Zoran FerićU životu svakog sredovječnog para dođe trenutak da se pođe na jedno ljekovito putovanje. To putovanje je kao ona tipka refresh data na kompjutoru ili mobitelu. Svakom osviještenom Europljaninu ili Amerikancu, koji sebe vidi kao lik stereotipne romantične komedije, a zapravo živi u apsurdnoj drami, za osvježenje ljubavne veze na raspolaganju stoje samo dva grada: Pariz i Venecija. Mi smo se ovoga Uskrsa odlučili za Pariz. I svašta vidjeli i naučili. Recimo, u Francuskoj je i francuski buldog lijep, pogotovo u Parizu, na jednom od brodova nasred Seine, dok mirno sjedi na klupi pored trogodišnje djevojčice sa šeširićem čija se boja slaže s dlakom zdepastoga pseta. Ili, u Francuskoj pommes frites naručujete kao domaći specijalitet iako se okusom baš ne razlikuje puno od onog hamburškog ili bečkog.

No, ono što me se u Parizu najviše dojmilo je uskrsna misa u katedrali Notre Dame i, vezano uz to, velika priča o zapadnoeuropskoj toleranciji. O toleranciji i ljudskim pravima općenito, o čemu su nam Zapad i Europa puno govorili u posljednjih dvadeset godina otkako se kod nas zaratilo, pa smirilo i na kraju temeljito podijelilo. Na sam Uskrs u podne bilo je ispred katedrale ljudi kao zrnaca pijeska u šaci velikog diva.

Došli su skauti iz Irske, na misu, njih bar tisuću, došli su Nijemci, Japanci, Amerikanci, došli su Rusi, Poljaci, Španjolci, čak i Portugalci. A došli smo evo i mi. Pred ulazom u katedralu dva su reda. Jedan, za srednji portal, tamo ulaze vjernici koji će upravo slušati misu najsvetijeg kršćanskog blagdana, a na desni, manji portal ulazimo mi, turisti s fotoaparatima i kamerama. I tako, u središnjem dijelu crkve, u klupama sjede ili kleče katolici u svom najsvetijem obredu najsvetijega dana u godini, a oko njih, po rubu crkve, kao i oko oltara, polagano, s noge na nogu, kruži jedna druga procesija, to su turisti koji se ne mole, oni koji su drugih vjera, protestanti, budisti ili muslimani. Oni snimaju, škljocaju, blicaju, dok orgulje sviraju, dok svećenik s oltara čita evanđelje. Tolerancija s kojom vjernici podnose turiste je frapantna. Da sam stvarno vjernik, da stvarno smatram Uskrs najsvečanijim danom u godini kad je naš Gospod uskrsnuo od mrtvih nakon što je tri dana počivao u grobu i pružio nam nadu u život vječni, dakle, smetali bi me japanski i litvanski blicevi svakako.

I kad se čovjek divi toj toleranciji, naravno, pita se je li ona stvarna, kršćanska, opraštaju li nam oni stvarno, ili je ona naprosto neumoljivi ekonomski zakon koji ne dozvoljava turizmu da stane ni u onom za katolike i pravoslavne najsvetijem danu u godini? Odgovor je, naravno jasan, a pitanje retoričko: tolerancija je proporcionalna s količinom eura koje turisti ostavljaju u ovome gradu. Međutim, tendencija je da se taj ekonomski mehanizam, ta silna glad za novcem koju proizvodi globalizirani kapitalizam, kamuflira tom velikom zapadnjačkom pričom o toleranciji i ljudskim pravima. To je ono što, dakle, svi znamo. Samo što se to tamo u katedrali vidjelo s vulgarnom jasnoćom. Svatko ima pravo na svoju vjeru, ali i na svoju znatiželju da upozna hram tuđe vjere upravo u njegovom najsvetijem trenutku i da obred ometa bezobraznim blicem. Možda me je ova turistička procesija zasmetala upravo zato što sam ateist, možda stvarno pojma nemam o silnim resursima kršćana za praštanje i ljubljenje bližnjega svoga. No, dok sam s ostalima kružio oko one centralne vjerničke mase, očekivao sam Krista, zamišljao ga kako bijesno čupa Japancima kamere i aparate i odguruje turističke vodiče i sve nas skupa tjera kao trgovce iz hrama. A ako se pak o toj toleranciji i multikulturalnosti kojoj nas Zapad stalno nastoji naučiti malo bolje razmisli, možemo doći do zanimljivih zaključaka. Vidimo tko nas uči toleranciji i tko nas zbog tolerancije i ljudskih prava ovih desetak godina nije prihvatio u Europsku uniju. Englezi i Francuzi, a uz njih Nizozemci. Dakle, toleranciji nas uče veliki kolonijalni narodi, narodi koji su trgovali crncima iz Afrike i porobili Indijce.

Oni su se toj toleranciji učili prvo tako što su im na kolonijalnim plantažama čaj donosili crni robovi, pa poslije toga crne sluge, pa nakon toga tamnoputi zaposlenici, konobari koji se u Americi više ni ne zovu crnci nego Afroamerikanci, a zahode i ulice im također čiste ti tamnoputi koji vjeruju u toleranciju i znaju da su i Francuska i Engleska njihove zemlje i da oni u njima imaju jednaka prava, i jednake mogućnosti kao i njihovi nekadašnji bijeli gospodari. To se lijepo vidi kad izbije kakva pobuna po pariškim predgrađima i kad se pale automobili i baca kamenje na policiju. Tolerancija Njemačke pak sazrela je u strašnoj krivnji za holokaust i drugi rat, za milijune otrovanih i spaljenih. Oni su, kažu, tu lekciju dobro naučili. Danas se drže za ruke pred Notre Dameom tamnoputi Nijemac i kosooka Francuskinja, a sve oko sebe slikaju japanskim aparatom, nakon što su gablali američki specijalitet koji počinje s veliko M. Tipovi iz balkanskoga bantustana, kažu oni, nikako da nauče tu važnu lekciju o toleranciji različitih, pa se kolju, iako su iste rase, govore istim jezikom koji svaki narod zove svojim imenom, imaju istog nobelovca za kojega se spore čiji je, a u krvavom ratu njihovi su generali jedni s drugima trgovali naftom i streljivom. Može li i ova relativno nedavna balkanska tragedija djelovati katarzično kao i kolonijalna tolerancija i njemačka krivnja? Žrtve su u Haagu prinesene, velika misa ulaska je pri kraju i pred nama je čisti optimizam.