RATNI ZLOČINAC Milovanović nije samo opasan kriminalac nego i lice s optužnice zbog počinjenih ratnih zločinaNedavno uhićenje Željka Milovanovića umiješanog u ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića dobar je nagovještaj da bi pravda u rasvjetljavanju ovog zločina mogla uskoro biti zadovoljena, a počinitelji primjereno kažnjeni. Međutim, u hrvatskoj javnosti malo je poznato kako Milovanović nije bio samo pripadnik kriminalnog podzemlja i egzekutor osoba po nalogu mafijaških klanova na Balkanu, nego i osoba optužena za konkretne ratne zločine na području Baranje iz 1991.

Osamnaest godina čeka se na izvršenje pravde zbog Milovanovićevih zločina nad Hrvatima iz Belog Manastira. Bili su to Franjo Joha, Mišo Balatinac, Ante Bandov, Zoran Knežević i Saša Petrov. Još jedna Milovanovićeva žrtva iz toga vremena, Antal Taves, nije dočekala pravdu, jer je poginula u prometnoj nezgodi 20. lipnja 2006. Prva žrtva Milovanovićeva zločinačkog pohoda na području Belog Manastira bio je jedan od osnivača HDZ-a u Baranji i tadašnji pripadnik Zbora narodne garde Ante Bandov, koji je 17. kolovoza 1991. ranjen snajperskim hicima na ulazu u Beli Manastir dok je vozio autobus s radnicima iz poljoprivrednog pogona Belja. Ante Bandov je za Nacional izjavio kako je Milovanović bio sitni lopov u Belom Manastiru prije rata, stalno ga se moglo vidjeti u blizini poker automata i biljarskih stolova, ali ni po čemu se nije moglo nagovijestiti da će se s početkom rata pretvoriti u čudovište. O svom ranjavanju Bandov nam je rekao: “Radilo se o klasičnoj sačekuši s dva snajpera. Željko Milovanović i njegov prijatelj Zoran Vukšić jako su dobro znali moj smjer kretanja toga dana, odnosno približno vrijeme kad ću se vraćati autobusom s radnicima iz sela Širina. Uvjeren sam da se radilo o sačekuši kojom su me htjeli likvidirati, jer sam tada bio jedan od rijetkih aktivista HDZ-a u Belom Manastiru. Možda dvjestotinjak metara od ulaza u grad i u neposrednoj blizini sadašnje ploče na kojoj piše Beli Manastir osjetio sam prvi hitac koji mi je okrznuo vrat. Hitac je raznio pola glave Darku Molnaru koji je sjedio iza mene. Odmah je uslijedio i drugi hitac, koji me pogodio malo iznad prsišta. Srećom, naginjao sam se u stranu pa sam samo ranjen. Da sam ostao u normalnom položaju za vožnju, hitac bi me pogodio blizu srca i ne bi mi bilo spasa. Autobus sam zaustavio nakon ranjavanja, ali sam samo nekoliko trenutaka kasnije ponovno krenuo i dovezao se do Doma zdravlja gdje su me kolima hitne pomoći prebacili na daljnje liječenje. U tim trenucima i Milovanović i Vukšić se još uvijek nisu pojavljivali iz kukuruzišta gdje su snimali situaciju u autobusu, vjerojatno strahujući da u autobusu ima i oružja, pa bi netko mogao zapucati na njih ako se otkriju. Tek kasnije, kad sam autobusom napustio to područje, naišli su automobilima svjedoci koji su prepoznali Milovanovića s puškom.”MIROSLAV ROŽAC Zamjenik predsjednika Županijskog suda ipak očekuje suđenje Milovanoviću u odsutnosti

Samo pet dana kasnije, 22. kolovoza 1991., Željko Milovanović krenuo je u izvršenje drugog zločina. S još dvojicom pripadnika tzv. milicije, Ibrahimom Kovačevićem i Velimirom Bertićem, u Šećerani Beli Manastir uhitio je Mišu Balatinca, istukao ga i odveo na polje kod Duboševice nedaleko od Belog Manastira kako bi ga likvidirao. Dugogodišnji logoraš srpskih koncentracijskih logora na području Vojvodine Mišo Balatinac nam je o tome nešto više rekao: “Milovanović me s još dvojicom svojih milicajaca gurnuo u ukradeni Yugo i vozio 15 km do Duboševice. Tijekom vožnje nisu progovorili niti riječi. Kod Duboševice su stali i rekli kako smo došli na pravo mjesto te mi naredili da se skinem bos i trčim po strništu, zbog čega su mi stopala krvarila. Sve se to događalo noću. To je trajalo nekih 15 minuta i više nisam mogao. Rekli su mi, ne budem li trčao dalje, da će me ubiti. Natjerali su me da trčim kako bi oni mogli potom ići u ‘lov na zeca’, odnosno na mene. Znao sam da su me spremni likvidirati i potrčao sam nekoliko desetaka metara i potom se bacio u kanal gdje me nisu pronašli.”

Osim toga, Željko Milovanović je u zatvoru u Belom Manastiru rukama, nogama i pendrecima premlaćivao Antala Tavesa 24. kolovoza 1991., Sašu Petrova četiri dana ranije, te 9. rujna 1991. Zorana Kneževića. Nakon Milovanovićeva uhićenja sve ovisi o tome što će učiniti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. Posve je jasno kako do Milovanovićeva izručenja Hrvatskoj neće doći. Također, doznali smo ovih dana kako je teško očekivati da će se suđenje Milovanoviću za ratne zločine moći provesti u odsutnosti, premda je to često bila praksa hrvatskih sudova. Radi se o tome da je hrvatsko Državno odvjetništvo pod stalnim pritiskom europskih pravosudnih tijela kako ne može provesti suđenja Srbima optuženima za ratne zločine ako oni nisu dostupni hrvatskom pravosuđu. U odgovoru predsjednika Prvostupanjskog kaznenog odjela Županijskog suda u Osijeku suca Zvonka Vekića na Nacionalovo pitanje o mogućnosti suđenja Željku Milovanoviću u odsutnosti stoji kako je prvotno rješenjem suda od 10. travnja 2001. odlučeno da će se suditi u odsutnosti svim optuženicima s optužnice Županijskog državnog odvjetništva iz Osijeka broj KT-136/94 od 3. travnja 2002. Na optužnici je bilo 58 osoba optuženih za ratne zločine, između ostalih i Željko Milovanović.SNAJPERIMA NA AUTOBUS Ante Bandov bio je teško ranjen snajperskim hicima koje je ispalio Željko Milovanović dok je on upravljao autobusom punim putnika

U međuvremenu, od 2002. do danas osmorica optuženika s liste bili su dostupni hrvatskim pravosudnim tijelima i suđenje je provedeno. Znači, za suđenje u odsutnosti preostalo je još 50 optuženika. Međutim, Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka je svojim podneskom od 15. ožujka 2008. izvijestilo Županijski sud u Osijeku da predlaže da se suđenje u odsutnosti protiv preostalih optuženika ne provodi dok optuženici ne budu dostupni, premda je već 10. travnja 2001. doneseno rješenje o suđenju u odsutnosti. Stoga hrvatsko državno odvjetništvo u slučaju Željka Milovanovića može jedino ustupiti slučaj srbijanskom pravosuđu, a za to ima uporište u bilateralnom sporazumu. Inače, protiv svih optuženika sa spomenute optužnice raspisana je međunarodna tjeralica još 12. studenoga 2007. Uhićenjem Željka Milovanovića u Beogradu, kojem je već sada uručena presuda tamošnjeg suda po kojoj će u zatvoru sjediti 13 godina zbog kriminalnih djela počinjenih u ne tako davnoj prošlosti na području Srbije, očekuje se i skoro suđenje za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića, ali i suđenje za ratne zločine na području Hrvatske. Željko Milovanović trenutno u Okružnom zatvoru u Beogradu čeka pravomoćnost presude kojom je osuđen na jedinstvenu kaznu od 13 godina zatvora zbog više pljački i razbojništava. Glasnogovornica Okružnog suda u Beogradu Ivana Ramić izjavila je da je Milovanović pred tim sudom osuđen na kaznu zatvora od 4 i pol godine zbog razbojništva, odnosno pljačke banke “Delta”. “Milovanoviću se sudilo u odsutnosti, jer je bio u bijegu. Zbog tog razbojništva sud ga je osudio na 4 i pol godine zatvora, ali mu je izrekao jedinstvenu kaznu od 13 godina zatvora, jer je već bio pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu od devet godina pred Okružnim sudom u Novom Sadu”, navela je Ivana Ramić.'LOV NA ZECA' Mišo Balatinac morao je trčati kako bi ga Milovanović mogao progoniti kao lovac

Dodala je kako presuda još nije postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na presudu beogradskog Okružnog suda i na koju Milovanović ima pravo uložiti žalbu Vrhovnom sudu Srbije u roku od 15 dana po uručenju presude. U Okružnom sudu u Novom Sadu rečeno je da je Milovanović 2005. pravomoćno osuđen na devet godina zatvora zbog razbojništva, krađe vozila i nedopuštenog držanja oružja. Budući da se nije javio na izdržavanje kazne, Općinski sud u Novom Sadu, koji je zadužen za izvršenje sudskih odluka, sredinom travnja 2007. za njim je raspisao tjeralicu, izjavila je glasnogovornica tog suda Mirjana Marković.