Prošlotjedne zastrašujuće posljedice prirodnih katastrofa još su jednom reprezentativno pokazale socijalnu i gospodarsku nemoć velikih zemalja poput Kine ili pak Indije, gdje je preko noći došlo do zagađenja gotovo jedne trećine pitke vode. Crveni križ je prije nekoliko dana objavio da stotinama tisuća žrtava ciklona u jugoistočnoj Aziji hitno treba čista voda jer će stradati od bolesti poput dizenterije.

I dok međunarodne organizacije ulažu maksimalne napore za spas tisuća nestalih u poplavama i potresima, nedavni dramatični događaji pokazali su kako je ovo područje tek 'manji' dio svjetske humanitarne krize, koja je zahvatila gotovo polovicu planeta, a dalekoročno je opasnija od prirodnih nepogoda.

Naime, prije otprilike mjesec dana, dakle uoči velikih prirodnih nepogoda gdje je prema nekoj procjeni samo u Mianmaru i Kini poginulo više od 70 tisuća ljudi; zbog nedostatka hrane, u brojnim državama trećeg svijeta na području 'globalnog juga', tisuće ljudi sudjelovalo je u nemirima tražeći namirnice nužne za preživljavanje.

Počevši od Haitija, jedne od najsiromašnijih država na svijetu, gdje je pet ljudi ubijeno, stotine ranjeno, a ostavku je dao tamošnji premijer, spontana okupljanja na ulicama odvijala su se u Egiptu (nekoliko desetaka mrtvih), zbog nepodnošljivog porasta cijena kruha uzrokovanim crnim tržištem. Uz ljude koji su pred prodavaonicama čekali u redu za subvencionirane šnite kruha, Pakistanska vojska bila je primorana čuvati zalihe brašna od građana i pljačkaša, a venezuelanske vlasti su zaplijenile tisuće tona hrane koje su strane kompanije izvozile.

Bolivija, Filipini, Kamerun, Mozambik, Senegal, Uzbekistan; samo su neke od država u kojem svakodnevno ljudi prosvjeduju zbog nemogućnosti da prehrane svoje obitelji. Cjelokupna Afrika pod utjecajem je nezapamćene eksplozije cijena, a najgore je u Obali Bjelokosti, Nigeriji, Kamerunu, Maliju.. Uz povećanje cijena planetarno najtraženije žitarice; pšenice, došlo je i do drastičnog porasta najamnina uzrokovanog poskupljenjem nafte, a suše i poplave od prošle godine smanjile su domaću proizvodnju i oslabile ruralni svijet.

Međunarodni ekonomisti i stručnjaci ističu kako se cjelokupno stanje porasta cijena neće promijeniti najmanje nekoliko godina, a zabrinjavajuće su i statističke brojke eminentnih međunarodnih organizacija. Uz činjenicu da 200 najbogatijih ljudi danas raspolaže s jednakom količinom novca koliko i 40 posto svjetskog stanovništva, Svjetska banka ističe kako je u proteklih tri godine hrana poskupjela 83 posto, dok ugledni časopis Economist tvrdi kako je prema svim statistikama hrana danas najskuplja od 1845., kad je uspostavljen indeks cijena hrane, dok su se u razdoblju između 1974. i 2005. godine cijene hrane ukupno smanjile za 75 posto, a u posljednjih tri godine točno su se toliko povećale

U većini ovih zemalja, narod je izašao na ulice izravno zbog rapidnog globalnog rasta cijena hrane, koji će, zloslutno predviđaju stručnjaci, neminovno rezultirati još većem nesrazmjeru bogatih i najsiromašnijih. I dok razloge ovom negativnom trendu treba tražiti u kompleksnim ekonomsko - političkim okolnostima, poput povećanja broja stanovništva na istoj količini obradivog tla, svakako jedan od najbitnijih razloga leži u činjenici da je poljoprivredna grana postala zapostavljena djelatnost.

Primjerice, od sredine 20. stoljeća pa do danas, broj se stanovnika Zemlje gotovo utrostručio, dok je površina obradivog tla posljednjih nekoliko desetljeća zaustavljena na 1,5 milijardi hektara. Takvo činjenično stanje; uzrokovano između ostalog i porastom cijene nafte, promjenom klime i prehrambenih navika globalnog stanovništva, te drugim uzrocima, dobilo je i novi element; situaciju na koju do sada međunarodne organizacije i UN nisu ozbiljno računale.

Jedan od elementarnih problema koji se već naziru u sadašnjem vremenu, a ako se nastave ozbiljno će kao nikad do sada ugroziti nerazvijene zemlje, ali one koje to nisu; za razliku od nedavnih humanitarnih kriza jest utrka energetskog kompleksa s prehrambenom industrijom za iste sirovine, koja se tek dobrano zahuktava. Proizvodnja i distribucija poljoprivrednih dobara, sve se više namjenjuje u energentske svrhe, a kao glavna alternativa dosadašnjim energentima promovira se biogorivo, točnije inačice istog; etanol, biodizel i metil-ester.

Biogoriva se trenutno najviše proizvode od šećerne trske, kukuruza, soje i uljane repice, a pritom nastaje gorivo koje ima svojstva jednaka onima klasičnog dizela iz mineralnog ulja, a može se koristiti u potpunosti kao zamjena za mineralni dizel ili kao smjesa s njim. Kao najveću prednost biodizelu stručnjaci između ostalog ističu efektivni odgovor na sve zahtjevnije ekološke standarde i obveze smanjenja štetnog utjecaja na okoliš. Biodizel, budući da je obnovljivi izvor energije (CO2 je neutralan) predstavlja jedno od učinkovitijih rješenja u pogledu smanjenja emisija stakleničkih plinova u sektoru transporta. O tome i drugim problemima vezanim za biogoriva, zaštitu okoliša, izgrađene su brojne studije.

Međutim, prošle je godine, piše francuski Le Monde, privremena ravnoteža u ponudi i potražnji žitarica narušena zbog klimatskih promjena, ali prvenstveno zbog ekspanzije ulaganja u biogorivo. Naime, 2007. godine, vrijednost kukuruza drastično je porasla nakon što su globalne naftne kompanije odustale od goriva MTBE, koje previše zagađuje, da bi potom prešle na etanol. Drugi skok je uslijedio nakon donošenja novih međunarodnih zakona o energiji gdje se dugoročno zahtjeva od zemalja da smanje emisije stakleničkih plinova.

Ovakav rasplet situacije očekivano je pokrenuo debate čelnih humanitarnih organizacija, intelektualaca te vlada pojedinih država. Naime, dok se s jedne strane u zadnje vrijeme priča o biogorivu kao zamjenjivom energentu za tradicionalna fosilna goriva te obnovljivom izvoru energije kojega može proizvoditi bilo tko i na taj način smanjiti ovisnost o uvozu energenata, humanitarne organizacije upozoravaju da su posljedice nesagledive za svjetsko stanovništvo. Činjenica je da je proizvodnja biogoriva zapravo direktna pretvorba hrane u naftu, pa bi dodatna potražnja za nekim vrstama hrane mogla dići cijenu te hrane, što su već kao izravnu posljedicu osjetile najsiromašnije države.

U svijetu se primjerice 2005. godine proizvelo 46,4 milijuna tona uljane repice s isključivom namjenom za proizvodnju biodizela, dok je 1965 bilo proizvedeno 5,2 milijuna tona. Danas u proizvodnji uljane repice prednjači najmnogoljudnija država, Kina, s 13 milijuna tona godišnje, a slijede je Kanada, Indija, Njemačka, Francuska, Brazil, dok je uvjerljivo najveći potrošač SAD, koja je pionirski pokrenula praktično pitanje iskoristivosti biodizela kao temeljnog oblika energetske suverenosti, a gdje su zakonski i gospodarski propisi sve više usmjereni u promociju alternativnih goriva.

SAD je primjerice čak trećinu svojih obradivih površina pretvorila u usjeve namijenjene biodizelu, a 30 milijuna tona američkog kukuruza koji će se ove godine iskoristiti za etanol umjesto u prehrani, ujedno čini i polovicu smanjenja svjetskih zaliha žitarica, što znači da će se svaka promjena u njihovoj žetvi odraziti na svjetsko tržište. Osnovni izvor sirovine za proizvodnju biodizela u SAD-u je soja, dok je to u Europi uljana repica koja čini 82 posto svih uljarica za biodizel, što je jedan od razloga povećanja cijena kukuruza i uljane repice na tamošnjem tržištu; za čak 300 eura po toni.

Nedavno je i američki Senat izglasao odluku o povećanju godišnje proizvodnje etanola, na čak 136,5 milijardi litara u sljedećih 15 godina. Dok planski već u sadašnjosti američka administracija nastoji pronaći alternativno rješenje za naftnu sirovinu koja je ograničenih resursa, neke međunarodne organizacije upozoravaju na razmjere štete koje će zbog ovakvih mjera nastati na globalnoj razini, ukoliko se nastavi s ovim ekonomskim trendom.

Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj(OECD) navela je u prošlogodišnjem izvješću apsurdne brojke koje uvelike govore o nesrazmjeru između količine sirovina koje se koriste u proizvodnji i potrošnje samog biodizela. Naime, kad bi se statistički sav proizvedeni kukuruz u SAD-u pretvorio u sirovinu za biodizel, to bi pokrilo tek 12 posto američkih potreba za gorivom. Cjelokupan urod kukuruza i soje, koji se trenutno u SAD-u koristi za hranu, dovoljan je za proizvodnju samo 6 posto današnjih potreba za dizelskim gorivom. Prema drugoj usporedbi, da bi se gorivom napunio jedan 100-litarski rezervoar kombiniranog vozila SUV, popularnog u Americi, potrebna je četvrtina tone žitarica, čime se godinu dana može hraniti jedna osoba.

Jean Ziegler, UN-ov specijalni izvjestitelj iz programa "Pravo na hranu", izjavio je prošle godine da će proizvodnja biogoriva povećati glad u svijetu, poentiravši kako je proizvodnja biogoriva pripomogla dizanju cijena nekih vrsta hrane na rekordne razine, istaknuvši kako "efekt pretvorbe stotina i stotina tisuća tona kukuruza, pšenice, grahorica i palminog ulja u gorivo apsolutna katastrofa za gladne ljude". Međunarodni istraživački institut za politiku hrane (IFPRI) iz Washingtona pak tvrdi da je upravo biodizel odgovoran za između četvrtine i trećine povećanja cijena poljoprivrednih roba.

Drastičan je primjer 400 postotnog povišenja cijena kukuruza u Meksiku, gdje je većina poljoprivrednika fokusirana na uzgoj ove kulture za energetske namjene, a veća količina posredstvom jakih industrijskih lobija završava upravo u SAD-u, što je posljednjih mjesec dana izazvalo prosvjede na ulicama. S jedne strane, tu su farmeri koji se zbog rasta cijena nafte, višestruke isplativosti, visokih subvencija te sigurnog tržišta sve više okreću proizvodnji poljoprivrednih kultura za biodizel, dok istovremeno trenutno u svijetu postoji oko 850 milijuna ljudi koji nemaju dovoljno hrane, istaknuli su iz IFPRI-a. Osim ove politike osiromašenja stanovništva zbog proizvodnje biodizela, na redu za destrukciju su, ističu stručnjaci, (prvenstveno) južnoamerička šumska područja.

"Svijet mora postati svjestan opasnosti koje donosi masovna proizvodnja biogoriva". smatra prof. Peter Crane, vodeći svjetski stručnjak u području paleontologije i biologije biljaka i glavni autor globalne strategije UN-a za očuvanje biljnih vrsta. „Intenzivna proizvodnja usjeva za biogorivo prijeti uništavanjem preostalih šumskih područja, opsežnom kontaminacijom tla i podzemnih voda uslijed upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida, te pretjeranom potrošnjom vode potrebne za navodnjavanje zasijanih područja“, dodaje Crane. Ništa bolje nije ni kad se u obzir uzme ekološki aspekt bio-goriva, smatraju strčnjaci ekolozi, a OECD ističe kako će proizvodnja toga goriva dovesti do "neodrživih napetosti" na tržištu roba, pri čemu neće znatno doprinijeti očuvanju okoliša.

Ova i slična istraživanja uglednih humanitarnih, ali i ekonomskih organizacija, potaknule su europski panel za zaštitu okoliša da nedavno od Europske komisije zatraži suspenziju plana prema kojem bi do 2020 godine, 20 posto cjelokupnog goriva u EU bio biodizel. Do te bi naime godine, prema predviđanju IFPRI-a, industrija etanola mogla povećati cijenu kukuruza za jednu četvrtinu, prema optimističnoj prognozi, odnosno za 72 posto, prema najgorem scenariju.

Međutim, teško je računati na suspenziju ovog plana koji u većini slučajeva vrijedi i za sve globalne sile, ako se u obzir uzme činjenica da su s jedne strane iz ekoloških razloga, sporazumom iz Kyota, zemlje EU preuzele obvezu smanjenja emisija stakleničkih plinova od 8% u odnosu na 1990. godinu u razdoblju od 2008. do 2012. godina, a kao najbolje rješenje pokazalo se korištenje biodizela. Drugi, već spomenuti razlog je svakako dugoročna politika većine svjetskih sila da smanje energetsku ovisnost o drugim zemljama koje posjeduju veće resurse, te preko alternativnih goriva ostvare suverenost u ovoj domeni. Izvjesno je kako će potonji razlog uvelike uvjetovati globalnu energetsku i gospodarsku budućnost, a o posljedicama za zemlje trećeg svijeta može se samo nagađati. Ukoliko se stvari ne promjene, prava žeđ i glad tek se očekuju, a prosvjedi, sukobi te svakodnevne crne bilance tisuća ljudi koji umiru u svijetu predstavlja globalnu uvertiru još gorem scenariju, upozoravaju stručnjaci.