OTAC I SIN NA ZAJEDNIČKOM TERENU Igor Pamić, bivši igrač Dinama i reprezentacije Hrvatske na Europskom prvenstvu 1996., s 18-godišnjim sinom Zvonkom kojeg trenira u Karlovcu i koji kaže da mu nije problem što mu je otac ujedno i trenerU bilo kojoj nogometnoj ligi na svijetu teško je naći klub koji je s dna treće lige u tri godine došao do vrha prve lige. To se upravo dogodilo s nogometnim klubom Karlovac koji je prije tri godine igrao treću ligu i nalazio se na predzadnjem mjestu, da bi dolaskom novog trenera Igora Pamića ekspresno ušli u drugu a zatim u prvu ligu. I ne samo to, Karlovac je trenutno drugoplasirana momčad hrvatske nogometne lige a Igor Pamić je u ovom trenutku najzanimljiviji hrvatski prvoligaški trener.

Pamić (40) je bio poznati nogometaš, član reprezentacije Hrvatske na Europskom prvenstvu 1996. godine, a osim što je igrao za Dinamo i Osijek, u inozemstvu je igrao za francuski Sochaux, njemačku Hansu i austrijski GAK. Dok je igrao u inozemstvu, njegovi sinovi Alen i Zvonko počeli su igrati nogomet u pomlacima tih klubova da bi kasnije, zajedno s bratićem Sandijem Križanom, potpisali ugovor s Rijekom te bili posuđeni Karlovcu. Trenutno samo mlađi sin Zvonko igra za Karlovac, dok je starijeg Alena te Križmana Rijeka vratila s posudbe.

Igor Pamić je vrlo živopisan sugovornik, glasan i otvoren, koji se ne skriva iza bespotrebnih nogometnih fraza. Kaže kako nikada nije mislio da će postati trener, a kada je ipak postao, onda zbog toga neće mijenjati svoj karakter. “Već dok sam igrao u Austrijiusudio sam se treneru reći što valja a što ne valja u igri naše momčadi. Onda su mi neki prijatelji počeli govoriti da bih trebao probati raditi kao trener, nisam htio, ali po završetku igračke karijere, nakon tri mjeseca, rekao sam kako ne mogu bez nogometa. U svom rodnom selu Žminju 2002. počeo sam raditi s klincima od 10, 11 godina, što me posebno veselilo. Već nakon pet mjeseci preuzeo sam prvu momčad Žminja koja je nastupala u četvrtoj ligi. Te godine smo bili prvi i sve se počelo brzo događati. Ušli smo u treću ligu, nastavilo sam trenirati NK Žminj, a kako je NK Istra iz Pule tada grcala u problemima, a trener Elvis Scoria pobjegao, ja sam dobio ponudu da postanem trener u trenutku kada novca nije bilo. Iste sezone sam s Istrom ušao u prvu ligu”, opisuje Pamić svoje početke. Iako je s Istrom ušao u prvu ligu, ponovno je rekao kako se ostavlja trenerskog posla jer ne može trpjeti nepravde na koje je njegov klub, ali i on sam nailazio u hrvatskom nogometu. Od odustajanja od trenerske karijere nagovorili su ga čelnici Karlovca i to sasvim slučajno.

“Dok sam bio trener trećeligaša Žminja u momčadi sam imao dečke od 16, 17 i 18 godina, došli smo u Karlovac i pobijedili ih 3:1. Na toj sam utakmici jako vikao na svog sina Alena zbog taktičke pogreške, da bi nakon te utakmice tajnik Karlovca Neven Šprajcer rekao: ‘Ako i daljem budem u klubu ti ćeš kad-tad postati trener Karlovca. Igrate vrhunski a ti se prema svim igračima ponašaš jednako’. I doista, došao sam u Karlovac u trenutku kada je klub bio predzadnji na tablici treće lige. Novac mi nije bio razlog za dolazak, ja u Karlovcu nisam ništa zaradio, ali to povjerenje u mene, to što su me smatrali spasiteljem, to mi je puno značilo. Direktor Karlovca Kruno Perković i Neven Šprajcer su me nagovarali a ja sam rekao samo jedno: Ako vas spasim od ispadanja iz treće lige, želite li ići dalje? Ako ne želite, onda doviđenja. Nisam se htio obavezati a da nema ambicija. Odgovorili smo ‘Želimo’, pogledao sam ih u oči i vidio da ne lažu, da ne foliraju. I evo, čudo se desilo”, priča Pamić.

Oni koji ne vjeruju u bajkovit uspjeh Karlovca tvrde kako iza svega stoji ministar obrane Branko Vukelić, rođeni Karlovčanin, ali Pamić tvrdi drugačije. “Ministar Vukelić je definitivno najjača karika ovog kluba, ali on je bio samo inicijator budućih događaja”, kaže Pamić koji nije tako glatko postao omiljena osoba u Karlovcu. Dapače, kada je postao trener krenuli su brojni prigovori na njegov rad, ponajviše oni malograđanski “ zašto on dovodi igrače sa strane a ne igraju mu domaći dečki iz Karlovca”. “Ja jesam težak i zahtjevan, ali takav moraš biti za prvu ligu, što su ljudi oko mene prihvatili, od selekcije igračkog kadra nadalje. Ja sam preuzeo veliki rizik, posvađao sam se sa svima koji su govorili zašto igra ovaj a ne onaj. Bilo je pritiska zašto nema Karlovčana, zašto igraju igrači iz Žminja ili Slavonije. Ja sam gledao samo rezultat i ekipu. Prvog dana sam rekao u klubu želite li igrati samo s domaćim dečkima ili želite rezultat. Ako želite rezultat, moramo dovesti igrače sa strane. Rekli su mi da žele rezultat a ja sam rekao onda nema kompromisa i sentimentalnosti.” U toj prvoj sezoni 2007/2008. Pamić je iz Žminja doveo svoje sinove Alena i Zvonka te Sandija Križmana, sina svoje sestre Dragice.

IGRAČI KARLOVCA nemaju menadžere, a Pamić kaže da je duh i kohezija presudila uspjehu kluba“Znao sam što će se dogoditi ali sam znao i da su moji sinovi velika nogometna kvaliteta. Postojala je opasnost jer su u trenutku odlaska u Karlovac oni bili neprovjereni igrači, ali sam znao da ću s njima napraviti rezultat. Svejedno, pozvao sam Šprajcera i Perkovića da dođu u Žminj na jednu utakmicu i da, bez da znaju tko je tko, odaberu igrače koje žele u Karlovcu. Među odabranima su bila i moja dva sina, a da oni nisu znali da su to moji sinovi”, kaže Pamić Mlađi sin Zvonko ima 18 godina i kaže kako mu nije problem to što mu je otac trener. “Brat i ja počeli smo trenirati u Njemačkoj dok je tada igrao za Hansu iz Rostocka, imali smo 8, 9 godina. Kada je tata otišao u Austriju, nastavili smo igrati u Grazu a kada smo se vratili kući nastavili smo igrati u Žminju”, kaže Zvonko dok njegov otac dodaje kako ih nije htio ostaviti da žive inozemstvu i tamo nastave igrati nogomet. Bili su premladi da ostanu zbog nogometa. Kod djeteta od osam godina je teško reći hoće postati pravi igrač ili ne, to su obična filozofiranja. Meni je bilo najbitnije da moja djeca postanu normalni ljudi a pitanje je do kuda će oni dogurati. O njima će suditi puno trenera kao što su mnogi sudili o meni”. Braća Pamić i Križman su u siječnju 2008. godine postali igrači Rijeke, a Zvonko je ostao igrati u Karlovcu.

“Sve igrače, pa i svoju djecu, jednako tretiram. Kada igrači stupe na teren, što ja zovem ring, onda više ne postoji odnos otac-sin. Jasno da volim svoju djecu ali kada počnem utakmicu ja ih ne odvajam od drugih igrača. Alen Pamić bio je jedan od najkažnjavanijih igrača u Karlovcu zbog svog karaktera, on je živ, često spreman na tuču. Sada se smirio, već je sada drugačiji. Prema svakom igraču treba reagirati onako kako zasluži a Alen je zaslužio da ga se financijski kažnjava”, iskren je Igor Pamić. I dok se za uspjeh u drugoj i trećoj ligi ne traži vrhunsko trenersko znanje, za uspjeh u prvoj ligi to je nužno. Brojni hrvatski treneri hvale se kako odlaze na tečajeve i predavanja najpoznatijih europskih trenera, ali Igor Pamić na sve to odmahuje rukom. “Mogu ja sto puta ići na tečaj kod Ancelottija koji je trenirao Kaku i Rohnaldina a ja Novinića i Pamića. Trebaš imati talent za trenera kao i za druge poslove, ili nešto znaš ili ne znaš. Kada počne utakmica a protivnički trener je umjesto Jure postavio Štefa, ja moram odmah reagirati. Ako ne znaš reagirati onda ti ne 20 tečajeva kod Arsena Wengera neće pomoći. Ili znaš ili ne znaš. Ništa drugo ne prihvaćam”, tvrdi Pamić koji je u Austriji shvatio da nešto zna o nogometu. “Meni su ljudi u klubu u Austriji rekli da dobro primjećujem određene situacije na terenu. Trener me je ubrzo, tijekom utakmica, počeo pitati što mislim o nekim situacijama u igri i nakon svega su mi rekli da imam talent za trenera. Učio sam od svakoga tko me je trenirao, ali najviše sam naučio od loših trenera koji su radili greške, a ja sam tada sebi govorio ako ikada budem trener, neću raditi ovakve greške.”

Poznato je da u nogometu sve počinje i završava s novcem, a u Karlovcu novaca nema previše. Dok su igrali u trećoj ligi proračun im je iznosio milijun i pol kuna, igranjem u drugoj ligi proračun je porastao na dva i pol milijuna kuna a sada, kada su u prvoj ligi, proračun iznosi pet milijuna kuna. Sve su to mali iznosi jer se klubovi često žale da se bez minimalno i pol milijuna eura godišnjeg proračuna ne može održati u prvoj ligi. Za usporedbu, proračun Dinama iznosi više od 10 milijuna eura. Pamić ne žali za tim novcima. “Neki klub će platiti igrača 400 tisuća eura ali ja vam garantiran da će ga moj Vukman pojesti, a prima 666 puta manje novaca od njega. Novac nije mjerilo. Da ja imam proračun od Dinama, 10 milijuna eura, moja bi ekipa igrala Ligu prvaka. Izgledala bi drugačije ali bi, uz malo sreće u ždrijebu, igrala u Ligi prvaka.” Ako Karlovac nema novaca, koja je onda tajna uspjeha. Pamić odmah nabraja nekoliko razloga. “Nitko od mojih igrača nema menadžera, pred ovu sezonu samo su dvojica igrača došli razgovarati s klubom u pratnji očeva, svi ostali su došli sami”, kaže Pamić ali kao ono najbitnije ističe koheziju, ono što se često naziva momčadskim duhom.IGOR PAMIĆ 1990-ih GODINA u majici sa slikom reprezentacije Hrvatske, za koju je i nastupao

“Za mene je komunikacija najbitnija jer kohezija u momčadi je daleko najbitnija. Rekao sam da ove godine imam odlične igrače, ali nisam želio izlaziti s bombastičnim izjavama jer nisam znao kako će svi oni djelovati u grupi. Kada sam vidio da djeluju dobro, onda sam rekao da smo vrlo moćni.” Osim toga, vrlo je zadovoljan kako su igrači koji su do jučer igrali u trećoj i drugoj ligi reagirali na prvu ligu. “Sve se promijenilo ulaskom u prvu ligu, a ja sam ostao isti. Ja sam prepoznao igrače koji su nekada igrali u trećoj ligi a sada su pravi prvoligaški igrači. Pristup se promijenio. U prvoj si ligi gospodin. Adrenalin raste jer nije isto igrati pred sto ili pet tisuća ljudi, moja motivacija tu više nije potrebna. Moji dečki su najbolji na svijetu, oni su birani po određenim kriterijima i oni u svakom trenutku znaju što im je raditi.” Naravno, i Pamić je sada postao tražen kao trener, Rijeka je bila zainteresirana za njega prošle godine ali on je ostao u Karlovcu. “Ja se ne opterećujem s time što će biti sa mnom. Ako ću vrijediti netko će me primijetiti, nema šanse da me ne primijeti. Kada sam došao u Karlovac rekao sam ljudima, mnogi su se smijali, dogodine ću vas odpeljati u drugu ligu, zatim u prvu, pa zatim u Europu, e onda odlazim. Rekao sam to jer, jednostavno, ja znam i gotovo. Ne dam nikome da nam se približi i zato ću teško u hrvatskom nogometu doći visoko, svjestan sam toga”, kazao nam je Pamić. U njegovu iskrenost spada i njegova nedavna izjava kako voli harmoniku, karte, žene i pivo.

“Sviram harmoniku, ali u Hrvatskoj je problem ako znaš još nešto, ako imaš više talenata, odmah si idiot. Što se tiče igranja karata, igram briškulu i trešetu i to za pivu ili gemišt. Žene voli svaki Hrvat, ali se srami to reći. Nisam zavodnik, ali nitko mi ne može zabraniti moje emocije pa i to da nakon utakmice popijem pivo. Jesam li manje vrijedan zbog toga?”