Obožavam cigarete. Volim ih svih vrsta, debljina i dužina. Nikad nisam bila izbirljiva što se toga tiče. Super mi je u dućanu vidjeti hrpu raznoraznih cigarete uredno složenih jedne na druge. Od alata posebno su mi drage šibice!

Ne znam kako je počela ta veza između mene i cigareta, mislim da nam je bliskost oduvijek bila suđena.

Sjećam se samo da sam u prvom srednje odbijala cigarete u školskom WC-u gdje su svi pušili, jer sam iz nekog razloga smatrala da je još prerano za tu aktivnost, a ionako sam donijela odluku da ću prvu cigaretu zapaliti na moru, u svom mjestu, u ljetu koje dolazi. Sama ozbiljnost kojom sam i nesvjesno prionula na pušenje, kada sad razmišljam, znakovita je.

“To ti je lako, gle, kao da dišeš”, tim su mi riječima tog ljeta moji morski prijatelji, Maja i Marijan, pokraj mora, na usamljenom stolu za ping-pong namijenjenom turistima, kojih tih ratnih godina u Dalmaciji nije bilo, učili pušiti bijeli ronhill lights i pravilno držati cigaretu. Znam da sam se puno smijala, vještinu nisam svladala od prve, ali to me nije zabrinjavalo jer sam znala da je to samo pitanje vremena i truda. Nisam počela pušiti radi društva. Moja odluka bila je, mislila sam, puno uzvišenija. Cigarete su za mene označavale slobodu i nesputanost, romantiku i buntovništvo, sve ono što me oduvijek privlačilo sada je bilo tu u mini varijanti i moglo se doslovno udisati! Tko je tome mogao odoljeti?! Samo neki, mislila sam tada, nesanjari i racionalisti kojima je sve u životu, mislima i osjećajima položeno kao matematička računica. Svaki trenutak cigareta je činila mističnijim, zanimljivijim i važnijim.

Iduće dvije, tri godine polako sam se na nju privikavala. Pušila sam tu i tamo, a tek sam u četvrtom srednje kupila prvu kutiju. Sjećam se kako sam se pobjednički osjećala dok sam sjedila na prozoru učionice i pušila svoj ronhill, to mi se činilo jako važno. Ako je do tada bilo zagrijavanje, moja pušačka karijera odonda je naglo krenula uzlaznom putanjom. Na fakultetu sam pušila kao luda! Imala sam 47 kilograma, jela valjda jednom dnevno jer sam sve novce trošila na cigarete i baš nikada nisam birala nešto drugo umjesto toga. Na kavama sam, poput ostalih, bila satima, sve dok nismo strusili sve kutije.

Pušila sam svugdje; na tramvajskoj stanici, na hodnicima fakulteta, na ulicama, u autu, znala sam ležati na klupici, pušiti i samo promatrati dim cigarete kako se izvija na vjetru kao fina svila, nekad sam izišla iz kina kako bih zapalila. Budući da moji ne puše, nerijetko sam odlazila čitati knjige u kafić ili pisati da mogu pušiti. Kao neki drugi, očito, ja nikada nisam imala kulturu pušenja. Kao tigrica skakala sam na primjedbe da stvarno previše pušim. Ogovarala sam da me ostave na miru jer volim cigarete, uživam u svakom dimu, i zašto onda, k vragu, ne bih pušila?! Nikad u tih pet godina nisam pomislila prestati i vjerovala sam da ću pušiti zauvijek.

Zapravo, to sam mislila sve dok mi srce nije počelo stalno ubrzano lupati, grlo je bilo non-stop upaljeno, jake glavobolje postale svakodnevne pa mi dan nije prolazio bez dvije tablete. Stanje je postalo neizdrživo čak i za mene, okorjelu pušačicu.

Sjedila sam za šankom u kvartovskom kafić i objavila. «Odreći ću se cigareta za Korizmu». «Ma daj nema šanse da izdržiš, radije se odmah odreci nečeg drugog», uslijedio je odgovor konobara i prijatelja koji živi u susjedstvu i koji je bio jako dobro upućen u moju zaluđenost. No, nešto mi se u tom trenutku dogodilo, kao da mi se nešto u glavi pomaklo, odšerafilo i znala sam da ću uspjeti. No, prije toga s grloboljom sam popušila ostatak kutije, tek toliko da mi se još više zgade.

Nisam koristila nikakve flastere, tablete, ni preparate. I prije nisam vjerovala, a bome ni sada ne vjerujem u takve metode. Po mom iskustvu najbolje je ići dan po dan i ne mijenjati navike. Odustati od predivnog rituala pijenja kave je bespotrebno kažnjavanje! Svaki bivši pušač reći će vam koliko kava ima bolji okus bez cigarete. Promjene navika u trenutku kada ste se već odvikli od svoje najveće navike je pretjerano. A pretjerivati, zna se, ne treba! Treba se praviti da je sve isto. I koncentrirati se samo na dan koji je pred vama.

Stvarno sam uspjela. Prestala sam zbog zdravstvenih problema, a da ih nisam imala, tko zna bih li uspjela. Sumnjam. Sva upozorenja da pušači umiru nekoliko godina prije nego ostali, da dobivaju sve moguće bolesti, nikad me nisu stvarno dotaknula. Nikad nisam bila među onima koji ozbiljno uzimaju produžen životni vijek. Za mene to i nije neki napredak. Važnije je kako se živi, a ne koliko. Na kraju svi moraju umrijeti, a od čega će to biti, manje je važno. Ono što tada nisam znala, a što bih vjerojatno uvažila kao dobar razlog za prestanak pušenja, je novi, svjetliji život koji čeka iza ugla, kad cigarete i upaljače bacite u smeće. Taj osjećaj slobode i disanja u kojem vam ne treba nikakav oslonac poput cigarete, mogu osjetiti samo bivši pušači, onima koji nikad nisu pušili uskraćen je taj osjećaj koji slijedi nakon odvikavanja.

Život je stvarno, kako je rekao Sjepan Mesić, ugodniji. Mislim da je to odlično odabrana riječ za stanje nakon pušenja. Sve je otvorenije, mekše, prostranije i poletnije. Imaš volje raditi stvari koje prije nikad ne bi radio, koje te nisu ni zanimale. Aktivniji si, zahtijevaš više. tražiš više i dobivaš više! Ja sam postala ovisnica o vježbanju (šta ću kad imam poročan karakter)!

Na ovo prisjećanje potaknula me, naravno, najava novog zakona o zabrani pušenja. Da su taj zakon donijeli u doba moje opsesije cigaretama, mislim da bih izrađivala plakate za demonstracije koje bih organizirala! Stoga potpuno razumijem nezadovoljstvo pušača tim zakonom. No, dok glasno govorim da podržavam ovaj zakon, jer zašto bismo se trovali tuđim dimovima, potajno u sebi već sada žalim za vremenima kad sam tako slobodna i buntovna zimi mogla sjediti sama u kutu nepoznatog kafića gdje me nitko ne poznaje, čitati omiljenu knjigu i pušiti svoje omiljene cigarete. Jer, kako se kaže, cigarete su poput svijeća, ponekad su neophodne za atmosferu. I tu nikakvi znanstveni radovi ni činjenice strogih doktora ne pomažu.