Veljko BarbieriČim se sretnu na morskom dnu, zametnu kavgu koja se pretvara u viteški dvoboj. Oklopnici nasrću jedan na drugoga, škrgućući velikim kliještima, nanoseći protivniku teške ozljede. Nerijetko poraženi hlap ugine nakon dvoboja, što opisuju mnoge ribarske priče, a pobjednik mu danima jede već usmrđeno meso. Silan je i moćan hlap samac, veliki rak koji je s pravom u Mezopotamiji, Egiptu, Perziji i Grčkoj simbolizirao svoj znak u Zodijaku. Za razliku od rođaka jastoga, koji živi u naseobinama, hlap je lutalica koji se nakon ratobornih pustolovina, ako preživi, uvijek vraća kući, pa ga je sam Posejdon odabrao za čuvara svoje podvodne palače kod Eubeje. Često taj oklopnik pobjegne kroz rupu u jastožeri i, dospije li do mora, opet se vraća na mjesto gdje je bio ulovljen, služeći morskom bogu po cijenu da opet bude ulovljen. Otud i najpoznatije od naših imena za hlapa vuče podrijetlo od starog glagola hlapati - smucati se u crevlji drvenoj, kako su govorili stari Dubrovčani, a te su crevlje bile klopci ili hlapci, drvene cokule, klompe. Naš je vitez dao i ime momku, hlapcu, vragolanu, ali i alatu za drvo, nalik hlapovim kliještima.

Tog Posejdonova podvodnog potepuha često nazivaju i rarog, od kliješta koja podsjećaju na lopataste rogove, ali i karlo, na jugu Dalmacije, imenom koje je iz Dionizijeve južne Italije, kao i mnoštvo drugih ihtionima, stiglo u naše krajeve u antici i srednjem vijeku. To hlapovo ime također je grčkog podrijetla, od kabauros, latinski carolus, morski rak samac, u suvremenom grčkom veliki rak (kravida megali), iz kojega možemo izvesti latinski naziv homarus, i suvremeno francusko ime za hlapa (Francuzi su veliki ljubitelji njegova mesa, posebno u Normandiji i Armorici) - homar, ili njemačko i norveško hummer. Talijani ga zovu astice, od pogrešno protumačenog grčkog naziva za jastoga, astakos, dok su u humanističkom Splitu Marka Marulića hlapa zvali nakar, nakarijaš, kako ga on i spominje u “Juditi“, kao viteza na Olofernovu blagovaoniku, imenom koje se u Europi proširilo zahvaljujući križarskim ratovima, za kojih su vitezovi Križa u borbi za Jeruzalemsko Kraljevstvo Nebesko od neprijatelja Arapa naučili već zaboravljeno uživanje u naqquarima, podvodnim oklopnicima. No bilo da se zove engleski lobster ili španjolski lubrigante, hlap je uvijek vladar gastronomskog plemićkog okruga. Raznovrsnost njegovih imena i priče o njegovoj viteškoj naravi upotpunjuju se i sjećanjem na opojnu raznovrsnost vrsnih jela na dvorovima u Svetoj Zemlji, u kuhinjama u kojima se u predahu bitaka europsko iskustvo doticalo arapskog, ali i proizlazilo iz zajedničkog antičkog izvorišta koje je upravo Istoku, Maloj Aziji i grčko-helenističkom iskustvu imalo štošta zahvaliti, pa i recepture za pripremu hlapu. Okrenemo li se pak galskoj obali Atlantskog oceana, prisjetit ćemo se i hlapa na kardinalski, jer njegov izvorno fluorescentno tamnoplavi i ljubičasti oklop u kuhanju poprimi boju grimiza, pa ga zovu i kardinalom podmorja. Unatoč svim tim imenima, hlap je ostao vjeran sebi, svojim pustolovinama i lutanjima, odan vlastitoj podmorskoj grofoviji iz koje kreće u lutanja. Baš kako je u “Veneri“ uzviknuo najpoznatiji lutalica hrvatske književnosti, Marin Držić, zvani Vidra: “Nut hlapa gdi hlapa! Hlapaj, hlape, takoj!“