Luka Karadžić svakodnevno sudjeluje u prosvjedima koje u središtu Beograda održava stotinjak pobornika Radovana KaradžićaRatni predsjednik bosanskih Srba Radovan Karadžić, pred Haaškim sudom optužen za genocid, nakon 12 godina skrivanja lišen je slobode u Beogradu, a kod njega su pronađeni dokumenti na ime Dragana Dabića. To su jedine pouzdane činjenice o Karadžićevu uhićenju. Sve ostalo potpuno je neizvjesno: kako je Karadžić otkriven, gdje se krio 12 godina, tko mu je u tome pomagao, osiguravao novac i lažne dokumente? Nije najjasnije ni kad je lišen slobode, ni tko je to učinio.

Vlast u Beogradu priopćila je da je Karadžić uhićen u ponedjeljak 21. srpnja. Karadžić tvrdi da je “kidnapiran” u petak 18. srpnja oko 21.30 u autobusu na gradskoj liniji broj 73, kad su mu prišle tri osobe u civilu, navukle mu šešir na oči, izvele ga iz autobusa i automobilom odvezle u kuću gdje je tri dana proveo u prostoriji “dva sa tri metra”. Nije ispitivan, ni fotografiran, niti su mu uzeti otisci prstiju. Tek nakon tri dana predan je istražnom sucu, poručio je Karadžić preko svog odvjetnika Svetozara Vujačića, koji je najavio tužbu protiv neidentificiranih osoba zbog “nelegalnog držanja”. Nekadašnja ICTY-jeva predstavnica za medije Florence Hartmann također je izjavila da je Karadžić uhićen 18. srpnja.

Priopćenje o Karadžićevu hapšenju stiglo je 21. srpnja nešto nakon 23 sata iz kabineta predsjednika Borisa Tadića. Nakon što se policija hitro ogradila od hapšenja, tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević izjavio je da su Karadžića 21. srpnja uhapsili pripadnici službi sigurnosti. Srbija ima dvije takve službe - Bezbednosno-informativnu agenciju (BIA) i Vojno-bezbednosnu agenciju (VBA), ali ih Vukčević nije naveo kao izvršitelje akcije. Tjednik Vreme piše da je Karadžića “uhapsila ekipa odabranih radnika iz obavještajno-sigurnosne zajednice koja odgovara jedino vrhu države i svom koordinatoru Vukčeviću”. U stranim medijima pojavile su se tvrdnje da su u uhićenju Karadžića sudjelovale američke i britanske tajne službe, što je demantirano i u Beogradu i u Washingtonu.

Vladimir Vukičević, srbijanski tužitelj za ratne zločineBeogradsko Gradsko saobraćajno preduzeće priopćilo je pak da njegovi vozači nisu prijavili nikakvo hapšenje u autobusima. Iz Srbije su i prije optuženici za ratne zločine na neuobičajen način stizali pred Haaški sud. General bosanskih Srba Zdravko Tolimir lani je lišen slobode u Beogradu, ali je, budući da tadašnji premijer Vojislav Koštunica nije htio da se stekne dojam kako je za to on odgovoran, prebačen u Bosnu i Hercegovinu, gdje ga je onda “uhapsila” policija Republike Srpske i izručila ICTY-ju. Bivšeg šefa policije u Bosanskom Šamcu Stevana Todorovića 1998. su lovci na ucjene oteli iz vikendice na planini Zlatibor u Srbiji i predali SFOR-u u Bosni i Hercegovini za nagradu od 50.000 tadašnjih njemačkih maraka. Slično se dogodilo i nekadašnjem zapovjedniku logora Sušice kod Vlasenice, Draganu Nikoliću. Njega su 2000. u Smederevu dvojica muškaraca, koji su se predstavili kao policijski inspektori, “uhapsili” i čamcem prebacili preko Drine pa je u Tuzli predan američkim pripadnicima SFOR-a. Nagrada za Nikolića bila je slična.

Za informacije koje bi dovele do Karadžića američka vlada obećala je čak 5 milijuna dolara. Laik bi pomislio da su neki “slobodni strijelci”, možda svojedobno angažirani u Karadžićevu osiguranju, odlučili unovčiti “minuli rad” i oteli bivšeg lidera bosanskih Srba i onda tri dana pregovarali s vlašću u Beogradu o tome kako organizirati primopredaju. Ambasada SAD-a u Beogradu priopćila je, međutim, da nitko nije zatražio isplatu nagrade za hvatanje Karadžića. Što se tiče različitih datuma hapšenja, postoji objašnjenje da se s priopćenjem o Karadžiću čekalo jer je u petak navečer najgori mogući trenutak za plasman bilo kakve vijesti u medije. Zato je, navodno, odabran ponedjeljak. Vijest o hapšenju Karadžića je, međutim, toliko atraktivna da bi bila senzacija i da je emitirana u novogodišnjoj noći.

Karadžić je, pod imenom Dragan Dabić, živio u Novom Beogradu, u iznajmljenom stanu na trećem katu zgrade u Ulici Jurija Gagarina 267. S velikim naočalama i dugom sijedom bradom i kosom vezanom u rep na vrhu glave, uvijek sa šeširom i obučen u crno, Dabić je izgledao kao ekscentrik, nimalo sličan nekadašnjem gospodaru života i smrti u Bosni. Tvrdio je da je završio neuropsihijatriju na Zagrebačkom sveučilištu, ali da mu je diploma, zajedno s bivšom suprugom, ostala u SAD-u, kamo je izbjegao iz “Krajine”. Predstavljao se kao energoterapeut, “duhovni istraživač” i stručnjak za kvantnu energo-kozmetiku.

---

Zoran JovanovićProteklih osam mjeseci pred stotinama ljudi u Beogradu, Smederevu, Kikindi i Novom Sadu držao je predavanja o tome “kako njegovati vlastite energije” i o “tihovanju” - tehnici meditacije u pravoslavnom misticizmu. U beogradskom časopisu Zdrav život objavljivao je feljton o odnosu “tihovanja” i meditacije. Na svom internetskom sajtu nudio je savjete za “psiho- i kvantno-energetsku podršku u zdravlju i bolesti”, tvrdio da uklanja seksualne smetnje i smetnje plodnosti, sve to uz “preporod vitalnosti”, tvrdio je da liječi astmu, dijabetes, depresiju, epilepsiju, autizam, bolove u tijelu, nudio je pomlađivanje, poljepšavanje i kvantnu energo-kozmetiku, prodavao bioenergetski aktivni nakit “koji harmonizira energiju i čuva zdravlje”. Pomagao je i zdravima, poručujući: “Ne treba da starimo brže nego što je nužno. Čovjek je programiran da živi 120-130 godina, da cijeli život bude zdrav i čio, da s ovog svijeta ode potpuno zdrav, ne zbog bolesti, nego zbog starosti”.

“Zanat” nadriliječnika Karadžić je, po svemu sudeći, počeo učiti u Beogradu 2006. od radiestezista Mine Minića, kojem je rekao da je iz Hrvatske, ali da je živio u New Yorku. Minić je izjavio da je Dabić k njemu došao u “nekoj vjetrovci, daleko od ovog stila koji je imao poslije u sakoima i šeširima, više je bio nalik na skitnicu”. Zdravstvo je u Srbiji potpuno uništeno. Kako je u državnim bolnicama gotovo nemoguće doći na red, ljudi traže pomoć od raznih šarlatana, pa nadriliječnici odlično zarađuju. Zato nije čudno što se Karadžić odlučio za taj “zanat”. I u ratu u BiH pokazao je talent za prodavanje magle, prijetnjama da će bombardirati Beč i Italiju, tvrdnjama da mu nije problem nabaviti nuklearno oružje i da bi međunarodni napad na bosanske Srbe značio početak trećeg svjetskog rata.

Osobe koje su upoznale Dabića opisuju ga kao “sjajnog gospodina, kulturnog, elokventnog, duhovitog”. Proteklih godinu dana blizu stana u Gagarinovoj ulici često je svraćao u kavanu “Luda kuća”, gdje bi popio kavu i čašu crnog vina. Na zidu kavane su fotografije Karadžića i Ratka Mladića, također optuženog za genocid. Stalni gosti “Lude kuće” nisu htjeli sjediti pokraj Dabića, jer su ga zbog duge kose, brade i šešira smatrali “matorim čudakom”. Prvi put je u “Ludu kuću” ušao jer ga je privukao zvuk gusala koje gosti imaju običaj zasvirati u toj kavani. Jednom je i Dabić nakratko zasvirao, ali nije i zapjevao.

Fotoreporterski posao u Beogradu posljednjih dana nije lak: snimatelji i fotografi izloženi su svakodnevnom maltretiranju demonstranataU medijima su se pojavile izjave ljudi iz beogradskog časopisa Zdrav život o zgodnoj ženi koja je često bila u Dabićevu društvu. Držali su se za ruke, razmjenjivali nježnosti, Dabić je tvrdio da je ona ljubav njegova života. Utvrđeno je da je to 53-godišnja Mileva Cicak, ali je ona izjavila da nije postojala emotivna veza, nego da su bili suradnici u pomaganju bolesnima i da nije znala da se iza Dabićeva lika krije Karadžić. Na pitanje kako je moguće da je Karadžić bježeći pred zakonom ne samo vodio normalan život, nego i nastupao pred stotinama ljudi, neki psiholozi odgovaraju da je uvijek bio kockar - kao predsjednik bosanskih Srba bio je čest gost kockarnice u beogradskom hotelu “Intercontinental” - pa bi se moglo zaključiti da voli rizik i izlaganje rizičnim situacijama. Neki tvrde da mu je, kao iznimno ekstrovertnoj osobi, važno sudjelovanje u javnom životu, da su mu potrebni aplauzi drugih i da sebe doživljava kao nekoga tko može sve i komu je sve dopušteno.

Od 21. srpnja u medijima se pojavilo više neslužbenih odgovora na pitanje kako je Karadžić uhvaćen. Tvrdi se da su Karadžića otkrile zapadne tajne službe, koje su čekale smjenu vlasti u Srbiji, jer Koštunica nije htio hapsiti bjegunce od ICTY-ja. Nakon što je nedavno formirana nova vlada, pod kontrolom Tadićeve Demokratske stranke, mjesto dotadašnjeg Koštuničina kadra na vrhu BIA-e Rade Bulatovića zauzeo je Saša Vukadinović. Tada su, navodno, stranci proslijedili BIA-i informaciju o Karadžiću. Vukadinović je na dužnost stupio u petak, 18. srpnja, i zvuči nevjerojatno da je u roku od nekoliko sati uspio uhvatiti jednog od najtraženijih bjegunaca na svijetu.

Prema drugoj teoriji, BIA je sama otkrila Karadžića prisluškujući telefon njegova sina Aleksandra i Bulatović je tu informaciju prenio svom nasljedniku na čelu tajne policije Vukadinoviću. Tako je, navodno, BIA novom vodstvu pokazala koliko je sposobna, a Bulatović, kao znak zahvalnosti, očekuje ambasadorsko mjesto.Treća teorija govori o anonimnom muškarcu koji je u telefonskom pozivu prije mjesec i pol obavijestio BIA-u da nekakav dugokosi bradati nadriliječnik putuje po Srbiji i drži predavanja o zdravom životu, a da mu je glas jako sličan Karadžićevu.

Ni jednu od ovih teorija nije moguće provjeriti, a mogu se očekivati i nove. Karadžić je, međutim, skrivajući se u Srbiji, morao imati pomoć neke državne službe, jer je imao urednu osobnu iskaznicu. U njoj su bili podaci identični onima iz osobne iskaznice 65-godišnjeg Dragana Dabića iz vojvođanskog mjesta Ruma. Pravi Dragan Dabić rođen je u selu Dabići kod Dvora na Uni, a njegova obitelj iz Hrvatske se doselila u Rumu prije više od tri desetljeća. Dabić tvrdi da nikada nije gubio osobnu iskaznicu izdanu 20. travnja 1999. Ako Karadžićeva osobna iskaznica na Dabićevo ime nije krivotvorina, gotovo je sigurno da je netko iz srbijanske tajne policije osigurao taj dokument bjeguncu od ICTY-ja. Karadžić je znancima pričao da je putovao u bivše jugoslavenske republike, ali i u Italiju i Grčku. Ako je to istina, Karadžić je morao imati stranu putovnicu, jer su građanima Srbije potrebne vize za ulazak u zemlje Europske Unije.

Ivica Dačić kao šef socijalista morao je biti oprezan prema Karadžićvu uhićenjuVijest o Karadžićevu uhićenju bila je senzacionalna i zbog toga što je stigla iz Beograda. Proteklih godina praktično je samo jedna osoba tvrdila da se Karadžić krije u Srbiji - tadašnja glavna tužiteljica Haaškog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) Carla Del Ponte. Svi ostali akteri, kako u Beogradu, tako i u svijetu, tvrdili su da se Karadžić s brojnom naoružanom pratnjom krije u neprohodnim šumama u okolici Foče u Bosni i Hercegovini i na sjeveru rodne Crne Gore, ili pak da je dobio utočište u nekom manastiru Srpske pravoslavne crkve, gdje je, navodno, i naučio što je “molitveno tihovanje”. Od srpnja 1996. kad je posljednji put viđen u Han Pijesku, Karadžić je uglavnom boravio u Republici Srpskoj, gdje je na vlasti bila Srpska demokratska stranka koju je osnovao. Imao je dovoljno novca za skrivanje i za brojno osiguranje. Sadašnji predsjednik Vlade RS-a Milorad Dodik svojedobno je izjavio da je Karadžić u proljeće 1997. iz trezora Narodne banke Republike Srpske u Banjoj Luci odnio 36 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Međunarodna zajednica i Carla Del Ponte nekoliko godina poslije zahtijevali su da NATO uhiti Karadžića. Više nije bilo sigurno kretanje s gomilom tjelesnih čuvara pa se Karadžić sakrio u masi drugih ljudi. Kako tvrdi nekadašnji šef srbijanske tajne policije Goran Petrović, 2003. Karadžić je prebačen u Beograd.

Možda je, nakon što je novac godinama trošio, Karadžić morao početi zarađivati za život kao energoterapeut. Njegov nećak Dragan Karadžić izjavio je da je proteklih pet godina bio jedina veza strica s vanjskim svijetom i obitelji i da je “stric Radovan u javnost izišao tek prije godinu i pol”, a da se dotad krio u tri-četiri stana. “Ja sam cjelokupna njegova mreža podrške”, rekao je Dragan Karadžić, koji tako možda pokušava zaštititi ostale suradnike. Ako su njegove riječi istinite, postavlja se pitanje je li moguće da BIA nije pratila bliskog rođaka haaškog bjegunca. Mnogo je vjerojatnije da u Srbiji pod Koštuničinom vlašću nije postojala politička volja da Radovan Karadžić bude poslan u Haag.

Karadžićevo uhićenje izazvalo je ulične prosvjede u Beogradu. Njihovi organizatori - ekstremno nacionalistička organizacija Obraz i Srpska radikalna stranka - optužili su šefa države Tadića za izdaju srpskih interesa. Jedan od predvodnika protesta je Luka Karadžić, mlađi brat Radovana Karadžića i otac njegove dugogodišnje “jedine veze s vanjskim svijetom i obitelji”, Dragana Karadžića.

Beogradske Večernje novosti prenijele su izjavu Luke Karadžića: “Ozbiljne države mog bi brata ubile! Dali bi mu smrtonosnu injekciju i rekli: ‘Oprostite, moramo ovo učiniti da Srbija ne ispašta, da ponovno ne bi pljuvali po njoj i da se u montiranim procesima ne bi dokazivalo da je Republika Srpska genocidna tvorevina’.”

Ministar policije-Oprezni Dačić

Čim je objavljeno priopćenje ureda srbijanskog predsjednika o hapšenju Radovana Karadžića, oglasio se zamjenik premijera, ministar unutarnjih poslova i lider Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić - da policija nije sudjelovala u lociranju i hapšenju Karadžića. Dačić je nekoliko dana prije rekao da se protivi hapšenju haaških optuženika i da podržava isključivo “dobrovoljnu predaju”.

Napad na suradnika NacionalaNa udaru demonstranata, kojih se svakog popodneva okuplja po nekoliko stotina u središtu Beograda, našli su se i novinari. Sudionici prosvjeda, uglavnom vrlo mladi ljudi, obrušili su se na izvjestitelje novinske agencije FoNet, Televizije B92, Radiotelevizije Srbije. Nacionalov suradnik Zoran Jovanović u dva dana napadnut je dva puta - 23. srpnja pogođen je u glavu pivskom bocom. Sljedećeg dana oštećen mu je fotoaparat. Nekoliko trenutaka kasnije huligani su srušili snimatelja B92 Boška Brankovića i gazili ga dok mu nisu slomili potkoljenicu. Sve se to događalo u neposrednoj blizini policajaca u opremi za razbijanje demonstracija, koji nisu reagirali. Kao da ministar unutarnjih poslova Dačić i dalje ne želi da se policija upleće u Karadžićev slučaj, na bilo kakav način.