PRESUDA PROTIV KARADŽIĆA u kolovozu 2000. godine bila je vijest u mnogim medijima, a Jadranka Cigelj i danas ima uokvirenu naslovnicu američkog magazina u kojem je među prvima objavljena presudaNakon što je Radovan Karadžić uhićen, stvorene su pravne pretpostavke da se izvrši presuda kojom on i Republika Srpska moraju isplatiti 745 milijuna dolara žrtvama mučenja i silovanja u logoru Omarska 1992. godine. Tako, naime, stoji u presudi američkog okružnog suca Petera K. Leisurea, koji je u kolovozu 2000. godine Karadžiću dodijelio golemu novčanu kaznu koju je bivši bosanski krvnik dužan platiti skupini od dvanaest žena koje su tijekom 1992. godine bile mučene i silovane u logoru Omarska kraj Prijedora.

Jedna od njih, ujedno i inicijatorica sudskog procesa protiv Karadžića poznata je hrvatskoj javnosti: riječ je o Jadranki Cigelj, bivšoj predstojnici Vladina Ureda za udruge, koja je u siječnju 2007. smijenjena zbog sukoba s potpredsjednicom Vlade Jadrankom Kosor i optužbi da je naložila sigurnosnu provjeru za članove Savjeta za razvoj civilnog društva. Budući da je uhićenjem Karadžića otpočela nova epizoda u borbi za odštetu koju je on sudskom presudom dužan svojim žrtvama, Jadranka Cigelj, potencijalna milijunašica kako ju proteklih dana nazivaju prijatelji, u svom je domu na zagrebačkoj Peščenici za Nacional opisala kako je tekla povijest tužbe protiv čovjeka koji se do prošlog tjedna predstavljao kao alternativac Dragan Dabić.

Rođena 1958. u Zagrebu, Jadranka Cigelj se kao sedmogodišnjakinja s roditeljima preselila u Prijedor. Nakon što je završila studij prava u Sarajevu, zaposlila se kao pravnica u poduzeću Ribnjak Saničani u Prijedoru. Početkom devedesetih aktivnije se uključila u politiku, pa ju je početak etničkih sukoba u Bosni dočekao kao dopredsjednicu lokalnog HDZ-a u Prijedoru. U nedjeljno jutro 14. lipnja 1992. po nju su došli srpski milicajci i odveli je u Omarsku, zloglasni logor pokraj Prijedora. Ondje je Jadranka Cigelj bila zatočena s tridesetak drugih žena, Bošnjakinja, Hrvatica pa čak i dvije Srpkinje koje su paravojne srpske skupine optužile za “suradnju s ustašama”. Žene u logoru Omarska tijekom dana morale su spravljati obroke za logoraše i čistiti prostorije u kojima su se provodila mučenja zatočenika, a uvečer bi ih logorski stražari, pa i zapovjednici logora zvjerski silovali. Od četvorice svojih silovatelja iz Omarske, Jadranka Cigelj ima nekakvu satisfakciju - trojica su već osuđena za zločine u logoru, no četvrti silovatelj ni do danas nije identificiran.

U LOGORU OMARSKA kraj Prijedora osim tisuća muškaraca, bila je smještena i skupina žena koje su stražari mjesecima zvjerski silovaliPočetkom kolovoza 1992. strani novinari uspjeli su snimiti potresne kadrove iz logora Omarska koji su potom obišli svijet zajedno s informacijama o zločinima koji su se ondje događali, a rezultat je bio taj da su Jadranka Cigelj i druge žene nakon višemjesečnog zlostavljanja puštene na slobodu. Bivše žrtve mučenja i silovanja u Omarskoj potom su otišle na različite strane svijeta, a Jadranka Cigelj s još nekoliko žena izbjegla je u rodni Zagreb. Vrijeme u izgnanstvu bilo je obilježeno razmišljanjem o kažnjavanju krivaca: “Godine 1995. u Hrvatskoj je bilo nas jedanaest žena iz logora Omarska. Taman smo bile pred rasulom, jer žene su trebale ići trbuhom za kruhom u strani svijet, jedna je i danas u Australiji, šest ih je otišlo u Njemačku, dvije u Švedsku, četiri u Ameriku, a ja sam jedina ostala u Zagrebu. Cijelo vrijeme smo razmišljale što da učinimo Karadžiću, pošto smo znale točno tko su bili krivci, nismo imali nikakve dvojbe tko je kriv za rat i zločine. Jednom prilikom smo upoznale Catharine MacKinnon, čuvenu feministkinju, profesoricu prava na Michiganskom sveučilištu koja je tada surađivala s radikalnom feminističkom organizacijom Kareta, koja je osnovana kao ogranak američke feminističke udruge koju je vodila Asja Armanda, kojoj ja i mnoge žene koje smo prošle rat kao žrtve mnogo dugujemo.

PRESUDA KOJOM JE PETER LEISURE, američki okružni sudac iz New Yorka Radovanu Karadžiću naložio isplatu 745 milijuna dolaraZaključili su da bismo mogli potražiti sud koji bi prihvatio voditi proces protiv Radovana Karadžića. U to vrijeme on je slobodno šetao svijetom, čak je bio i u Americi, pa je trebalo imati petlje da se netko upusti u to. Mi smo mislile da nema šanse da se to ostvari, ali smo pristale misleći da nemamo što izgubiti “, objašnjava Jadranka Cigelj. U lipnju 1995. Catharine MacKannon došla je s dobrim vijestima: “Došla je u Zagreb i rekla nam da je nađen sud koji je našao osnove, odnosno uporište u međunarodnom pravu, Zakon protiv mučenja žrtava, i da je sad samo problem naći odvjetničku kompaniju koja to želi preuzeti. Objasnila nam je da je sudac Peter K. Leisure u Okružnom sudu New York, koji je dio Saveznog suda, voljan prihvatiti se tog procesa. Tada je zatražila naše potpise, punomoći za zastupanje, pa je opet nastupilo zatišje”, prisjeća se Jadranka Cigelj.

Punih pet godina američka profesorica tražila je odvjetničku kuću koja bi bila voljna preuzeti slučaj protiv Radovana Karadžića, a preokret se dogodio u svibnju 2000. godine: “Catharine nam je javila da je našla odvjetničku kuću Paul, Weiss, Rifkind, Wharton & Garrison, jednu od najvećih odvjetničkih tvrtki u svijetu koja se inače bavi financijama. Problem je bio i taj što nas deset i dvije ženske organizacije nismo imale novca, tako da je trebalo naći odvjetničku kuću koja bi financirala naš boravak i druge troškove tijekom jednomjesečnog suđenja u Americi. Dodijeljen nam je jedan odvjetnički tim, na čelu kojeg je bila, taman stasala za partnera, Maria Vullo, porijeklom Talijanka. Prvog kolovoza 2000. smo otputovale u Ameriku ne znajući točno u što idemo. To je bilo mjesec dana ispitivanja, naša svjedočenja su bila pred velikom porotom, bilo je jako mučno jer su bili jako temeljiti, bili su čak temeljitiji od haaških istražitelja. Smjestili su nas u jedan hotel na Manhattanu u apartmane, bile smo zatvorene i pod nadzorom da nam se nešto i ne dogodi. Amerikanci su se bojali da nam netko od Srba ne učini nešto nažao. Zbog straha neke žene ni do danas nisu odale svoj identitet, tako da i u presudi ima nekih inicijala ili pseudonima, jer se te žene i danas boje, pogotovo one koje su se vratile na ove prostore”, objašnjava Jadranka Cigelj.

Iako je suđenje Karadžiću bilo u odsutnosti, sudac Leisure inzistirao je da procesu prisustvuje Ramsey Clark, Karadžićev američki odvjetnik, koji ga je zastupao još od 1994. kad je šefu bosanskih Srba bio zabranjen ulazak u Sjedinjene Države. Međutim, Clark je u početku uporno izbjegavao dolazak na sud, a Jadranka Cigelj prisjeća se da su joj američki odvjetnici objasnili razloge za to: “Da je Clark došao na sud, morao bi sudu reći adresu okrivljenika, a Karadžić je već tad bio u bijegu. Tako je umjesto Karadžića u sudnici bila postavljena njegova velika slika, jer je to bilo suđenje u odsutnosti. Tijekom naših svjedočenja porota je uglavnom plakala. Mi smo bile ispitivane pojedinačno, nismo smjele davati iskaze jedna pred drugom, prije toga su nas i odvjetnici ispitivali. Sva naša svjedočenja su i danas zapečaćena, koliko znam ponuđena su Haaškom sudu i oni su to uzeli.”

Nakon mjesec dana suđenja u kolovozu 2000. godine sudac Leisure izrekao je presudu - Karadžić je dužan žrtvama silovanja isplatiti ukupno 745 milijuna dolara, od čega su pojedinačno najviše dobile Jadranka Cigelj i Nusreta Sivac, svaka 35 milijuna dolara: “Kad je konačno došlo do izricanja presude, nismo mogle doći k sebi od iznenađenja. Sud nije mogao izricati zatvorske kazne, mogao je izreći samo financijske kazne. Presuda je sveukupno bila 745 milijuna dolara, a dvije su ženske organizacije dobile po 100 milijuna dolara, da bi se pomoglo ženama koje su prošle torturu poput nas a koje nisu sudjelovale u procesu. Moja kolegica Nusreta Sivac, koja je prije rata bila sutkinja a danas radi u Sanskom Mostu u Mirovinskom zavodu, i ja, dobile smo svaka 35 milijuna, jer su pretpostavljali da kao pravnice imamo nerazmjernu štetu, pa smo dobile svaka 15 milijuna za izgubljenu dobit, materijalnu štetu, i po 20 milijuna kao žrtve mučenja”, prisjeća se Jadranka Cigelj.

Ipak, presuda protiv Karadžića tada još nije bila pravomoćna: “Sudac Leisure je pozvao Karadžićeva odvjetnika Ramseya Clarka da uloži žalbu, ali je on sudu rekao da njegov klijent neće uložiti žalbu, tako da je presuda 20. rujna 2000. postala pravosnažna i izvršna. Odvjetnici su nam tada rekli da predmet nije završen, da se mora čekati da Karadžić bude pronađen i uhićen. Naime, u obrazloženju presude njega se navodi kao predsjednika Republike Srpske, međutim okrivljeni i dužni za isplatu su svi koji su ga okruživali, koji su mu pomagali. Prema pravnim mišljenjima, ako se utvrdi da sam Karadžić nema toliku imovinu, odšteta bi se mogla tražiti od Republike Srpske kojoj je on bio na čelu u vrijeme zločina. Kad je završeno suđenje, Muhamed Šaćirbej, koji je bio veleposlanik BiH u Ujedinjenim narodima, došao nam je u hotel i s vrata nas je pozdravio: “Došao sam vidjeti milijunerke”, i još nam je rekao “Sad možete odvesti u bankrot Republiku Srpsku”. Nakon što je Karadžić konačno uhićen, moja odvjetnica u Zagrebu Vesna Škare-Ožbolt i američki odvjetnici sad imaju zadaću da provedu presudu, odnosno da se napokon naplati šteta koju nam je još prije osam godina dosudio američki sud”, zaključila je Jadranka Cigelj.

Mučna svjedočenja u New Yorku

Dvanaest žena iz logora Omarska u srpnju 2000. godine doputovale su na suđenje u New York, gdje im je odvjetnička kuća koja ih je zastupala platila sve troškove jednomjesečnog boravka u hotelu na Manhattanu. Suđenje je bilo pred velikom porotom čiji su članovi nerijetko plakali tijekom mučnih iskaza silovanih žena. Zbog opsežnih i mučnih iskaza, cijeli je sudski spis, kao i sama optužnica zapečaćen i nitko osim suca nema uvid u te dokumente.