Igor Popović iz Pule je zahvaljujući couch surfingu obišao i Keniju gdje se družio s pripadnicima plemena MassaiNemate novca a željeli biste putovati svijetom? Dovoljno ste gostoljubivi da nepoznatu osobu primite u svoju kuću? Ako je “da” odgovor na oba pitanja, onda se slobodno pridružite couch surfingu, internetskoj stranici i pokretu kojem su se priključili svi oni koji žele u svojim stanovima i kućama ugostiti strance koji posjećuju njihov grad kao i oni koji nemaju problema s tim da putujući svijetom prespavaju u stanovima i kućama potpuno nepoznatih ljudi. Svi ti ljudi nisu potpuno nepoznati jer su prvo otvorili svoj profil na internetskoj stranici couchsurfing.com, postavili svoje fotografije i napisali osnovne podatke o sebi. Time su objavili svoju želju da ugošćuju ljude i da posjećuju druge ljude, a kako je Zagreb godinama zanimljivo turističko odredište, tako se broj couch surfera stalno povećava, ne samo u Zagrebu nego i u drugim gradovima Hrvatske, prije svega na jadranskoj obali.

Internetsku stranicu couchsurfing.com pokrenuo je potkraj 2003. godine 26-godišnji Amerikanac Casey Fenton a trenutačno ima 1,85 milijuna članova u 237 zemalja, i taj se broj povećava. Povećava se i u Hrvatskoj, tako da nam nije bilo nimalo teško pronaći nekoliko couch surfera iz Hrvatske koji su nam pričali o svojim putovanjima diljem svijeta a da pri tome nisu potrošili ni kune na noćenja. Gotovo svi oni trebali su se priviknuti na, za njih, neobičnu činjenicu da u svakom gradu postoji netko nepoznat tko vas želi ugostiti a da pritom ne traži ništa zauzvrat. Upravo se to dogodilo Miljenki Čogelji, novinarki i scenaristici koja je, zajedno s dečkom, putovala Afrikom koristeći usluge internetske stranice Hospitality Club koja ima ista pravila kao i Couch Surfing. “Prije tri godine smo moj dečko Đuro Gavran, njegov prijatelj Matija Štambuk i ja htjeli snimati dokumentarni film u Zapadnoj Sahari, posljednjoj afričkoj koloniji. Prvo smo trebali spavati dva dana u glavnom gradu Alžira te smo tražili smještaj. Alžir je konzervativna zemlja, u glavnom gradu nema hostela, ima nešto malo hotela, a kako su Gavran i Štambuk pomoću Hospitalityja već bili proputovali cijeli Maroko, odlučili su na isti način naći smještaj u Alžiru. Ja sam bila protiv toga jer mi je bilo previše bizarno da preko neke internetske mreže idem spavati kod nekog tipa u nekoj afričkoj zemlji, bojala sam se da će nam izvaditi bubrege i prodati ih za sitan novac”, rekla je Miljenka Čogelja, ali su je dečko i njezin prijatelj uvjerili u suprotno.

“Međutim, bila sam u strahu. Našli smo smještaj kod muškarca koji se zvao Najeeb. Kada sam ga ugledala, pomislila sam ‘gotovo je, ovaj je islamski ubojica’. Mršav, visok, izgledao mi je sumnjivo. Ubrzo sam shvatila da sam pogriješila jer se Najeeb pokazao predivnim, sa suprugom i dvoje male djece, ugostili su nas kao da se znamo cijeli život, pokazao nam je cijeli grad. Oni imaju užasno malo turista, nešto prije našeg dolaska bila su dva bombaška napada u gradu tako da je Najeeb osjećao veliku odgovornost prema nama, nije želio da šećemo sami, te je pazio na nas cijelo vrijeme. Najeeb je vrlo obrazovan, strojarski inženjer, supruga mu je kemičarka, oni su građanska obitelj, srednji stalež, koja je nekada sanjala da napusti Alžir, ali nisu uspjeli”, kaže Miljenka Čogelja koja je, bez obzira na pozitivno iskustvo iz Alžira, i dalje bila vrlo skeptična.

MILJENKA ČOGELJA i njezin dečko bili su gosti bogatog građevinskog poduzetnika u Egiptu koji ih je primio u svoju vilu s bazenom i privatnom plažom“MISLILA SAM DA SE UVIJEK može pojaviti neki manijak. Nakon toga smo na taj način zimus posjetili Egipat. U ponedjeljak smo odlučili otputovati u Egipat, u utorak smo kupili last minute avionske karte a u četvrtak odletjeli. Smještaj nismo imali, ali smo ponijeli laptop sa sobom kako bismo našli nekoga tko će nam pokazati grad koji posjetimo jer u Egiptu postoji sustav dvostrukih cijena, niske za Egipćane i višestruko više za turiste. Naišli smo na internetu na dečka koji živi u Sinaju i koji nam je rekao da će nam pomoći da nađemo smještaj. Smjestio nas je u kampu svog ujaka šeika koji nam nije želio naplatiti. To nije kamp sa šatorima nego kamp s bungalovima, s njim smo išli na planinarenje, dali su nam šatore, zatim smo išli u Kairo gdje nam je taj prijatelj sredio hostel. Dva tjedna smo putovali, od juga sinajskog poluotoka, prema Kairu, pa do doline Nila, prešli preko Crvenog mora pa natrag do sinajskog poluotoka”, prisjeća se Miljenka Čogelja i dodaje kako su cijelo vrijeme bili preko interneta u kontaktu s još jednom osobom. “Odmah po dolasku javili smo se preko internetske mreže osobi koja živi u Sharm el-Sheikhu i koja nam je poručila da dođemo k njoj. Pri kraju putovanja smo došli, poprilično bez novca, u Sharm el-Sheikh. Nazvali smo tu osobu, nije se javljala, nismo znali kamo da idemo, ipak se kasnije javila i poslala nam dvojicu zaposlenika. Oni ne znaju engleski, nismo znali kako komunicirati, pomogao nam je neki dečko, čuvar plaže. Oni su došli limuzinom po nas i rekli nam da nam je sve plaćeno. Odvezli su nas u vilu tog čovjeka kojeg nije bilo kod kuće. U Egiptu se živi prilično siromašno, ali ta kuća je bila vila s bazenom i privatnom plažom. U toj kući smo dobili cijeli stan, rekli su nam da se odmorimo te da će gazda doći uvečer. Odspavali smo, potpuno se opustili, razgledavali grad, predivne plaže, ali gazde nema, a nama sutradan avion ide za Graz. Onda je gazda poslao vozača koji nas je odvezao u njegov ured. I tada smo shvatili da se radi o bogatašu pedesetih godina koji se obogatio na građevinskim poslovima i koji je vlasnik nekoliko hotela. Kada smo se konačno sastali, rekao nam je ‘pa zašto se odmah niste javili, imali biste sve osigurano i plaćeno, organizirao bih vam izlete po cijelom Egiptu’. Kako je on puno putovao po svijetu, želio je pomoći onima koji dolaze u Egipat jer se samostalno teško snalaziš u toj zemlji. Rekao nam je da smo mi prvi koji su mu se javili preko interneta. Na kraju nam je dao lunch-paket i vozač nas je odvezao na aerodrom”, čime je Miljenka Čogelja imala još jedno predivno iskustvo, koje time nije okončano jer su tako pronašli smještaj i u Grazu.

Laura Sinovčić i njezina cimerica Ema Glavina prije mjesec dana su u svom stanu ugostile Andyja i Cainea, dvojicu Malezijaca koji putuju Europom“KADA SMO SLETJELI U GRAZ, morali smo prenoćiti jer nam je autobus išao tek ujutro. Našli smo na internetu nekoga tko je imao jako dobre komentare i bilo je sjajno. U Graz smo sletjeli u jedan sat poslije ponoći, naš domaćin nas je čekao na aerodromu, odvezao u svoj stan gdje nas je čekala njegova djevojka s večerom i bocom vina, naspavali smo se, i ujutro autobusom došli u Zagreb. Ni kune nismo potrošili”, tvrdi Miljenka Čogelja koja je, dakle, prilično proputovala, ali do sada nije, osim jednom, ugostila nekog couch surfera u Zagrebu, za što kaže: “Još uvijek istražujem zašto bi netko ugostio potpunog stranca.” Naime, kada kao couch surfer primite zahtjev za smještajem, nemate obavezu prihvatiti taj zahtjev.

UGOSTITI POTPUNOG STRANCA nije nikakav problem za Igora Popovića, 32-godišnjaka iz Pule koji je, prema vlastitim riječima, do sada ugostio oko 150 osoba. Popović je član zajednice Couch Surfing već četiri godine i nikada nije smatrao da treba strahovati od nekog gosta. “Nije me motiviralo to da ja odlazim k drugima, nego da ja ugostim druge. Kada je došao prvi gost, nisam bio skeptičan, što proizlazi iz moje filozofije života da ja ljudima vjerujem. Mnogi su me pitali zašto im vjerujem, zašto im ponekad dam i ključ od svog stana, kako mogu imati povjerenja? Prvo, ljudi koji dolaze k meni su prilično otvorenog duha jer da bi otišao k nekome spavati, znači da moraš imati povjerenja u tu osobu, znači u mene. Polazim od povjerenja koje imam prema ljudima. Na kraju krajeva, što mi se može dogoditi? Zar će mi neki backpacker iz Amerike ukrasti televizor?” smatra Popović kojem gosti u Pulu dolaze najčešće tijekom ljeta. “U roku od dva do tri mjeseca od prijave na internetske stranice došli su mi prvi gosti. Na početku je to bilo pomalo čudno iskustvo, ali smatrao sam ih svojim novim prijateljima koji pričaju neke nove priče. Backpackeri koji putuju po svijetu su mi vrlo zanimljivi ljudi a ovi s couchsurfinga imaju zanimljive priče”, kaže Popović koji je primao i znane i neznane goste pa su spavali čak i na podu. “Na podu je spavao samo jedan gost, Australac, ali to je ispalo tako zato što su mi dolazile dvije Irkinje koje su se upoznale s njim u avionu i ispričale mu priču o couchsurfingu. Kada sam došao po njih, rekle su mi ‘upoznale smo jednoga, može li doći s nama’, na što sam rekao ‘nema problema, ali ja nemam toliko mjesta za spavanje’. Onda su njih dvije spavale na kauču na razvlačenje a on je spavao na podu. Kuća mi nekada zna biti kao autobusni kolodvor. Odjednom sam ih najviše primio četiri, a jednom mi se dogodilo da su ljudi bili u mom stanu a da ih nisam ni upoznao. Naime, imao sam dva couchsurfera u kući, trebao je doći još jedan, a kako sam ja tu noć ‘zaglavio’, onda sam ovoj dvojici rekao da pokupe tog trećeg i dovedu ga u kuću. Budući da je taj treći došao samo na jednu noć, ujutro je otišao tako da ga nisam ni upoznao”, veselo nam je prepričao svoja iskustva Popović koji i sam putuje svijetom.

“SVAKE GODINE PROVEDEM na putovanjima po mjesec i pol dana, dijelom kao couch surfer, dijelom koristim hotele. Volim biti komotan, ipak prema domaćinu treba imati dozu pristojnosti i razumijevanja. Prvo iskustvo couch surfinga imao sam u Africi, u Keniji, fantastično iskustvo jer sam upoznao jednog Europljanina koji je radio na NGO projektima i koji je imao svoju kuću u nekom selu ‘Bogu iza nogu’ i ja sam završio u tom selu”, tvrdi Popović. Na internetskoj stranici couchsurfing. com domaćini ocjenjuju goste kao što i gosti ocjenjuju domaćine pa tako svatko može vidjeti kakav je tko domaćin odnosno gost.

Upravo su te preporuke bile presudne Lauri Sinovčić, studentici novinarstva iz Zagreba, kada je nedavno primila prve goste u svom stanu u Zagrebu. “U prosincu prošle godine otvorila sam profil na couch surfingu i istog trenutka počela sam dobivati ponude za dolazak gostiju u Zagreb, odnosnu u moj stan. Mjesečno sam dobivala tri do četiri zahtjeva da nekoga ugostim, ali sam u početku odbijala sve zahtjeve jer me je bilo pomalo strah. Htjela sam da, kada odlučim nekoga ugostiti, to budu djevojke, ali sam zaključila da, ako ću neprestano odbijati sve zahtje- ve, onda nikoga nikada neću upoznati i ugostiti. Ema Glavina, moja cimerica, i ja smo prvo odlučile primiti jednu djevojku, ali ona je u posljednji trenutak otkazala dolazak. Istog dana dobile smo zahtjev od dvojice Malezijaca i odmah smo ih odlučili ugostiti”, kaže Laura Sinovčić koja ih je odlučila primiti jer su imali odlične preporuke.

SILOM PRILIKA COUCH SURFER Kristijan Grubišić postao je couch surfer nakon što mu se u Kambodži pokvario laptop, servis je mogao naći samo u Indoneziji, a smještaj je našao preko internetske stranice couchsurfing. com.“ANDY I CAINE SU DVOJICA Malezijaca koji su podrijetlom iz grada u blizini Kuala Lumpura i kojima to nisu prava imena ali su ih uzeli jer su im prava imena prekomplicirana. Imena su uzeli dok su živjeli u Londonu gdje su radili kako bi zaradili novac za putovanja diljem svijeta”, priča Laura Sinovčić koja je bila oduševljena njihovom pristojnošću. “Mi smo im spremile posteljinu, jastuke, ručnike, ali nisu htjeli ništa, imali su svoje vreće za spavanje i u njima spavali. Proveli su vikend u Zagrebu, upoznala sam ih sa svojim prijateljima, i svi smo se zajedno družili. Oduševili su ih ćevapi s kajmakom koje smo naručili doma, uživali su u hrani. Ujedno, oni su se oduševili kada sam im rekla da sam, dok sam pjevala u zboru Zvjezdice, posjetila Kuala Lumpur”, kaže Laura Sinovčić koja se s couch surfingom upoznala preko svoje prijateljice Nike Blažević koja je prošlog ljeta na taj način posjetila Škotsku. “Prošlog ljeta sam provela tri tjedna u Irskoj te sam s prijateljicom odlučila posjetiti Škotsku jer su Ryanairove avionske karte stajale osam funti. Tražile smo smještaj, hosteli nisu bili jeftini, a kako je prijateljica otvorila profil na couchsurfingu, poslale smo nekoliko zahtjeva. Dobile smo samo jedan odgovor, i to od nekih rastafarijanaca. Otišle smo u Glasgow na tri dana gdje su nas primili, dobile smo svoju sobu, a prvog dana odmah je bila organizirana zabava jer je jedan od domaćina odlazio u Latinsku Ameriku. Vodili su nas po gradu, pokazali su nam mjesta koja u turističkom vodiču ne bismo našle, a zauzvrat smo im pospremili stan. Naši domaćini su bili prilično lijeni, ali su nam pokazali grad”, kaže Nika Blažević koja ne može primati couch surfere u goste jer živi s roditeljima i sestrom, ali ih zato preporučuje Lauri Sinovčić.

S GOSTOVANJEM I UGOŠĆIVANJEM preko couch surfinga nikakvih problema nema ni Kristijan Grubišić koji se s tim načinom smještaja upoznao sasvim slučajno, prije dvije godine, kada je putovao svijetom, a u Kambodži mu se pokvario laptop. “Nisam ga imao gdje popraviti te sam našao jeftinu avionsku kartu za Surabayu u Indoneziji. Nisam ni znao gdje je Surabaya, kasnije sam shvatio da je to na Javi, u Indoneziji, i tamo je postojao servis za moj laptop. Rekli su mi da će servisiranje trajati deset dana te sam na nekom internetskom forumu našao informaciju o couch surfingu i otvorio profil. Budući da su ljudi u Indoneziji siromašni i ne mogu putovati po svijetu, željni su ugostiti strance. Javila mi se Santi, genijalna djevojka iz Surabaye koja mi je strašno pomogla u svemu. Smjestio sam se kod nje, imao sam veliko povjerenje u nju i njezine dvije sestre, sve tri predivne djevojke. Shvatio sam da su one već ugostile više od 30 osoba i tada sam odlučio da ću tako stalno putovati. Bilo je zanimljivo i to da mi se, dok sam bio u Indoneziji, javila preko couch surfinga žena s Jave koja je udana za Bosanca kojeg je htjela iznenaditi tako što bi dovela nekoga iz njegova kraja. Bilo mi je predaleko otići do nje”, kaže Grubišić koji je zatim otputovao u Australiju, a iz Australije je otišao u Čile s ciljem da obiđe Južnu Ameriku.

“DOŠAO SAM U SANTIAGO DE CHILE, grad od 8 milijuna ljudi koji je prilično skup. Preko couch surfinga našao sam Mauricija i Johanne, bračni par s troje djece koji žive u stančiću od tridesetak kvadrata i primaju couch surfere. Spavao sam na krevetu na kat, iznad jedne od kćeri. Proveo sam šest dana s njima, oni su danju radili a noću smo se družili, bili su sretni jer su tako vježbali engleski jezik, a ja sam uživao u njihovoj hrani i čileanskim vinima. Budući da su živjeli na periferiji, vidio sam drukčiji dio grada”, kaže Grubišić koji je nastavio putovanje prema Boliviji. “Otišao sam u La Paz gdje sam susreo couch surfera koji je poznavao mog prijatelja Davora Rostuhara tako da sam na preporuku došao k njemu. Zatim smo otišli u Kolumbiju koja se smatra opasnom zemljom, ali ona uopće nije opasna u usporedbi s Venezuelom. Došao sam u grad Maracaibo i spavao kod ljudi koji su vrlo bogati. Tamo su turisti lovina jer imaju dolare. Djevojka Marycabel koja me je primila živi u kući koja je ograđena betonom a iznad ograde je žica kroz koju se pušta struja kako bi se spriječili provalnici”, prisjeća se Grubišić koji je jednako tako široke ruke kada ugošćuje couch surfere u stanu u Zagrebu. “Ja primam deset zahtjeva tjedno jer imam stan u centru, imam dobre reference i valjda sam im ok. Uzimam ljude koji nemaju ni jednu referencu jer sam i ja tako počeo. Prijatelji su mi govorili da sam lud kada sam im rekao da mi je noć prije došao 47-godišnji Talijan kojem sam ostavio ključeve od stana. Dok je taj Talijan bio kod mene, u njegovoj kući blizu Venecije spavalo je pet couch surfera. Ja sam do sada ugostio dvadesetak couch surfera i nisam imao nikakvih problema”, rekao je Grubišić.