MOSTARKA NA OFF BROADWAYU Tea Alagić-Vlašić režirala je dvadesetak predstava na newyorškom Off Broadwayu, no 'Brak Marije Braun' bit će joj prva predstava u HrvatskojTea Alagić-Vlašić, jedna od najavangardnijih mlađih američkih redateljica na newyorškom Off Broadwayu, podrijetlom iz Mostara, već mjesec dana u Zagrebačkom kazalištu mladih priprema kazališnu verziju čuvenog Fassbinderova filma “Brak Marije Braun” koji je premijerno prikazan na festivalu u Cannesu prije 30 godina. Glavnu ulogu uspješne i samostalne Marije Braun, koja je proslavila Fassbinderovu muzu Hannu Schygullu, igrat će Katarina Bistrović-Darvaš, a premijera će biti u ZKM-u potkraj listopada.

“Tekst je vrlo izazovan, ima 56 kratkih scena koje se pretapaju jedna u drugu, a predstava će biti na granici između plesa i kazališta, bez scenografije, samo sa stolcima, ali s raskošnim kostimima iz poslijeratnog razdoblja”, objasnila je Tea Alagić-Vlašić (37) koja već deset godina živi u New Yorku gdje je režirala 20-ak predstava u nekim od najjačih teatara na Off Broadwayu kao što je Public Theater. Prvo je diplomirala glumu na praškoj akademiji, zatim režiju na američkom sveučilištu Yale, u međuvremenu se udala za fotografa Slavena Vlašića i uoči ljeta rodila sina Sebastiana, a ovo joj je u Hrvatskoj prva režija.

NACIONAL: Osjećate li tremu zato što radite predstavu nakon Fassbinderova filma te kazališne verzije Thomasa Ostermeiera, zvijezde njemačkog teatra?

- Uopće o tome ne razmišljam. Usredotočena sam na tu priču i glavnu junakinju Mariju Braun i ne opterećujem se ni Fassbinderom ni Ostermeierom. Fassbinderov rad dobro poznajem, puno sam čitala o njegovu načinu režiranja, pogotovo o tome kako je snimao “Brak Marije Braun”, a već sam radila predstavu u Americi po njegovu tekstu “Preparadise, Sorry Now”. Ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč i ja zajedno smo odabrale taj tekst jer se priča događa 1945. u Njemačkoj, neposredno poslije rata, a govori o obnovi zemlje i mogu se povući neke paralele sa situacijom u Hrvatskoj. Naime, Marija Braun ne želi se vratiti u prošlost nego želi steći bogatstvo. Kao i u Hrvatskoj: ne propituje se prošlost nego se brzo juri prema kapitalizmu. Predstavu neću aktualizirati s događajima iz Hrvatske, a osim toga, po licenci možemo mijenjati samo deset posto teksta.

NACIONAL: Kako se kao strankinja osjećate u New Yorku gdje živite desetak godina? I jeste li vezani s rodnim gradom?

- Uz Mostar me veže traumatično iskustvo rata i ne volim posjećivati svoj rodni grad, ali dolazim zbog roditelja. Volim Jadransko more, mislim da je najljepše na svijetu. New York je jedini grad u kojem trenutačno mogu živjeti. Kad sam stigla u New York prije desetak godina, bila sam fascinirana gradom i ponašanjem njegovih stanovnika, osobito zato što su tih godina u Europi imali ružan odnos prema nama s Balkana. U New Yorku nikome ne trebate objašnjavati svoje podrijetlo, svi smo mi stranci i to nije nikakva prepreka. Ljudi u New Yorku su jako direktni i ne trebaju vam posrednici za nove kontakte i poslove.

NACIONAL: New York je oduvijek diktirao nove trendove u kazalištu, književnosti i općenito umjetnosti. Kakva je danas situacija?

- New York više nije onaj grad iz sedamdesetih i osamdesetih, kada je tu bilo središte avangardne umjetnosti. Danas se sve jako brzo mijenja, predstave na Broadwayu traju kratko, dominiraju komercijalne stvari i sve je postalo show. Kada sam nedavno radila predstavu “Binibon” u kazalištu Kitchen u Greenwich Villageu, surađivala sam s muzičarima i piscima iz toga razdoblja, koji su s velikom nostalgijom govorili o tom vremenu. Trenutačno na Broadwayu traje veliki povratak mjuzikla “Kosa”, za mjuzikl “Billy Elliot” ne mogu se dobiti ulaznice, a u filmskom svijetu i dalje vodi Harry Potter. Srećom, još postoje grupice intelektualaca i umjetnika koji se opiru komercijalizaciji, no generalno gledano New York je postao veliki trgovački centar. Kad sjedimo u East Villageu, pitamo se gdje je sada taj umjetnički duh, a onda netko kaže u Singapuru, a netko drugi u Argentini. Ne znamo gdje je danas centar umjetnosti, ali u New Yorku sigurno nije. Danas je tu biznis.

NACIONAL: Kritičari su vas nazvali jednom od najavangardnijih redateljica New Yorka. Slažete li se s tom ocjenom?

- Ja ne mislim tako. Najviše surađujem s vrlo klasičnim kazališnim kućama na Off Broadwayu, od kojih je znameniti Public Theater najveće i najpoznatije kazalište, no radim avangardnije režije, kakve se ne očekuju na takvim mjestima, pa je to možda razlog što su me tako nazvali. Off Broadway je do sada podrazumijevao neprofitni teatar u kojem se tobože bavite umjetnošću i eksperimentima, iako i u tamošnjim predstavama glume zvijezde poput Meryl Streep, a cijene ulaznica slične su onima na Broadwayu. A Broadway je oduvijek proizvodio novac i bio mu je najvažniji profit. Danas vas i na Off Broadwayu pitaju koju ćete zvijezdu angažirati u predstavi. Ako radite za Public Theater, tada imate veliki proračun i možete angažirati veliko i skupo ime, no u manjim teatrima to nije moguće. Volim za sebe reći da sam svojevrsni komunist i da sam do sada u svojim predstavama davala šansu mladima, no od sada ću promijeniti taj revolucionarni pogled na kazalište i počet ću angažirati velike zvijezde.PUBLIC THEATER Predstavu 'The Brothers Size' redateljica je postavila u Public Theateru u New Yorku

NACIONAL: Što je presudno za uspjeh predstave na Broadwayu?

- Tekst kritičara New York Timesa. Ako New York Times napiše pozitivnu kritiku, predstava će se dobro prodati, a ako napiše negativnu, možemo se svi pozdraviti. Predstava na Off Broadwayu najčešće igra mjesec i pol i onda se “skine”, a ako postane komercijalni hit, prebaci se na Broadway. Ako radite na Off Broadwayu, živite normalno, a ako radite na Broadwayu, onda ste bogati. Put od Off Broadwaya do Broadwaya za mene je još uvijek misterij, no indikativno je da je tamo 1945. bilo 2 posto žena, jednako kao 1960. ili 1998. Tako je i danas. Znači, ništa se nije promijenilo.

NACIONAL: Što vas je privuklo kazalištu?

- Kad sam imala 14, 15 godina, neko amatersko kazalište iz Mostara tražilo je nove mlade ljude za Čehovljeva “Galeba” i ja sam se prijavila na njihovu audiciju. U mojoj obitelji nitko se nije bavio ni teatrom niti nekom drugom umjetnošću - majka je knjigovođa, a otac se bavio biznisom. Rat je sve ubrzao: prvo sam otišla u Njemačku gdje mi je već bio brat, a zatim u Prag gdje sam upisala glumu na akademiji. Budući da sam htjela glumiti na engleskom jeziku, nakon diplome otišla sam u London gdje sam uz pomoć svojih američkih kolega sa studija u Pragu dobila ulogu u američko-engleskoj koprodukciji po Kafkinoj “Americi” te ostala u Londonu.

NACIONAL: Koji su bili ključni umjetnici ili mentori u vašoj karijeri i kako ih danas pamtite?

- U Parizu sam surađivala s Ariane Mnouchkine, čuvenom osnivačicom avangardnog kazališta Théâtre du Soleil, a u New Yorku s Richardom Foremanom, pionirom američkog avangardnog teatra, koji baš sada priprema predstavu s Willemom Dafoeom u Public Theateru. No ključnu ulogu u mojoj karijeri odigrao je Robert Lepage, jedan od najvažnijih predstavnika francuske kulture u Kanadi, inače vrlo drag čovjek, koji zbog sjajne reputacije lako dolazi do novca i radi spektakularne predstave. Upoznala sam ga još za vrijeme studija u Pragu. On je u to vrijeme u Beču radio veliku predstavu “Seven Streams of the River Ota” i zajedno s cijelom ekipom došao je vidjeti Prag. Kad sam imala 24 godine, pozvao me je u Quebec City gdje ima predivno kazalište. Zajedno smo radili četiri godine, išli smo na turneje po cijelom svijetu i od njega sam najviše naučila. I danas pamtim zanimljiv rad na predstavi o američkom arhitektu Franku Lloydu Wrightu, u kojoj nije bilo dramskog predloška, nego smo sami morali pisati i improvizirati sve scene i dijaloge.

NACIONAL: Kako se dogodio skok s glume na režiju?

- Nisam voljela ići na audicije, a kad ne bih radila s Lepageom, stalno sam smišljala neke svoje projekte. U Ameriku sam stigla prilično kasno - s 28 godina, i iako u mom engleskom nema stranog naglaska, činilo mi se kao da sam tamo već unaprijed izgubila mjesto glumice. Tu vlada užasna konkurencija, a stvar je postavljena vrlo jednostavno - ili si zvijezda ili konobariš i ideš od audicije do audicije u potrazi za malom ulogom. Nema sredine. A to nisam htjela. Tada sam upoznala jednog profesora režije sa Sveučilišta Yale, koji mi je sugerirao da upišem režiju. Poslije mi je taj profesor priznao da mi je na prvom susretu nesvjesno postavio desetak pitanja na koja sam ja odgovorila kao redatelj i da mu je bilo logično da me usmjeri prema režiji. Danas mu često kažem da je on odgovoran za kaos u mojem životu. Mislim da mi režija više odgovara i žao mi je što se režijom nisam počela ranije baviti.Tea Alagić-Vlašić

NACIONAL: U zadnje ste vrijeme počeli i pisati. Što vas najviše inspirira?

- Ja pišem, ali kao redatelj, primjerice, pripremam neki scenarij za film ili adaptiram dramu za kazalište. Najviše me zanima pitanje žene, smatram se feministicom i zato se osjećam dobro u Americi. Feministice u Americi imaju svoje mjesto i njihova se riječ uvažava, dok negdje drugdje u svijetu neke moje rečenice mogu zvučati šokantno. U zadnjoj drami pisala sam o položaju žene u islamu na temelju dokumentarnih materijala, koja je izazvala kontroverzne reakcije.

NACIONAL: Kako ste upoznali svog supruga fotografa Slavena Vlašića?

- Upoznali smo se u New Yorku 2001. kada smo oboje imali neke druge živote i druge partnere. Onda smo izgubili kontakt, mislila sam da se vratio u Europu, a tada smo se prije tri godine ponovo sreli i ubrzo postali partneri. On radi za nekoliko najvažnijih američkih fotoagencija kao što je Getty Images, a najviše snima filmske i kazališne premijere, zatim Tribeca Film Festival, a sad je baš snimao New York Fashion Week. Odlično funkcioniramo, čak sam ga nagovarala da zajedno napravimo film.

NACIONAL: Imate li vremena za neke druge aktivnosti?

- Teško. Imam malo dijete od četiri mjeseca i sada se najviše njime bavim. Volim gledati filmove, čitati knjige, dugo šetati po New Yorku, što me jako opušta. No nakon kazališta ostaje mi jako malo slobodnog vremena. U Americi uvijek radim nekoliko produkcija u isto vrijeme, kao i svi ostali redatelji. To smo naučili već prvog dana na Yaleu tako da se naš mozak odmah počne vježbati za rad na nekoliko kolosijeka, no morate biti i tip za to. Mi smo svi u New Yorku ludi. Iskreno. Izvježbani smo da funkcioniramo pod najvećim pritiskom.