Deša Mlikotin TomićStalno se i svuda ponavlja o "kupoprodaji ispita" na Ekonomskom fakultetu kao da se radi o mnogobrojnim slučajevima koji su procesuirani i otkriveni. To nije istina. Ja sam osuđena za mito za jedan ispit studentice koja je pristupila pismenom i usmenom i sve to potvrdila. Nema traga ili priznanja bilo koga da je meni stvarno nešto dao ili sam ja tražila. Isto još jedno mito za jedan ispit mojeg kolege, bez traga i iznosa novca, student čak nije niti prošao ispit. Samo glavni posrednik mora vratiti oko 3000 eura za sve ispite. Nemojte misliti da opravdavam ni jednu uzetu kunu, ali ako trag novca dalje od posrednika prema profesorima ne ide, kako smo mi ispali takvi kriminalci?

Trag novca tu staje, a ja, u dva slučaja, odgovaram zajedno s ostalim kolegama jer smo dali ocjenu 2 (dovoljan). Nitko te posrednike i ne spominje, svi su samo tražili glave profesora. Znači 9 profesora, 11 ispita, oko 3000 eura i to je Indeks 3 na Ekonomskom fakultetu. Rezultat je to sveobuhvatne akcije od 300 specijalaca. Navodim tek nekoliko glavnih činjenica jer vidim da u novijim korupcijskim procesima i prije nego što su započeli otkriva se mnogo više podataka, iznosa i odnosa nego što je danas nakon 1,5 godine dana od početka Indeksa.

Pa ipak, iako nema velikog novca ima i nešto drugo, a to je ono strašno jutro kada sam uhićena na vratima moje kuće uz bljeskove fotoreportera. Na prvoj strani jednih naših dnevnih novina osvanula je samo moja slika. Nitko od nadležnih institucija na to nije nikad službeno reagirao. Povjeravaju mi se prijatelji i poznanici da im sjećanje na to još danas stvara nelagodu. Na kraju suđenja, opet na stranicama tih istih dnevnih novina, velika moja slika preko cijele naslovnice s naslovom ''Svi su osuđeni'', ja najtežim kaznama, kao da nitko drugi ne postoji u tom procesu. Krug je zatvoren. Nije bitno što sam ja uopće učinila, nego je važno da je opravdan način i prikaz mojeg sramotnog javnog uhićenja bez presedana u nas i u pravno uređenom svijetu. Jer ako sam osuđena, iako nepravomoćno, stvara se dojam da su postupci nekih medija tog jutra bili opravdani i potrebni.

Ponavlja se stalno da je takvu nemilosrdnu borbu protiv korupcije tražila Europa. Ideju Europe prva sam na ovim prostorima prenijela nakon mojeg studija europskog prava u Belgiji i bavila se njom više od 30 godina. Vjerujte mi da ono što se i kako nama profesorima događa u ovoj akciji, takva uništavanja ljudi, njihovih duhovnih ne materijalnih ostvarenja, nepovjerenja i straha, zasigurno nije Europa od nas tražila niti je to Europa.

Nakon uhićenja, oporavila sam se od strašnog šoka kada su otklonjeni moji strahovi da se nešto dogodilo mojoj kćeri. Slijedila su objašnjenja o nekim ispitima, ali to zaista nisam razumjela pa se nisam niti uzbudila.

Uslijedilo je nešto što je gotovo sličilo onim filmskim scenama kada se krivci izvode na stratište. Nije bilo razjarene gomile kako to vidimo u filmovima, ali ja i moje kolege prolazili smo kroz kordon bljeskova kamera, mikrofona cijeli taj dan više puta pa i sutra kada smo se vraćali s noćenja u nekom Prekršajnom sudu. Zaista mislim da bi se trebalo napraviti nešto da novinari žive od pisanja i oku ugodnih slika, a ne od progona.

Prije istrage, optužbe pa i uvida u bilo što počinje moja "afirmacija" kao korumpirane profesorice, pripisuju mi se izjave i riječi koje su izgovorili posrednici. Sve to dolazi u novine (neke) iz transkripata koji nose oznaku "tajna". Snimljeni razgovori raspoređeni su na 5000 stranica a nigdje nema mojeg glasa, telefona ili što drugo. Cijela akcija Indeks dobiva moje ime a stavlja me se uz bok najvećim po iznosu novca korupcijskim postupcima. 16 mjeseci gotovo da nema dana u kojem se ne spominje mene i samo mene u optužujućim i uvredljivim rečenicama. Zar takva javnost ne može utjecati na sud? Pa tko drugi bi i mogao djelovati na neovisno sudstvo?

Pitanja o tome što sam ja to učinila, zašto sam ja optužena, zašto mojih devet kolega podjednako bezazlenih, nitko ne postavlja. U mnogim TV emisijama i raspravama nitko nikada nije pozvao nekoga od optuženih profesora, naših odvjetnika pa da se kaže o čemu se tu radi, nego treće osobe vrlo hrabro iznose mišljenja i odlučno raspravljaju, iako su površno upoznate s činjenicama ili uopće nisu. Zar mi stvarno nemamo nikakvih prava? Posebnost tog stanja duha je u tome da to traje stalno, pa čak i u teškim snovima i snu. Spava se, međutim, uvijek pomoću lijekova. Nema muzike, mode, viceva. Vodile su me prijateljice na glasovitu predstavu "Kauboji". U prvom redu, sve je treštalo, svi su se smijali, ja sam samo mislila o mojim optužbama i situacijama u kojima sam se našla i zašto.

Kako se može obavljajući samo svoj posao, koji je ispitivanje studenata i ocjenjivanje njihova znanja, doći u situaciju tako teških optužbi i na kraju biti osuđena na zatvorsku kaznu? Jedino što mi je, kao građaninu i profesoru prava ostalo jest, iako poljuljano povjerenje u pravo i pravni sustav, kao i uvjerenje da u civiliziranom društvu, koje se temelji na demokratskim načelima i poštuje ljudska prava, nevina osoba ne može biti osuđena za nešto što nije učinila!

Ipak ima i nekih svijetlih trenutaka u svemu tome. Ja sam generacija koja je poznavala ljude i ta vremena 1971. Većina mojih prijatelja i poznanika je u ovoj aferi ostala lojalna. Nema zaobilaženja i ukidanja pozdrava ili razrogačenih očiju kada te sretnu na ulici kao što se događalo 70-ih godina. Često me zaustavljaju nepoznati ljudi ili moji studenti izražavaju svoje mišljenje, podršku, najčešće me pitaju: Kome sam se ja to tako jako zamjerila? Na to stvarno nemam odgovor. Iznimke su vrlo rijetke iako ih ima.

Vrlo dobro znam priče mojih prijatelja iz onog doba, Gotovca, Đebe, braće Šimac, Tonča, Đure, Joze Ivičevića i dr. Svi odreda znali su okolnosti u kojima su ih ljudi izbjegavali i velikodušno im opraštali. Svako javljanje i javno pojavljivanje moglo je imati materijalne i egzistencijalne posljedice. Mnogi ljudi ih nisu tada mogli podnijeti.

Straha od represije i osvete je očito manje. To je dobro, ali ipak željezni vlak ide dalje i ja sam osuđena bez dokaza zbog tri ispita i jedne usputne rečenice jedne osobe na 14 mjeseci bezuvjetnog zatvora i zabranu rada.

I još nešto želim dodati o ovim brojnim udrugama za zaštitu ljudskih prava, žena i sindikata koji bi se trebali boriti za ljudska prava. Sindikat znanosti je tražio da se raskine radni odnos iako protuzakonito. Koga taj sindikat štiti da mi je znati! Helsinški odbor (HHO) je bio tada okupiran policama za knjige gospodina Banca, koji kao borac za ljudska prava nije propustio naglasiti da iako možda nismo kazneno odgovorni, tada smo sigurno prekršili neki etički kodeks, a da istovremeno taj isti Banac nije nikad mene pitao što sam napravila, ali nije propustio priliku da me javno osudi na TV-u. Isto je jednom prilikom ponovila i Mirjana Krizmanić iako je u svojoj knjizi nabrojila kao jednu od najvećih trauma traumu nepravedno i krivo optuženog.

Ozbiljno i glavno pitanje ovog aktualnog trenutka, pravde i pravosuđa jest da se i u legitimnim procesima mora štititi načelo da nitko nije kriv bez pravomoćne presude a koje propisuje Ustav, ljudska prava, drugi propisi. Od trenutka uhićenja do krajnje pravne instance prolazi između 5, 7 pa do 10 godina u kojem vremenu su ti pojedinci izloženi javnim progonima, prijetnjama, privatnim progonima (npr. prijeteći mailovi), isključivanju iz profesionalnih krugova, ucjenama razne vrste. A medijska hajka se nastavlja: Zašto ih ne otpustite? Traži se raskid radnog odnosa, suspenzija. Zašto predaju? Zašto ne predaju? Zašto šeću po fakultetu? Zašto žive?

Sve se nastavlja i nema naznaka da prestane. Jučer (petak) jedna TV postaja provjeravala je kod moje kćeri vijest da li sam pretrpjela infarkt! Čak se nedavno dogodilo da mi je u poštanski sandučić bilo ubačeno pismo kojim mi je bilo sugerirano kako je bolje da prodam kuću jer je sad nemam od čega održavati! Ovim putem otvoreno poručujem svima da me takve prijetnje neće niti zastrašiti, niti zaustaviti na mojem putu u dokazivanju nevinosti.

Nakon svega toga kakva presuda, isprika ili oslobođenje može donijeti pravdu i satisfakciju? Pa čak da netko i bude osuđen na kaznu zatvora, što znači nekoliko mjeseci u zatvoru kad iza tebe ostane gorak okus od 10 godina povlačenja po sudovima i raznih progona? U tom slučaju svrha kazne gubi svaki smisao. Čemu onda uopće kazna kad živimo u vremenu u kojem mediji javno osuđuju osobe bez postupaka, izloženi ste osobnim napadima i osvetama? I to se danas zove PR? Jednostavno brisanjem optuženika kao da ga nikada nije bilo bez konačnog suda, potvrda i dokaza.

Društvene institucije koje su prije svega tu da štite čovjeka i njegova prava, zanesene idejom raznih akcija svemu tome se ponekad priključuju, umjesto da štite pojedinca koji je u odnosu na ukupan sustav uvijek slabiji. Najiskrenije suosjećam sa svim optuženima i njihovim obiteljima u ovoj državi jer mi je jako dobro poznato koliko je teško, pa čini se i nemoguće dokazati svoju nevinost. Ako ja nisam uspjela dokazati da je student znao na ispitu, otvara se pitanje kako će bilo tko drugi uspjeti dokazati svoju nevinost u postupcima gdje se vrte milijunski iznosi, a sigurno je netko i tamo nevin. Ali ipak na kraju pravda je spora ali dostižna, treba čekati, žaliti se, pa opet čekati, pa tko zna što još iako je igranje ljudskim životima, zdravljem i sudbinama ipak previsoka cijena.