KONCERT JEDNOG GLUMCA Rade Šerbedžija nastupio je prošlog tjedna u Zadru i Splitu nakon više od 20 godinaBez obzira na svjetski uspješnu glumačku karijeru i suradnju s nekim od najvećih filmskih zvijezda današnjice, od Toma Cruisea do Clinta Eastwooda, Rade Šerbedžija sve češće nastupa kao glazbenik i pjesnik. O tome najbolje govori veliki uspjeh njegova zadnjeg, sedmog albuma “Imam pjesmu za tebe”, te dva prošlotjedna koncerta komornog tipa koje je održao u klubu Arsenal u Zadru te u kasinu hotela Le Meridien Lav u Splitu.

Iako koncerte nije pratila bučna reklamna kampanja, bili su rasprodani danima unaprijed, a protekli su u vrlo emotivnom tonu, među ostalim i zato što u tim gradovima nije nastupio više od 20 godina. Na oba nastupa pratili su ga njegovi prijatelji, slovenski glumac i pijanist Jure Ivanušič i gitarist Mauro Giorgi iz orkestra Livija Morosina, a on je interpretirao pjesme sa svojih ranijih albuma “Orihi, Orihi” i “Zaboravi”, koji je snimljen u Londonu, preko Dedićevih stihova “Ne daj se, Ines” pa sve do pjesama sa zadnjeg albuma.

NACIONAL: Zadnji album predstavljali ste cijelu prošlu godinu. Kako to da ste odlučili održati koncerte u Zadru i Splitu?

- Došao sam u London da završim snimanje u sedmom nastavku o Harryju Potteru i nisam planirao održati koncerte. No kad mi je producent Babo spomenuo Zadar i Split, poželio sam doći u Dalmaciju, vidjeti stare prijatelje i publiku pred kojom nisam nastupao više od 20 godina. Bilo je jako lijepo, a u Zadru se dogodilo nešto što me je posebno dirnulo. Poslije koncerta otišli smo u obližnji diskoklub u kojem su pretežno bili mladi ljudi od 17 do 20 godina. Bila je užasna gužva i kad smo se probili do šanka, tamo su me ti klinci počeli doslovno grliti i ljubiti. I željeli su se slikati sa mnom. Jedan mi je rekao: “Rade, ja sam ti veliki Hrvatina, ali tebe volim u pičku materinu!” To nisam očekivao i nisam bio spreman na takav izljev nježnosti usred Zadra. To me je potpuno pokosilo i učinilo beskrajno sretnim.

NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s Miroslavom Tadićem?

- Kad sam počeo živjeti u Los Angelesu u Santa Monici, napravio sam zajedno s Vanessom Redgrave i nekim našim američkim prijateljima humanitarni koncert u našem vrtu. Budući da sam za taj koncert tražio vrsnoga gitarista, Vlatko Stefanovski mi je preporučio Tadića, koji je već živio u Americi. Kad smo se upoznali, odmah je planula ljubav među nama, on je božanstven čovjek i savršen gitarist, jedan od najboljih na svijetu. Počeli smo se družiti i surađivati. Ja odlično pripremam ribu na roštilju i mnoge druge specijalitete, a on sjajno radi brudet, pa uzmemo gitaru i pomalo pjevušimo. Tako su polako nastajale pjesme koje smo zatim snimili na CD. I ja pomalo sviram, ali se ne usudim svirati pred njim. A sad pripremamo i novi album.

NACIONAL: Tko je u vama prvi probudio ljubav prema muzici?

- Muzika je oduvijek bila dio mog života. U društvu s glumcima volio sam pjevati starogradske pjesme, a to su me naučili jedan stari glumac iz Vinkovaca Franjo Jelinek Beli i moja majka, koja je cijeli život divno pjevala. Kad sam upoznao Arsena Dedića, on me počeo voditi po svojim koncertima gdje sam najprije recitirao njegove pjesme, a onda i pjevao drugi glas. Zatim sam 1982. nastupio na Zagrebačkom festivalu sa skladbom “Da se razumijemo” tada vrlo popularne skladateljice Marije Radić. Zatim sam napisao opasnu, angažiranu šansonu “Gledaj u rijeku pravo” o mom ocu, razočaranom partizanu, koju sam kao pobjednik večeri šansone izveo na finalnoj večeri Zagrebačkog festivala. No muzikom sam se ozbiljnije počeo baviti tek u Londonu. Tih godina nisam ništa radio, a Lenka je prehranjivala obitelj radeći u bolivijanskoj ambasadi kao ataše za kulturu, pa sam uzimao gitaru i svirao. I pisao. Ubrzo je nastao album “Zaboravi” na kojem je pjesme skladao Zlatan Arslanagić, naš divni skladatelj, koji danas živi u Kanadi. I počeo sam raditi koncerte kao zamjenu za teatar koji mi je jako nedostajao. Trebao mi je susret s mojoj publikom.

NACIONAL: Spomenuli ste snimanje zadnjih scena u sedmom nastavku "Harry Potter i darovi smrti" što je posebno oduševilo vaše kćeri, koliko je vama ta tema bliska?

FILMSKA PRIČA O VASI LADAČKOM Rade Šerbedžija kao ostarjeli Vaso Ladački u filmu Đorđa Balaševića 'Kao rani mraz', koji je nastao prema njegovoj poznatoj baladi- Nije mi uopće bliska. To je zgodna bajka, ali to nije moj tip filma. Glumim pozitivca, majstora Gregorovitcha, koji izrađuje čarobne mačeve za male čarobnjake. Ta uloga je mala, ali važna jer se o tom liku puno govori u filmu. Igram u dvije scene s Ralphom Fiennesom, koji glumi zlog čarobnjaka Voldemorta i želi me ubiti. On je čudesan glumac, a sad smo prvi put zajedno glumili. Inače smo prijatelji, a imamo i zajedničkog prijatelja Roberta Lantosa, kanadskog producenta mađarskog podrijetla, s kojim sam prije dvije godine radio film “Uspomene jednog bjegunca”. Taj je film bio jako uspješan, a za ulogu grčkog arheologa koji spašava poljskog židovskog dječaka dobio sam nagradu Marko Aurelije kao najbolji glumac na filmskom festivalu u Rimu.

NACIONAL: Svi web portali najavljuju da u travnju počinjete snimati novi ratni film “Poets Never Die” s Faye Dunaway i Omarom Sharifom o ustanku Ciprana protiv kolonijalne britanske vlasti. U kojoj je to fazi?

- O tome ne znam ništa. Producenti su objavili imena glumaca s kojima žele surađivati, a moji agenti su im rekli da smo zainteresirani za taj film, no ugovori još nisu potpisani. Dok ne počnem snimati film, ne želim o njemu govoriti. Dogodilo mi se da sam trebao glumiti treću glavnu ulogu u filmu “The Age of Aquarius” Phila Robinsona, no tada su se redatelj i Harrison Ford posvađali oko jedne scene i iako je Universal Pictures već bio potrošio deset milijuna dolara, film je crknuo.

NACIONAL: Prošla godina bila je iznimno plodna u vašoj karijeri, završili ste pet projekata, od filmova “Middle Men” i “Georgia” preko serije “CSI: Miami” do filma Đorđa Balaševića “Kao rani mraz” u kojem ste glumili ostarjelog Vasu Ladačkog, lik iz njegove balade. Kakav je Balašević kao redatelj?

- Scenarij je topao i nostalgičan, snimali smo u Adi, blizu Novog Sada, i bilo je jako zanimljivo, a Balašević se pokazao kao profesionalni redatelj, kao da je već snimio pet filmova. I Balaševićeva supruga se pokazala kao sposobna producentica i uspješno je završila taj komplicirani film s puno scena i glumaca. Film se već trebao početi prikazivati u kinima, ali je odgođen zbog epidemije svinjske gripe.

NACIONAL: Završili ste i obiteljski film “Sedamdeset i dva dana” vašeg sina Danila Šerbedžije u kojem uz vas glumi i vaša kći Lucija. O čemu se radi u tom filmu?

- To je crna komedija, a dobila je ime po istoimenoj čuvenoj ličkoj pjesmi. Scenarij mog sina je moderan, duhovit i zanimljiv, a radnja se događa u Lici, u srpskoj obitelji, koja živi od američke mirovine stare tetke. Kad tetka umre, oni ne prijave njezinu smrt nego iz obližnje psihijatrijske klinike ukradu neku drugu babu i podmetnu je kao svoju tetku kako bi i dalje dobro živjeli od njezine mirovine. No kad sedativi prestanu djelovati, pokaže se da je ta baba prava aždaja. Ja igram potpuno ludog Maneta, koji uzima sve pare i želi pobjeći. Film je lijep, negdje na tragu filmova Guya Ritchieja - njegova poetika na naš način. U filmu glumi sjajna glumačka ekipa - Bogdan Diklić, Mira Banjac, Predrag Vušović, Dragan Nikolić, Nebojša Glogovac, Dejan Aćimović, Krešimir Mikić i Živko Anočić, koji me oborio s nogu napravivši ulogu za Oscara. Male uloge igraju i moj prijatelj Pero Močibob, bivši nogometaš, te moj ujak Dimitrije Mito Matijević, koji su se pokazali vrlo talentiranima. Neke scene snimali smo u ujakovoj kući u Lici, koja je pripadala mojoj babi i djedu. A moja Lucija je snimala scene s Mikićem u bračnom krevetu moje babe i djeda. Kad sam došao na snimanje, svi su mi iz ekipe rekli: “Jao, kako ti je ujak talentiran!” Kad sam mu to prenio, on mi je odgovorio: “Netjače, nijesam ja to tebi nikad rek’o, ali ti si talentiran na mene.”

NACIONAL: Što još možete istaknuti od završenih projekata?

- Film "Georgia" Rennyja Harlina u kojem glumim glavnog komandanta ruske vojske Demidova, a tu su i Val Kilmer i Andy Garcia. Odlično su napisane scene koje imam sa zarobljenim Amerikancima, ratnim reporterima, te s glavnim gruzijskim junakom. Iako su na suprotnim stranama, obojica su žrtve tog rata i ne mogu bez njega. No na kraju u Gruziji zaustavlja tenkove i kaže: “Dosta je bilo ubijanja.” Film je snažno zagovarao gruzijsku stranu, no kad su moji prijatelji iz Gruzije, koji su svi u opoziciji i protiv predsjednika Saakašvilija, čuli da igram u tom filmu, bili su zgroženi. Naime, po izvještajima UN-a, vidljivo je da je Gruzija prva napala Osetiju. Pokušao sam to objasniti i Amerikancima kako bi pripazili na neke stvari u filmu i poslušali su me.

NACIONAL: Jeste li završili svoj prvi scenarij za film, koji namjeravate snimiti u suradnji s producentom Brankom Lustigom?

- Scenarij je gotov, a napravio sam ga zajedno s Dušanom Jovanovićem po njegovoj drami “Oslobođenje Skoplja” o tragičnoj ljubavi između Nijemca i majke jednog dječaka. Tu je dramu prije tridesetak godina postavio Ljubiša Ristić u kazalištu i s njom smo postigli veliki uspjeh u bivšoj zemlji i u svijetu. Tako sam i došao na ideju da bi to mogao biti zanimljiv film, ne samo za nas nego i za svijet. I u filmu ću igrati bogalja Georgija, a režirat ćemo ga Lenka i ja, jer bih htio da se malo makne od siromašnog kazališta.

NACIONAL: Ove godine Teatar Ulysses obilježava desetu godišnjicu rada. Pripremate li nešto posebno za taj jubilej?

- Razmišljamo o nekoliko varijanti, najviše o “Operi za tri groša” Bertolta Brechta, a uskoro ćemo razgovarati s glumcima da čujemo i njihovo mišljenje pa ćemo onda definitivno odlučiti. Jedna od ideja je bila Ibsenov komad “Peer Gynt”, koji bi se odlično uklopio u tvrđavu Minor, no kako se taj božanstveni tekst postavlja u Gavelli, odustali smo od te ideje. Zato smo sve bliži ideji da napravimo veselu i opasnu predstavu, s mnogo energije, pjesme i plesa, koja govori o siromaštvu i bliska je našoj trenutačnoj situaciji.

NACIONAL: Jeste li završili svoju novu knjigu “Green Card”, koju ste najavili kao nastavak autobiografije “Do posljednjeg daha”?

- Nisam je još završio, moram još napisati tri, četiri poglavlja. Nekako mi se ne završava ta knjiga, osjećam neku težinu jer moram opisati dvije smrti svoje dvojice prijatelja – Borislava Vujičića, pisca i suosnivača kazališta Ulysses, te mladog povjesničara Srđana, koji je živio s nama tri godine u Los Angelesu i pripremao doktorat na UCLA-u. Zadovoljan sam dosad napisanim poglavljima, koji su u prvom redu vezani uz moj život u Americi, ali tu su i refleksije na naše živote i na život na Balkanu.

NACIONAL: Kako živite u Los Angelesu?

- Kad ne radim, imam puno slobodnog vremena. Ujutro odvezem djecu u privatne škole, a zatim se vratim kući i kuham Lenki kavu, ili odem na tenis, koji igram svaki dan. Tako jačam imunološki sustav i nabijam kondiciju. Mnogo vremena provodim sa svojom Lenkom, razgovaramo i šalimo se, zatim joj pripremam vrlo lagani ručak, a onda kad iz škola skupim svoje banditkinje, radim večeru za cijelu obitelj. Ne hodam po partyjima, iako me zovu, to me ne zanima. Vodimo lijep obiteljski život, koji me ispunjava srećom i zadovoljstvom. Kad Lenka radi na kompjutoru na svojim projektima, odem u kafić Aroma gdje igram remi s prijateljima. U Aromi ga svi igraju – Srbi, Hrvati, Makedonci, pa imam osjećaj kao da sam prenio duh Zagreba u Los Angeles.

NACIONAL: Glumili ste u nekoliko popularnih serija, recimo negativca u seriji “24”, te veliku ulogu u “Stvorenjima”, koja se emitirala i na RTL-u, a sada i u “CSI: Miami”. Jeste li te uloge prihvatili zbog recesije?

- Recesija je strašno pogodila Hollywood. Snima se malo filmova, honorari su srezani, a producenti su bezobrazni, jer se njihova situacija poboljšala. Samo kažu “Nema novca!” i ne plate, i još dodaju: “Ako nećeš igrati, ima stotine glumaca koji hoće.” Katastrofalno! No glumci sanjaju da dobiju ulogu u nekoj od takvih serija, ali da budu “regular”, što znači da su u stalnoj glumačkoj postavi, a ne da se pojavljuju kao “guest star”. Kada si “regular”, dobiješ veliki honorar, a kao “guest” dobiješ crkavicu. U seriji “CSI: Miami” glumio sam u dvije epizode kao “guest star”, a kada su producenti željeli da ostanem u još dvije, lijepo sam im se zahvalio i otišao. Prokužio sam njihovu igru, to nije fer.

NACIONAL: Kad se vraćate u Hrvatsku?

- Pomalo i sve više. Upravo pregovaram s riječkim sveučilištem da najesen otvorimo dramski odsjek u Rijeci. Počeli bismo s poslijediplomskim studijem, a uz mene bi predavala i Lenka te Paolo Magelli. Budući da sam ja Leteći Holandez, dolazio bih svakih mjesec, dva i držao predavanja dva tjedna. Željeli bismo studij organizirati, osim na hrvatskom, i na engleskom jeziku, a studenti bi mogli izabrati predmete i s drugih odsjeka, tako da bi nakon diplome mogli raditi i nešto drugo. Tome se jako veselim.