Vojin Perić profesionalni glumac, pisac kazališnih komada, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih i direktor kazališta slijepih i slabovidnih osoba "Novi život"Vojin Perić profesionalni glumac, pisac kazališnih komada, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih i direktor kazališta slijepih i slabovidnih osoba "Novi život" priprema se za odlazak na turneju po BiH, Bugarskoj i Njemačkoj. Također se priprema i za novu predstavu "Balada o pingvinu" prema tekstu Lane Šarić koja bi premijerno trebala biti izvedena predstojeće jeseni. Izuzetno je angažiran u svom nastojanju za afirmaciju slijepih i slabovidnih osoba u kulturi te u borbi protiv predrasuda koje ljudi i institucije imaju prema slijepim osobama.

Jedan je od utemeljitelja i organizatora međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih "B I T" (Blind in Theatre - Slijepi u kazalištu) koji se bijenalno održava u Zagrebu. Najveće priznanje za svoj rad dobio je 2004. godine kad ga je tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić odlikovao redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, za posebne zasluge u kulturi. Vojin Perić izgubio je vid s 11 godina, u Centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek" u Zagrebu završio je srednju školu za zvanje telefoniste. Godine 1980. upisao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ali je fakultet napustio, zbog strasti prema kazalištu. Oženjen je i otac devetogodišnje kćeri Anje. Za NEWS govori o svom profesionalnom i privatnom životu i svojoj borbi za prava slijepih.

NEWS: S kojim predstavama idete u BiH, Bugarsku i Njemačku i koliko često odlazite na gostovanja?

Idemo s komedijom čiji sam ja i autor "Lopovluku nigdje kraja nema" i s predstavom "Bijelo, bijelo, bijelo" koju smo premijerno odigrali u veljači ove godine. Često odlazimo na gostovanja, primjerice prije par godina kad smo izvodili Harmsove "Nule i ništice" bili smo pozvani u London na tri tjedna. Gostovanja po Hrvatskoj su uobičajena , i trudimo se da što više gostujemo u područjima koja su pod posebnom državnom skrbi.

NEWS: Kazalište "Novi život" iako postoji od 1948. godine i prvo je kazalište slijepih u svijetu još uvijek nije dobilo status kazališta nego je registrirano kaso udruga. Zašto?
S nama rade profesionalni glumci, koreografi i redatelji. Pozivaju nas na festivale poput Eurokaza gdje se natječemo u konkurenciji s teatrima koji nisu kazališta slijepih. Prije tri godine na Međunarodnom festivalu profesionalnih kazališta u Umagu pobijedili smo s našom plesnom predstavom "Nos Vamos a Ver" (Drago mi je što vas vidim). Dakle, nema objektivnog razloga da ne dobijemo status kazališta i jedini razlog zbog kojeg ga još nismo dobili je to što smo slijepi. Obraćali smo se svim nadležnim institucijama, ali uvijek smo dobivali smiješne odgovore poput, 'nije još vrijeme za to' i slično. Mi ne umišljamo da smo profesionalno kazalište i da trebamo imati 10 plaćenih profesionalnih glumaca, ali da dobijemo status i da nam se plati bar hladni pogon, to bi bio red. Kazalište slijepih ima posebnu ulogu, ono afirmira umjetničke potrebe slijepih osoba. Razbija predrasude da slijepa osoba ne može ništa kao i da osoba koja vidi nema što tražiti u kazalištu slijepih.

NEWS: Koji su najčešći komentari publike nakon što odigrate predstavu?
Redoviti komentar nakon predstave je nevjerica od strane publike da smo mi zaista slijepi. Ljudi misle da slijepe osobe stalno tapkaju i pipkaju, međutim slijepa osoba u svom poznatom okruženju kreće se sasvim normalno i suvereno, a nama je pozornica drugi dom.
NEWS: Jeste li zadovoljni brojem posjetitelja na vašim predstavama?
Mi imamo svoju publiku, ali i dalje ima dosta onih koji nas dolaze gledati kao atrakciju - dođu vidjeti kako to rade slijepci, hoće li netko od slijepih glumaca pasti sa scene i slično. Mi smo dosta u medijima tako da nam publike ne nedostaje. Trebalo je dugo da se probijemo u medije i nije bilo lako, ali sad nas rado ugošćuju na radiju, na javnoj televiziji, novinama, ali na komercijalnim televizijama za nas i dalje nema mjesta. Čuo sam jednom nekog novinara koji je rekao da osobe s invaliditetom nisu 'televizične'. Što to znači? Mislim da ne bi trebalo ovisiti o njegovom mišljenju jesam li ja 'televizičan' nego o milijunima drugih ukusa, i grozno je kad osobe s takvim stavovima formiraju javno mišljenje. Nakon što smo pobijedili na Festivalu u Umagu, novinarka koja je sjedila neko vrijeme s nama za stolom digla se i rekla da odlazi jer nema poznatih osoba o kojima bi mogla pisati, a mi smo bili pobjednici tog festivala. Njeno ponašanje sugerira da slijepa osoba ne može biti poznata, sljepoća je njen primarni atribut a onda dolazi sve drugo. Moje mišljenje je da je pravi invaliditet biti bahat, biti nasilnik, lopov. Takvi „invalidi" kad njihovo nasilje eskalira bivaju kažnjeni s par mjeseci robije i idu dalje. A osobe s invaliditetom su stalno kažnjene jer iz dana u dan moraju dokazivati da su jednako vrijedne kao što su i osobe bez invaliditeta.

NEWS: Kako ste se počeli baviti glumom?
To je bilo 80-ih godina kad sam upisao fakultet. Mene su zapravo pozvali da dođem na probu jer su trebali osobu moje konstitucije i glasa. U osnovnoj školi išao sam u dramsku radionicu i oduvijek mi se sviđala gluma. Kad sam tek stupio na pozornicu bilo me je dosta strah, ali kad sam svoju prvu ulogu odigrao pred publikom znao sam da više nikad ne želim prestati s kazalištem.

NEWS: Niste završili Akademiju dramskih umjetnosti, a imate status profesionalnog glumca. Kako to?
Nakon 20 godina rada u kazalištu podnio sam zahtjev za dobivanje statusa profesionalnog glumca Hrvatskom društvu dramskih umjetnika. Imao sam potporu glumaca i redatelja koji su sa mnom radili i uspio sam. Smatram da je tim činom napravljena velika stvar jer je razbijen jedan tabu, ovim činom je pokazano da se slijepe osobe mogu baviti umjetnošću. Nedavno je status profesionalne glumice dobila i kolegica Anita Matković. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika se prema nama odnosi ravnopravno kao i prema drugim kazalištima i oni su primjer ostalima kako bi se trebali ponašati prema nama.

NEWS: Obnašate drugi mandat na mjestu predsjednika Hrvatskog saveza slijepih. Je li najveći uspjeh koji ste postigli u savezu da ste iz statuta ADU uspjeli izbaciti zakon prema kojem se slijepe osobe ne mogu upisati na Akademiju?
To bi se postiglo i bez mog uplitanja kao predsjednika saveza, a na tome su najviše radili ljudi iz kazališta „Novi život" na čelu s Ksenijom Zec. Slijepe osobe se sada formalno mogu upisati Akademiju, ali to se objektivno ne može provesti jer sa slijepom osobom treba raditi drugačije nego s onom koja vidi. Da bi slijepa osoba zaista mogla studirati glumu, unutar Akademije bi trebalo napraviti poseban odjel. Savez se bori s dosta drugih problema, i kao i većini drugih najveći nam je problem novac. Javnost mora biti svjesna da sljepoća donosi dodatne troškove, naprimjer samo jedan udžbenik za slijepo dijete je i 50 puta skuplji nego za dijete koje vidi. Informatička oprema za slijepe košta kao jedan automobil, između 80 i 100 tisuća kuna. Što mislite kako slijepa osoba čita poštu koju dobije u poštanskom sandučiću ili kako se snalazi u velikom trgovačkom centru? Jasno da treba pratnju, a tu pratnju treba i platiti. Razvijene zemlje imaju kompenzacijski novac koje slijepe osobe dobivaju mjesečno i on iznosi oko 700 eura u zapadnoeuropskim zemljama, u Srbiji i BiH je 170 eura, a u Hrvatskoj samo 50 eura. Ali te stvari će se morati riješiti ako ne zbog nas, onda zbog ulaska u EU.

NEWS: S 11 godina dobili ste udarac loptom u glavu nakon čega su vam popucale kapilare, operirali su vas i nakon toga više nikad niste vidjeli. Kako ste se pomirili s tim, krivite li nekoga za to što vam se dogodilo?
Ne mislim više o tome jer sam se navikao na ovu situaciju i tko zna gdje bih bio da nisam oslijepio. Možda ne bih ni bio živ. Imam obitelj, okružen sam ljudima koje volim, živim gdje želim živjeti i nemam o svojoj sljepoći negativno mišljenje. Naravno, kad bih mogao da bih volio progledati, ali to nije moja opsesija. Žao mi je što ne mogu voziti automobil, baviti se slikarstvom. Žao mi je, ali nisam nesretan. I prije nego što sam ostao slijep imao sam problema s kratkovidnošću i osjetljivim kapilarima.

NEWS: Na koji način je sljepoća dok ste bili mladić utjecala na vaše samopouzdanje? Kako ste prilazili djevojkama?
Bilo je tu dosta problema. Predrasude su u toj mjeri jake da vas obespoljuju, da vas smatraju više kao neku stvar. Ali ja sam se uzdao u neke svoje kvalitete, kazalište, pa sam pomalo svirao i gitaru i uvijek sam puštao da me primijete. Kad bih dobio impuls od neke djevojke , pokušao sam ga uzgajati kao neku malu biljčicu i onda se to tako razvijalo. Znalo je funkcionirati dosta dobro ali bilo je svega, sve dok se nije pojavila moja sadašnja supruga Ana Marija.

NEWS: Gdje ste se upoznali?
Ona je došla raditi u tehnici u kazalište, ona nije slijepa i dosta dugo je odolijevala mojim nastojanjima. Odmah sam znao da je ona ta. Mogu reći da sam se zaljubio na prvi „pogled", jer i slijepima se dogodi ljubav na prvi pogled ali onda ostaju vječno zaljubljeni.