Glavna uloga Nina Šerbedžija priprema ulogu Mirande u Shakespeareovoj 'Oluji' koju će režirati njezina majka Lenka UdovičkiNina Šerbedžija, 19-godišnja kći redateljice Lenke Udovički i slavnog hrvatskog glumca Rade Šerbedžije, zaigrat će ovog ljeta prvu glavnu ulogu u najnovijoj predstavi Kazališta Ulysses. Riječ je o Shakespeareovoj “Oluji” u kojoj će glumiti Mirandu, kćer Prospera, milanskog vojvode protjeranog na pusti otok, kojeg će igrati Šerbedžija. “Oluju” će režirati njezina majka Lenka Udovički, a premijera će biti 23. srpnja na tvrđavi Minor na Malom Brijunu.

PROŠLOG TJEDNA ekipa Kazališta Ulysses preselila se iz Gavelle na Brijune, gdje su počele probe “na terenu”, no Nina Šerbedžija je dobila anginu pa je pauzirala nekoliko dana čuvajući glas. Na Brijune su stigle i njezine mlađe sestre Vanja i Milica, a njihova majka rekla je da se već mjesecima njihova peteročlana obitelj nije našla na okupu. A okupili su se radi velikog koncerta u pulskoj Areni, koji je održan u subotu u povodu 10. godišnjice Kazališta Ulysses. Osim toga, ovo će ljeto biti prijelomno za njihovu obitelj. Nakon uspješne hollywoodske karijere, Rade Šerbedžija i Lenka Udovički vraćaju se s mlađim kćerima u Rijeku, gdje će predavati na novoosnovanom poslijediplomskom studiju, a jedino će Nina Šerbedžija ostati u Americi, gdje nastavlja školovanje. “Iako u ovoj ulozi imam puno teksta, nije mi teško jer se sve odvija prirodno, jedino što puno radim na artikulaciji i naglasku”, kaže Nina Šerbedžija. “Sve mi je jako zanimljivo, pogotovo zato što tata i ja u odnos oca i kćeri unosimo neke replike i geste iz našeg obiteljskog života. Zanimljiv je i Mirandin odnos s Ferdinandom, sinom napuljskog kralja, kojeg glumi Filip Križan. Miranda se u njega zaljubljuje, a zatim i udaje, no sve se odvija spontano i iskreno pa s lakoćom glumim i u ljubavnim scenama, iako se u privatnom životu još nikada nisam tako zaljubila.”

S RODITELJIMA Radom Šerbedžijom i Lenkom Udovički na press konferenciji u povodu premijere 'Oluje' koju će Kazalište Ulysses izvesti 23. srpnja na BrijunimaNINA ŠERBEDŽIJA debitirala je u Kazalištu Ulysses kao devetogodišnjakinja glumeći vodiča grofa Gloucestera u “Kralju Learu”, kojeg je također režirala njezina majka. “Moji roditelji nisu znali što bi s djecom glumaca i onda su nas sve strpali u predstavu”, kaže. Idućih godina dobivala je manje uloge i u drugim predstavama Kazališta Ulysses - “Marat/ Sadeu”, “Core Sampleu” i “Hamletu”, u kojem je njezina starija polusestra Lucija Šerbedžija igrala Ofeliju. Dodaje da je u Kazalištu Ulysses prošla sve: “U ‘Romeu i Juliji 1968’ morala sam se skinuti, a kad je američka feministkinja i spisateljica Eve Ensler na Brijunima imala svjetsku praizvedbu svog teksta ‘Good Body’, obukli su me u prozirnu haljinu. Mislila sam da ću umrijeti od stida jer je deset metara od mene sjedio dečko koji mi se sviđao. Kad sam to preživjela, više mi ništa ne može biti teško.” Prošla godina bila joj je, kaže, najteža u životu jer je morala odlučiti hoće li se i ona zajedno s roditeljima i sestrama vratiti u Hrvatsku, hoće li nastaviti glumiti u Los Angelesu ili će se upisati na studij. Odlučila se za nastavak školovanja i u Philadelphiji se upisala na dvogodišnji Liberal Arts College. “Tu mogu izabrati razne predmete, od filozofije i ekonomije do teatra i književnosti, a kad ga završim, odlučit ću što ću sa svojim životom”, kaže i dodaje da su je roditelji odgajali u duhu da je prošlo vrijeme jedne karijere. “Ako i odlučim biti glumica, sigurno ću se baviti i režijom, a možda i još nekim stvarima. Imam puno ideja i stalno razmišljam o novim projektima, od humanitarnih do kazališnih, a onda puknem i razbolim se, kao što mi se sada dogodilo, i moram se zaustaviti.” Nina Šerbedžija rođena je u Beogradu prije 19 godina, ali se već nakon devet dana, zajedno s roditeljima, preselila u Ljubljanu gdje je prohodala i progovoril. U Sloveniji su bili samo dvije godine, a zatim su se preselili u London, gdje su u prvo vrijeme živjeli u kući glumice Vanesse Redgrave, koja je prijateljica Rade Šerbedžije.

“ONI SU JAKO fina obitelj, prava aristokracija”, ispričala je Nina Šerbedžija. “Joely, kći Vanesse Redgrave, bila je bliska s mojom mamom, a njezina unuka Daisy bila je moja najbolja prijateljica. Doživljavam ih kao svoje engleske rođake. I danas se susrećemo, ali u puno tužnijim okolnostima zbog gubitka Natashe Richardson i Lynn Redgrave.” Na pitanje kako su česte selidbe, život u nekoliko gradova i zemalja te mijenjanje škola i prijatelja utjecali na njezino djetinjstvo, Nina Šerbedžija je odgovorila da je to bilo teško, ali fantastično iskustvo, pa se danas svuda osjeća kao stranac, ali ujedno i kao kod kuće.

Nina Šerbedžija u predstavi 'Romeo i Julija 1968.'U LONDONU su živjeli deset godina i tu su rođene njezine dvije mlađe sestre - 16-godišnja Vanja i 13-godišnja Milica, koju zovu Mimi. Nina Šerbedžija je ispričala da je London na nju ostavio velik dojam. “Tu sam radila svoje prve dječje predstave, pošla u školu, prvo u privatnu, a onda u javnu u kojoj smo morali nositi uniforme, tu sam prihvatila multikulturalnost”, kaže. “U mojoj je školi bilo puno crnkinja i muslimanki s burkama s kojima sam se družila i to je proširilo moje vidike. U Londonu sam zavoljela knjige i počela puno čitati. Živjeli smo obiteljski i bili smo upućeni jedni na druge, iako je kod nas uvijek bilo puno prijatelja. A zatim smo se preselili u Los Angeles. Imala sam 11 godina i doživjela sam veliki šok.” Veli da joj je prvih godina bilo jako teško u Los Angelesu: “Svi su me zafrkavali zbog britanskog naglaska, a kad sam prvog dana škole uzela nož i vilicu da režem pizzu, šalama nije bilo kraja”, kaže. “Zafrkavali su me i zbog odjeće, jer su njima najvažnije modne marke. Jako im je važno koje je marke tvoj ruksak ili mobitel i po tome određuju status i hijerarhiju u školi. Kako mi to nije odgovaralo, preselila sam se u prekrasnu liberalnu privatnu školu Wildwood, gdje sam našla divne učiteljice koje su me naučile mnogim stvarima. Tu sam se izborila za sebe. Kad sam svladala Los Angeles, mogu prebroditi sve na svijetu.”

KAD SMO JE PITALI kako se prilagodila životu u Los Angelesu, gradu filma i slavnih ljudi, odgovorila je da je to vrlo poseban grad, u kojem se živi nevjerojatnom brzinom, svi voze ogromne automobile i znaju apsolutno sve o najnovijim filmovima, glumcima i redateljima - to je njihova opsesija. “U školu sam išla s djecom slavnih roditelja, primjerice, s kćeri Demi Moore, no to je samo ljepša strana života u tom gradu. Postoji i mračnija strana, koju sam također upoznala. U Los Angelesu je nevjerojatno teško steći prijatelje, ljudi se ne druže, gotovo je nemoguće upasti u neko društvo, ima puno beskućnika, narkomana, dječje prostitucije... Drago mi je što sam upoznala život u Los Angelesu. Da nisam, možda bih pogriješila i otišla u taj grad sa željom da odmah postanem glumica. A ovako sam odlučila učiti.” Nina Šerbedžija dosad je glumila u dva američka filma - “Blossom”, niskobudžetnom prvijencu Mihajla Stanicha, prijatelja svojih roditelja, te u obiteljskoj drami “Welcome” Maje Milanović, koja će biti prikazan na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu. “Blossom” je priča o životu beskućnika i dječjoj prostituciji u Los Angelesu u kojem ona glumi glavnu ulogu - Lucy, kćer beskućnice, prostitutke i narkomanke. Uz nju glume i njezin otac, John Savage i Dee Wallace, a premijerno će biti prikazan na jesen u Americi. “Film smo snimali u najgorem i najopasnijem getu Los Angelesa gdje žive beskućnici, koji sigurno nikad ne bih posjetila, ganjala nas je policija, a kako smo surađivali s naturščicima, sve je nalikovalo na ‘guerrilla style’. Snimanje tog šokantnog filma bilo je fantastično iskustvo i na njemu sam puno naučila ne samo o filmu, nego i o životu.”

BLAŽEN MEĐU ŽENAMA Rade Šerbedžija i Lenka Udovički s kćerima (s lijeva na desno) - najstarijom Ninom, najmlađom Milicom zvanom Mimi te srednjom Vanjom, na Velikom Brijunu gdje već deset godina provode ljeta radeći predstaveNA PITANJE kako je dobila ulogu u drugom filmu “Welcome”, odgovorila je da su je producenti tog filma vidjeli u predstavi Kazališta Ulysses “Romeo i Julija 1968.” na Brijunima, zatim su je pozvali na audiciju u New York, a kako su tražili djevojku koja odlično govori i engleski i hrvatski, odmah su je angažirali. “To je bio pravi profesionalni filmski projekt”, kaže Nina Šerbedžija. “Film govori o obitelji koja je emigrirala u Ameriku, o problemu identiteta, o starom jeziku koji se zaboravlja, o posttraumatskomsindromu.” Iako ima tek 19 godina, Nina Šerbedžija je, kako kaže, svjetska putnica. Počela je putovati još kao mala djevojčica, prateći oca na snimanja filmova, a poslije je putovala sama. Bila je u Australiji, na Baliju, obišla je gotovo cijelu Europu. Kad je navršila 15 godina, otišla je u Boliviju da upozna obitelj svoje majke, koja potječe iz te zemlje. Kaže da je to putovanje bilo ludo i nezaboravno - upoznala je svoje korijene i doznala više o sebi. “To je bila moja Quinsenera”, kaže. “Kad u Južnoj Americi djevojka navrši 15 godina, za rođendan joj se organizira posebna proslava Quinsenera kojom se označava da je postala žena. Kad sam čula za taj običaj, odlučila sam da ću prva iz svoje ovdašnje obitelji za svoju Quinseneru otići u Boliviju. Sve me se tamo jako dojmilo - Indijanke koje na leđima nose bebe, egzotični mirisi, najukusnije banane koje sam ikad jela, a posebno moja bolivijska obitelj i njihove čudne i strasne priče. Naučila sam i nešto španjolskog, doznala da na jeziku Inka 'nina' znači - vatra. Odmah sam u sebi prepoznala tu bolivijsku krv, to neko ludilo i strast koje i ja nosim u sebi. Doznala sam da je moja obitelj bila aristokracija, no nakon revolucije izgubili su status. Primjerice, moj praujak, zapravo, majčin ujak Gonzalo Sánchez de Lozaro, nedavno je bio predsjednik Bolivije, no morao je emigrirati iz zemlje i sada živi u Americi. Moja baka Karolina, koju svi zovu Nina i po kojoj sam dobila ime, piše knjigu kojom namjerava ‘osvjetlati’ njegovo ime.” Na pitanje kako je bilo odrastati u umjetničkoj obitelji, odgovara da su živjeli neobično i uzbudljivo, no ona toga nije bila svjesna sve do prošle godine, kad je za upis na koledž morala napisati esej od 250 riječi o svom životu. Tada je shvatila da su stotine ljudi koje je upoznala u Londonu, Los Angelesu, na Brijunima, u Boliviji ili na putovanjima utjecali na njezin život. To su uglavnom bili stariji ljudi, tatini i mamini prijatelji, od kojih je puno naučila, primjerice, “pjevati naše prekrasne narodne pjesme", koje obožava.

“RODITELJI SU NAM pružili ljubav i pravu obiteljsku atmosferu, a naučili su nas da je najvažnije opraštati drugima i pomagati siromašnima i bolesnima”, objasnila je Nina Šerbedžija. “Tako sam već kao šestogodišnja klinka sakupila u školi stotinu funti za izgladnjelu djecu Afrike i taj novac poslala UNICEF-u. Kasnije sam u gimnaziji skladala antiratnu blues pjesmu, koja se jako svidjela Vanessi Redgrave. Snimili smo spot i ona ga je uvrstila u svoj video koji je radila u povodu 60. godišnjice UNICEF-a. Naučili su nas da je i Kazalište Ulysses naša obitelj. Živim za brijunska ljeta i ne znam što bih napravila da jedno ljeto ne provedem tu na Velikom Brijunu. Voljela bih ljetovati na Brijunima do svoje 80. godine, a nadam se da će tako i biti.”