uveo je nefiksnu kvotu, tako da je 3. siječnja 2000. u Hrvatski sabor ušlo šest HDZ-ovaca iz dijaspore. Pritom je postalo još nelogičnije govoriti o predstavnicima iseljeništva jer su Zdenka Babić-Petričević, Milan Kovač, Ljubo Ćesić Rojs, Ante Beljo i Zdravka Bušić, dugogodišnji Zagrepčani. Jedini koji je stvarno iz inozemstva bio je Krunoslav Kordić - hercegovački dužnosnik sumnjivog političkog profila, kojeg je zbog kršenja zakona visoki predstavnik UN-a za BiH smijenio s položaja gradonačelnika Čapljine. Tadašnjih šest glasova HDZ-u nije pomoglo jer je imao svega 46 zastupnika, od ukupno 151.

Zdenka Babić-PetričevićU studenom 2003. na vlast dolazi Ivo Sanader, a od 63 HDZ-ova zastupnika, njih četvero izabrani su u XI. jedinici za dijasporu. Među njima, Zdenka Babić-Petričević spada u najincidentnije članove Hrvatskog sabora. Rodila se 1948. u Lovreću pokraj Imotskog, a nakon završene srednje škole, otišla je u Stuttgart gdje je bila radnica u tvornici. Kasnije je radila u lokalnoj američkoj bazi, a krajem 80-tih upoznala je Franju i Ankicu Tuđman. Postala je bliska prijateljica Tuđmanovih, koji su je, unatoč nedostatnom obrazovanju, imenovali generalnom konzulicom u Baden Würtembergu. U politički život uključila se 2000. kao saborska zastupnica za dijasporu. U političkom smislu, njezina uloga unutar HDZ-a je marginalna, međutim svojim ponašanjem i ekscesima u kojima je sudjelovala, često privlači pažnju: "Ona je čisti relikt nekadašnjeg HDZ-a. Potpuno konzervativna, opsjednuta komunistima i Jugoslavijom, i po habitusu, pripada krajnjoj desnici koju okuplja Pašalić. U neku ruku je šteta da se uspjela približiti Sanaderu, ali to je brak iz interesa - on je njoj osigurao politički opstanak, a zauzvrat može računati na njezin glas u parlamentu", mišljenje je dugogodišnjeg sudionika saborskih sjednica.

Saborski izvjestitelji prepričavaju animozitet i povremena dobacivanja Zdenke Babić-Petričević prema članovima GONG-a koji prate zasjedanja. Zastupnici pamte i ljutito dobacivanje Mati Arloviću, poslije jednog njegova nastupa "Hajde sjedni, ne mogu te više gledati." Za nju nema prevelike razlike između nevladinih udruga i političkih protivnika, posebno kada se radi o ljevici. Tako je već sredinom 2000. na okruglom stolu posvećenom dijaspori, izjavila kako je žalosno da se u programu Račanove vlade nalazi samo jedna rečenica posvećena iseljeništvu. Nakon što je ustvrdila kako pripadnici dijaspore "mjesecima čekaju na putovnice", upozorila je vladu lijevog centra zbog ponašanja: "Malo više brige za svoje ljude, a malo manje za one koji su nas ubijali." Premda nije govorila na desničarskim mitinzima na splitskoj Rivi ili u Sinju, sa saborske govornice iznosila je eksplicitna stajališta o trećesiječanjskim vlastima. Posebno žestoko napadala je Račana čak i u situacijama kada se bivši premijer suprotstavljao Carli Del Ponte. Prema njezinu mišljenju, Ivica Račan pred haaškom tužiteljicom nije dovoljno dobro branio Franju Tuđmana, zbog čega ga je opisala kao "Prodanu dušu koja dopušta mučko bjelosvjetsko kidisanje na bivšeg predsjednika i najvećeg sina ovog naroda." Mišljenje o SDP-u ponovila je nedavno, nakon socijaldemokratskih kritika na račun ministarstva obrazovanja, koje će svim učenicima dodijeliti besplatne udžbenike. Na stajalište SDP-ovaca kako je riječ o propagandnoj mjeri, Zdenka Babić-Petričević je replicirala kako se ne trebaju buniti jer će "besplatne udžbenike dobiti i djeca komunističkih direktora." Slično je prošao i pučki pravobranitelj Jurica Malčić, kojeg je prilikom rasprave o godišnjem izvješću, optužila da ne brine o Hrvatima iz Vojvodine i BiH, dok jako pazi na kršenja prava srpskih povratnika.

Posebno poglavlje predstavljaju njezini stavovi o ženskoj tematici. Posljednji u nizu skandala predstavlja napad na Milanku Opačić, koja je u Saboru kritizirala vladin Prijedlog zakona o udomiteljstvu. Na njezinu primjedbu kako se udomitelje tretira nepošteno, burno je reagirala Zdenka Babić-Petričević i napala Milanku Opačić jer nije rodila već usvojila dijete. "A, gospođo kolegice, počesto govorite o nečemu što se ne može ozakoniti. To je ljubav, majčinstvo i odgovornost. Prema tome, sjednite i razmislite o tome kako ćete u Saboru govoriti o nečemu što nemate." Kada ju je Luka Bebić upozorio da iznosi neprihvatljive aluzije, nije se zaustavila nego nastavila napad i dodala da "kao majka i žena ne može podnijeti da se u Saboru tako govori o ljubavi i odgovornosti".

Zdenka Babić-Petričević duboko prezire bilo kakav pogled na brak i spolnost, osim tradicionalnog. "Ognjište je osovina obitelji. Uz ognjište su se stvarale i rađale mnoge velike hrvatske obitelji. Ognjištari i njihova djeca branili su Hrvatsku", odgovorila je SDP-ovoj zastupnici Ingrid Antičević-Marinović, kada se ona usprotivila teorijama prema kojima "žena treba čučati uz ognjište". Idući put, tijekom parlamentarne rasprave o ženama u politici, opet je iznijela mišljenje kako je njihov mali broj, zapravo pitanje tradicije: "Neke žene imaju bogate muževe, koji zarađuju umjesto njih, pa su ostale kod štednjaka, što im je pomoglo da budu dobre majke i odgojiteljice." Onoliko koliko voli toplinu koju pružaju ognjišta i štednjaci, toliko ne voli homoseksualce i pripadnike seksualnih manjina. Suprotstavila se davanju većih prava istospolnim zajednicama, a kao glavni argument protiv homoseksualaca upotrijebila je Bibliju: "Bog je u Knjizi poslanja poručio da stvara muškarca i ženu kako bi stvorili život, što homoseksualci ne mogu." U ideološkom pogledu Florijan Boras neznatno se razlikuje od Zdenke Babić-Petričević. Rođen je u Vitini pokraj Ljubuškog, u Zagrebu je završio Pravni fakultet, i sve do početka 90-ih bio je nepoznata osoba. Ali zahvaljujući prijateljstvu s Vicom Vukojevićem, imenovan je tajnikom Komisije za istraživanja žrtava rata i poraća. Cilj tzv. Vukojevićeve komisije bio je dvostruk: dok su s jedne strane otkrivane grobnice u kojima su se nalazili ostaci žrtava poslijeratnih partizanskih zločina, čime se željela dobiti potvrda o komunističkim zločinima nad Hrvatima, također se išlo za umanjivanjem žrtava za koje je odgovorna Nezavisna Država Hrvatska. Kulminacija djelovanja komisije čiji je tajnik bio Boras, desila se sredinom 1999., kada je službeno objavljeno da je u Jasenovcu bilo svega 238 žrtava, kao i da su ustaše ukupno likvidirale 331 židova i 726 pravoslavaca koji su živjeli u NDH, makar sva relevantna istraživanja potvrđuju da je stvarni broj žrtava daleko veći.

Florijan Boras

Boras je u studenom 2003. postao zastupnik, i ubrzo je izazvao prvu veliku nepriliku za Ivu Sanadera. Kao premijerov izaslanik na otvaranju spomenika Franji Tuđmanu u Širokom Brijegu, održao je govor koji se nije nimalo razlikovao od stajališta Vukojevićeve komisije. "Kao što su njihovi stariji sudrugovi ubijali svećenike, palili crkve i gazili kaleže, tako su Ivica Račan i njegovi komunisti ponizili Hrvate, Domovinski rat, branitelje i njihove majke", izgovorio je Boras ispod Tuđmanova spomenika. Stipe Mesić je idući dan njegov govor ocijenio kao govor mržnje i dodao da su ljudi poput Borasa ponizili Hrvate, a i Sanader ga se namjeravao riješiti. Ali HDZ-ova tanka saborska većina ne dopušta odricanje od bilo kojeg zastupnika, i Florijan Boras je opstao. Osim toga, Sanader je njegov dužnik, budući da je Boras 2001. predsjedavao stranačkim Sudom časti, koji je izbacio Ivića Pašalića iz HDZ-a. Podjednaku disciplinu pokazao je i prošle godine, prilikom političke eliminacije Branimira Glavaša.

Koliko god se kasnije pokušavao suzdržati od ekscesa, u tome ipak nije potpuno uspijevao. Kao član saborskog Istražnog povjerenstva o "Viktoru Lencu", sukobio se sa Željkom Rohatinskim, guvernerom Hrvatske narodne banke. Kada je Rohatinski izjavio kako Erste banka nije dužna objaviti privatne račune Damira Vrhovnika, Boras ga je žestoko optužio "Vi ste za SDP, a protiv HDZ-a i kršite hrvatski pravni sustav". Još gore je prošao Ivica Buconjić, državni tajnik MUP-a, kada je pred saborskim Odborom za zakonodavstvo, predstavljao prijedlog zakona o javnom okupljanju. Zbog odredbe koja je zabranjivala anti-vladine prosvjede na Gornjem gradu, Boras je Buconjića napao da Hrvatsku želi pretvoriti u policijsku državu. "Ovo je gore od komunizma. I robovi u Rimu su imali veća prava od Hrvata. Molim vas povucite prijedlog, a svi koji su ga pisali neka podnesu ostavku", zaprijetio je Florijan Boras stranačkom kolegi.

Krešimir ĆosićKrešimir Ćosić sasvim je druga priča od Florijana Borasa i Zdenke Babić-Petričević. U stvarnosti, Ćosić nema prevelike veze s dijasporom. Iako vuče porijeklo iz Hercegovine, on je pravi Zagrepčanin, rodio se u glavnom gradu i u njemu živi cijeli život. Doktor je elektrotehničkih znanosti, i početkom 90-ih priključio se obrambenim snagama. Svjedoci tvrde da je pojava jednog znanstvenika u Ministarstvu obrane impresionirala Gojka Šuška. To ne treba čuditi kada se uzme u obzir intelektualni potencijal tadašnjeg MORH-a: Šušak je bio vlasnik pizzerije u Kanadi, a njegovi najbliži suradnici Ljubo Ćesić Rojs - vozač, Vladimir Zagorec - geodet i Marijan Mareković - policajac. Osim toga, po svom habitusu Ćosić je djelovao kao pretendent na ministarski položaj, i zato je postao Šuškov zamjenik, a uskoro i general, makar nije sudjelovao u borbama. Na položaju zamjenika ministra, održao se i u mandatima Andrije Hebranga i Pavla Miljavca, a kada je HDZ otišao u oporbu, postao je saborski zastupnik. Krešimir Ćosić vodi saborsko izaslanstvo u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, i nedvojbeno spada među najkompetentnije političare. Dok se Boras bavi grobnicama, a Zdenka Babić-Petričević govori o mjestu žena uz štednjake, Ćosić odlazi na službene sastanke u Bijelu kuću i pregovara o ulasku Hrvatske u NATO. Uzme li se u obzir odanost Sanaderu, nastavak njegove političke karijere je zajamčen.

Ivan Bagarić Ivan Bagarić iz sela Mesihovina pokraj Tomislavgrada, jedini je zastupnik Hrvat iz inozemstva, koji i faktički nema prebivalište u Republici Hrvatskoj. On je liječnik, i tijekom rata stekao je naklonost Andrije Hebranga. Bagarić spada među najšutljivije zastupnike, ali u materijalnom smislu, glavni je lobist kada novce iz hrvatskog proračuna treba preusmjeriti u Hercegovinu. Upravo zahvaljujući njemu, hrvatska vlada je u dvije godine izdvojila oko 15.000.000 eura za dovršetak izgradnje Kliničke bolnice u Mostaru, kao i 300 milijuna kuna za studentski kampus u hercegovačkom središtu. Unatoč tome, postao je gubitnik kada je došlo do raskola unutar HDZ-a u susjednoj državi. Ivan Bagarić je kao gost posjetio Sabor HDZ-a 1990., koj vodi Božo Ljubić, a podržava Ivo Sanader, i odmah je smijenjen s položaja predsjednika Upravnog vijeća KB Mostar. Smjenu je inicirao Dragan Čović, predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine, a podržala ga je i tamošnja federalna vlada.

Dijaspora predstavlja jedan od temelja politike vladajuće stranke i Sanader se sigurno ne namjerava predomisliti oko ove teme. Četiri mandata predstavljaju sasvim solidan razlog za obranu teorije o suradnji s iseljeništvom, uostalom, to je više glasova nego što daju HDZ-ovi partneri HSLS i SDSS koji imaju po trojicu zastupnika.

Naposljetku, nije beznačajan niti ideološki moment u ovoj temi. Tezom kako predstavlja dijasporu, HDZ zadržava tzv. državotvornu liniju koju su promovirali Tuđman i Šušak, čime se bitno razlikuje od novog SDP-a koji personificira Zoran Milanović. Odustajanjem od dijaspore ili preciznije, od Hrvata iz BiH, Ivo Sanader i HDZ bi ostvarili stvarnu detuđmanizaciju. A za takav potez još uvijek nisu spremni.