Trener Thomas Smythe (Foto: M. Vrčković)Kada je početkom godine Thomas Smythe, legendarni trener američkog nogometa, dobio poziv da trenira momčad na drugom kraju svijeta, nije nimalo dvojio. Iako mu momčad nije mogla obećati nikakvu plaću, niti vrhunske uvjete, prihvatio je izazov. Sredinom ožujka tako je coach Smythe, kako ga zovu njegovi igrači, spakirao kofere, kupio zrakoplovnu kartu i iz Oregona se uputio u Zagreb.

Gotovo tri mjeseca kasnije, s osmijehom na licu, dočekao nas je na treningu momčadi američkog nogometa Zagreb Thundera. Coach Smythe nije trener kakvog smo navikli gledati u nogometu. Na treningu stoji s papirom u rukama, uvijek je spreman odgovoriti na bilo kakvo pitanje igrača i za razliku od europskih trenera, na igrače, u pravilu, ne viče. Za to služe drugi treneri.

Nacional.hr: U Hrvatskoj ste gotovo tri mjeseca. Kakvi su vaši dojmovi?

- Zagreb mi se posebno svidio. Izgleda kao Beč u malom. Sviđaju mi se ljudi, hrana, vino. Ono što me posebno dojmilo je činjenica da na ulicama ima mnogo mladih ljudi koji drže do sebe, koji su sportski građeni i u dobroj formi. Kada sam rekao da idem u Hrvatsku, mnogi su me čudno pogledali i nisu bili previše sigurni gdje je to. No, meni Hrvatska nije tako strana. Godinama sam trenirao u Austriji i često sam sa suprugom znao doći na hrvatsku obalu.

Nacional.hr: Zašto baš Hrvatska?

- Ovo je na neki način vraćanje usluge. Uz Europu me vežu lijepa sjećanja. Trenirao sam momčadi iz Austrije devet godina, iz Finske tri pa kad se pojavila ova mogućnost, pitao sam se zašto ne? Europa je bila dobra prema meni. Ovo nije bogata momčad, ne može me platiti, tako da je ovo zapravo besplatan rad, ali evo me.

Nacional.hr: Možete li usporediti Austriju, Finsku i Hrvatsku? Po čemu se razlikuju?

- To su tri različite države, različitih jezika i ljudi, ali zajednički im je američki nogomet. Ono što sam otkrio u Europi, bez obzira na to gdje se nalazio je da djeca koja biraju ovaj sport, koji nije toliko popularan, su veoma disciplinirana, željna učenja, postaju veoma dobri učenici koje je lako naučiti. Svaki put i svake sezone u Europi sklopio sam dobra prijateljstva, prijateljstva koja traju. To je neka vrsta posebnog društva, da tako kažem.

Nacional.hr: Gdje su Thunderi sada, tri mjeseca nakon vašeg dolaska?

- Napredak je golem. Nikad do sad nisu imali američkog trenera. Bilo koji američki trener koji trenira više od pedeset godina, kao što to ja radim, mogao bi ih organizirati i usmjeriti u pravome smjeru. Moram istaknuti da je njihov odnos prema treningu ono što oduševljava. Žele učiti, postavljaju prava pitanja i ulaze u sve pore američkog nogometa. I to je ono što čini treniranje zanimljivim.

Nacional.hr: Možete li usporediti prosječnu sveučilišnu momčad u SAD-u i hrvatsku momčad?

- Velika je razlika jer u SAD-u djeca odrastaju s američkim nogometom. Njime se bave od malih nogu. Prve lige počinju u trećem razredu. Slično kao s nogometom u Europi. Njima je tu to strana igra. Kada sam 1994. došao u Austriju, sličnosti između momčadi Vienna Vikingsa i ove momčadi su nevjerojatne. To je grupa dobrih klinaca koji žele učiti tako da je napredak u konačnici bio ogroman. Ali što se tiče Hrvatske, ova zemlja ima svjetski poznate sportaše. Dovoljno je pogledati NBA ili Svjetsko nogometno prvenstvo, pronaći ćete Hrvate. Za mene je veoma zabavno uzeti grupu dobrih sportaša i naučiti ih novome sportu.

Nacional.hr: Da li vam je jezik predstavljao problem?

- Zapravo, veoma dobro govore engleski. Pitao sam se to isto pitanje u Austriji i u Finskoj i ovdje. I svugdje je isto. Mladi govore i razumiju engleski. U Austriji počinju učiti u trećem razredu, pretpostavljam da je tako i ovdje. Ali jezik nikad nije bio presudan faktor. Ono što sam primijetio je i kad uključim televizor većina je serija i filmova na engleskom s hrvatskim prijevodom. I pomislio sam, pa to je veoma jednostavno. I to je jedan od alata za učenje jezika za djecu.

Nacional.hr: Mislite li da Hrvati imaju potencijala za američki nogomet?

- I ovdje ima igrača koji bi mogli uspjeti u Americi. Kao i u Austriji, kao i u Finskoj. Da su rođeni u Americi, vjerojatno bi igrali američki nogomet profesionalno. I u ovoj momčadi imamo nekoliko igrača koji bi mogli igrati na profesionalnom nivou u Americi. Govorimo o mladim igračima. Čini mi se da je prosjek ove momčadi negdje 23 godine. To je grupa koja može još mnogo rasti, ali siguran sam da će im to uspjeti.

Nacional.hr: Trenirate ih gotovo tri mjeseca, igraju protiv slovenskih momčadi. Možete li ih usporediti?

- Kad pogledam ne samo ovu momčad, nego i slovenske momčadi protiv kojih smo igrali, vidim momčadi koje su veoma slične austrijskim momčadima od prije deset godina. Ono što je Austrija uspjela napraviti je da su pronašli novac, pronašli su sponzore, pronašli su stručnjake za marketinge i podigli su igru sa nekoliko stotina gledatelja na tisuće. Bitno je da netko preuzme stvari u svoje ruke i kaže "imamo ovu momčad, idemo učiniti nešto s njom".

Nacional.hr: Imate li kakav savjet kako da to učine?

- Trebaju naći nekoga. U Austriji smo pronašli gospodina koji je bio poslovni čovjek i koji je strasno volio američki nogomet. On je unajmio marketinškog stručnjaka i njih dvojica su Foto: Mateja Vrčkovićizgradili samu strukturu Vienna Vikinga. Imao sam sreću što sam bio trener i mogao sam izgraditi igrački dio. Ali taj dio nismo mogli izgraditi bez njihovog udjela. To moraju i ovdje napraviti. Moraju naći nekoga tko ima želju stvarati temelje nečega što će za deset godina biti velika stvar. Ako se to dogodi i u Hrvatskoj će se dogoditi ono što se dogodilo u Austriji. Austrija trenutno ima tri ili četiri najbolje momčadi u Europi upravo zbog toga što se dogodilo tijekom tih deset godina. Igrači u Hrvatskoj su jednaki ili čak bolji nego što su bili u Austriji, ako uzmemo isti period i Hrvatska bi mogla imati jake momčadi.

Nacional.hr: Što je najteže naučiti igrače u američkom nogometu?

- Najgore je, a to nema veze samo s igračima u Hrvatskoj nego diljem Europe, što nisu odrasli loveći loptu nego su ju udarali nogom. Nisu ju smjeli dirati. U tom dijelu zaostaju. Što se tiče fizičke pripremljenosti, trčanje, blokiranje, rušenje, fizički dio mogu veoma brzo nadoknaditi. Neki od njih bi, kao što sam rekao, po fizičkoj spremi mogli igrati u Americi. Ali oni igrači koji moraju hvatati loptu i nositi ju, oni definitivno zaostaju i to upravo jer ne hvataju loptu od malih nogu.

Nacional.hr: Da li je Zagreb Thunder išta naučio vas kao trenera?

- Da, jesu. Ja sam na neki način miran trener. Ono čime su me impresionirali je njihova sposobnost da slušaju, ali su me i naučili kako postoji više načina kako nešto naučiti. Primjerice, ako im objašnjavam neku akciju i vidim da me čudno gledaju, onda moram razmisliti. U Americi bi to razumjeli samo tako. Ovdje moram to drugačije objasniti. Jer ne uče svi jednako, pogotovo kad učite novi sport. Ja kažem nešto i mislim da sve znaju, a zbog toga što im je sve novo, zapravo ne znaju. Znači, moram postati kreativniji u svom treniranju i učiti ih na drugačiji način.

Nacional.hr: Doveli ste sa sobom dva igrača, Conrada Medowsa i Anthonya Evansa. Koliko su oni utjecali na momčad?

- Zasigurno su utjecali. Najveća stvar kod dovođenja američkog igrača je da oni i treniraju. Rade s dečkima na njihovim vještinama i vještinama na pozicijama. Pomažu li na terenu? Naravno da pomažu, ali nisu dominanti u momčadi. Sigurno su bitan dio, ali njihova je uloga predstavljanje nogometa domaćim dečkima. Bliski su im po dobi. Ima mnogo situacija u kojima im trener ne može pomoći, a igrači su među njima, dio momčadi.

Nacional.hr: Gdje ćete biti za tri mjeseca?

- Još uvijek treniram u SAD-u. Naša sezona započinje u kolovozu, predsezona u srpnju, tako da ću otići iz Hrvatske nakon sljedeće utakmice, 1. lipnja.

Nacional.hr: Znači trenirati ćete jednu momčad, sjesti na zrakoplov i onda trenirati drugu momčad?

- Da, ovo mi je 12. godina da tako radim. Treniram dvije momčadi. Nije mi teško.

Nacional.hr: Hoćete li se sljedeće godine vratiti u Hrvatsku?

- Nikad zapravo ne znam gdje ću završiti. Ovisi o mnogočemu. Moja supruga obično dolazi samnom. Ove je godine imala zdravstvenih problema pa nije mogla doći, ona će sigurno htjeti ponovno doći. Bili smo na Jadranskoj obali kad smo bili u Beču. Obišli smo Split, Dubrovnik, otoke tako da smo taj dio upoznali. Ali Nancy nije bila u Zagrebu, a voljela bi vidjeti grad. Postoji šansa da se vratim, ali to ovisi o cijelom nizu drugih faktora.

Nacional.hr: Mislite li da će vaš odlazak imati utjecaja na momčad?

- Nadam se da neće. Uvijek je dobro imati trenera, pogotovo iskusnog trenera koji će smiriti situaciju. Ali kad se momčad navikne na trenera i njegov stil, često nastave tako igrati iako trener nije više sa njima. Moje momčadi su uvijek bile pod kontrolom, dobro disciplinirane, spremni jednako prihvatiti i dobre i loše trenutke u utakmici i o tome mnogo razgovaramo, tome stremimo. Nadam se da činjenica da mene neće biti na klupi neće biti presudan faktor.