Sanader ispunjava obećanje koje je dao Carli del Ponte, nakon što je ona primila zadnje izvješće o radnjama poduzetim na otkrivanju odbjegloga generala, da će te radnje biti još rigoroznije.Premijer Ivo Sanader osobno je naredio Jošku Podbevšeku, novom ravnatelju Protuobavještajne agencije, i Dragi Cestaru, šefu kriminalističke policije, da primijene sve raspoložive mjere u okviru zakonom dopuštenih ovlasti protiv osoba koji navodno pomažu Anti Gotovini, kao i protiv svih osoba za koje postoje indikacije da su na bilo koji način kontaktirale s odbjeglim generalom. U kontakte, u policijsko-obavještajnom smislu, ubrajaju se susret, pismo, telefon, telefaks i elektronička pošta. Na prvom užem kolegiju novog ravnatelja POA bilo je čak ideja da se provjere, odnosno izlistaju razgovori predsjednika Stjepana Mesića. Povod za kontrolu i samog predsjednika Republike novim šefovima POA bio je tekst u jednim dnevnim novinama, objavljen još u svibnju prošle godine, u kojem se nagađalo da je Gotovina zvao Mesića na mobitel i s njim razgovarao. Iz istih izvora bliskih vrhu Sanaderove vlade Nacional doznaje kako je Podbevšek dao zahtjev predsjedniku Vrhovnog suda Ivici Crniću za primjenu “posebnih izvidnih mjera” prema tim osobama. U prvom redu riječ se o tajnoj kontroli telefonskih razgovora (TKTR) i svih uređaja za komunikaciju na daljinu, te tajno snimanje i nadziranje osoba i objekata. Među tim osobama, prema kojima se primjenjuju te najrigoroznije mjere, jest i autor ovoga članka, zbog toga što se susreo s generalom Gotovinom i s njim napravio intervju objavljen u lipnju prošle godine.

Sanader smatra da će inzistiranjem na tim mjerama dokazati Carli Del Ponte da Vlada ne štiti generala Gotovinu te da njena izvršna tijela kvalitetnije ispituju navode glavne tužiteljice o njegovim pomagačima i navodnim skrovištima u Hrvatskoj od prijašnje, Račanove vlade. Na taj način Sanader i ispunjava obećanje koje je dao Carli del Ponte, nakon što je ona primila zadnje izvješće o radnjama poduzetim na otkrivanju odbjegloga generala, da će te radnje biti još rigoroznije. Po svemu sudeći, ta njegova operacija širokih razmjera urodit će plodom. Naime, prema Nacionalovim izvorima bliskim vrhu Europske unije, gotovo je sigurno da će Hrvatska dobiti pozitivni avis u travnju a da će u lipnju, na summitu EU u Dublinu dobiti i točan datum početka pregovora Hrvatske s Europskom unijom. Tako se otvara put Hrvatskoj u punopravno članstvo u Europskoj uniji već 2007., zajedno s Bugarskom i Rumunjskom. Ako se realizira taj scenarij, bit će golem uspjeh Sanaderove vlade, posebno ministra vanjskih poslova Miomira Žužula.

Prema istim izvorima, Britanija i Nizozemska još su vrlo suzdržane i traže uvjetovani avis zbog slučaja Gotovina, no po svemu sudeći taj se njihov tvrdi stav rapidno omekšava. Sanader ubrzano radi na tome da se ime i uhićenje generala Gotovine potpuno izbace iz bilo kojih uvjeta Europske unije. U dokumentima bi samo ostala formulacija da će “Hrvatska i dalje ostvarivati punu suradnju s Haaškim tribunalom”. Tako Sanader marginalizira pitanje Gotovine i povezanosti ulaska Hrvatske u EU s njegovim uhićenjem.

Za takvu promjenu stava Europske unije, u prvom redu Britanije i Nizozemske, prema hrvatskom ulasku u Uniju bila su presudna dva događaja. Prvi je miran i brz odlazak generala Ivana Čermaka i Mladena Markača kao optuženika u Haag. Savršenu situaciju u kojoj su neorganiziranoj opoziciji potpuno vezane ruke, gdje su Markač i Čermak ljudi koji neće stvarati probleme, Sanader je iskoristio i bez ikakve buke katapultirao dvojicu generala u Haag. To se Europi svidjelo i jasno dalo do znanja kako bi Sanaderova vlada, da može, na isti način u Haag poslala i Gotovinu. Jer oni koji odlučuju u EU logično se pitaju – po čemu bi Gotovina bio važniji za Sanaderovu vladu od Markača i Čermaka. Stoga je sasvim jasno da se general Gotovina zaista ne nalazi u Hrvatskoj, jer da je ovdje, Sanader bi ga isporučio. A to je vrlo jasna poruka Koštunici koji čuva četvoricu srpskih generala koje traži Haag.

Sanaderu idu na ruku i događaji u regiji. Upravo je najnovija eskalacija nasilja na Kosovu drugi razlog za pozitivnu promjenu stava prema Hrvatskoj. Zapad je uvidio kako je Hrvatska ipak najstabilnija i jedina koliko-toliko ozbiljna zemlja u cijeloj regiji. Događaje na Kosovu dobro je iskoristio Sanader koji je odmah izjavio da “Hrvatska mora biti most Europske unije prema jugoistoku”.

Iz svih tih aktivnosti vidljivo je da je Sanader spreman apsolutno na sve kako bi Hrvatskoj otvorio vrata Europske unije. Sve svoje snage njegova je administracija bacila na vanjsku politiku i lobiranje za ulazak u EU i NATO. Dojam je kako na domaćem planu Sanaderova vlada ne radi ništa. To je djelomice točno. Doneseni budžet de facto je preslikani Račanov budžet s malim dodatkom za kupovanje umirovljenika i trudnica. U biti to nije ni razvojni ni reformski proračun nego proračun kojim se pokušavaju pokrpati rupe. Tek će se iz idućeg Sanaderova proračuna za 2005. vidjeti kamo njegova vlada ide i što smjera. A s takvim se proračunom ništa ne može pokrenuti ni u sferi državnih, ni u sferi kapitalnih investicija. Dakle, na planu unutarnje politike ili ekonomije Sanader zaista i nema što raditi. No ako nije radio na poboljšanja ekonomskog stanja, radio je itekako na cementiranju svoje vlasti na što dulje vrijeme. U tim aktivnostima nije gubio ni časka. Što je sve učinio da bi ostvario Tuđmanov san – apsolutna dominacija HDZ-a za dugo razdoblje. U ostvarenju toga plana Sanaderu najviše pomaže opozicija.

Nikad opozicija u Hrvatskoj nije bila slabija i razjedinjenija. HNS je unutarnjim skandalima doveden na najniže grane. Račan u SDP-u vodi potpuno defenzivnu politiku i čuva svoju stolicu, Tomčić i HSS moraju šutjeti zbog izbornog neuspjeha. Jedino HSP ima izvjesnu snagu, no on je još uvijek, po riječima šefova opozicije, neprihvatljiv za bilo kakvo koaliranje. Sanaderu na putu do apsolutne vlasti stoji samo jedan čovjek – Stipe Mesić. A to je onaj unatarnjopolitički segment u kojem Sanader nije gubio vrijeme.

Nakon što Hrvatska dobije pozitivni avis u travnju i datum početka pregovora s EU u lipnju, Mesićev položaj bit će vrlo težak. Sanader i HDZ će na krilima toga uspjeha ostvariti potpunu dominaciju i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. To će biti samo završetak pomno razrađenoga plana za potpunu kontrolu vlasti, koji je Sanader proveo u tri faze.

Prva faza bilo je potpuno ovladavanje medijima. U prvih sto dana vladanja u medijama nema ni jednog ozbiljnijeg prigovora Vladi i njenom premijeru. Ili je Vlada radila briljantno ili Sanader zna s novinarima. Po svemu sudeći, ključ uspjeha je u Sanaderovoj umješnosti komunikacije s novinarima. U tome mu mnogo pomaže i Ratko Maček, prije glasnogovornik HDZ-a a danas Vlade, koji bi mogao učiti poslu mnogo starije i razvikanije kolege. Mesić je u medijskom dijelu izgubio prikrivenu borbu sa Sanaderom, za što si je sam kriv. Predsjedniku nedostaje medijska strategija: nasumce daje intervjue, bez priprema odgovara na važna pitanja, ne bira novinare, novine i emisije u kojima će i kada sudjelovati. Među savjetnicima ima ljude koji novinare brifiraju protiv njega.

Druga faza Sanaderova osvajanja apsolutne vlasti u državi nakon što je preuzeo medije jest ovladavanje političkim segmentima u kojima je dosad Mesić bio nedodirljiv gospodar. A cilj je vrlo jednostavan – marginalizirati Mesića i zatvoriti mu manevarski prostor u sukreiranju vanjske politike. Najsnažnije oružje u Mesićevim rukama bio je čvrst stav o neslanju hrvatskih vojnika u Irak i nepotpisivanje Članka 98. o procesuiranju američkih vojnika pred međunarodnim sudom za ratne zločine. U prošlonedjeljnom nastupu u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2” na HTV-u Žužul je potpuno “promijenio ploču” i rezolutno rekao da ova vlada neće slati vojnike u Irak, kao i da neće pristati na potpisivanje Članka 98. To je rečeno kao da je Vlada od prvoga dana zastupala to mišljenje. Očito je do promjene došlo nakon što je Sanader dobio čvrsta jamstva da će Hrvatska dobiti pozitivni avis i datum početka pregovora o ulasku u EU. Da toga nije bilo, nikad Žužul ne bi tako čvrsto nastupio u javnosti u vezi s tim pitanjem. Tim potezom iz Mesićevih je ruku izbijeno i zadnje je oružje. A da bi vidio kako će javnost reagirati, Sanader je preko Šeksa pusti pokusni balon. Predsjednik Sabora zatražio je promjenu Ustava i ukidanje predsjedničkih ovlasti u sukreiranju vanjske politike. Nakon što je vidio da sjeme nije palo na plodno tlo, Sanader je nakon dva dana rekao da mu ne pada ni nakraj pameti mijenjati Ustav.

Mesiću se smanjuje manevarski prostor i u ovladavanju vojskom. U javnosti se prikazuje da je glavna prepreka ulasku u NATO katastrofalno stanje u preustroju vojske, za što se okrivljuje Mesićev savjentički tim na čelu s Imrom Agotićem i Petrom Stipetićem. Djelomice su kritičari njih dvojice u pravu, jer ponuđeni je model reforme vojske zaista stari model reforme JNA. U kritikama reforme vojske prednjači pomoćnica ministra MORH-a Jasna Grčić-Polić, bliska Žužulova suradnica i vjerojatna buduća hrvatska veleposlanica u Washingtonu, sada zadužena za prilagodbu HV-a NATO-ovim standardima.

Što se tiče tajnih službi, koje su djelomice i pod predsjednikovim nadzorom, Mesić mora priznati poraz. U samo 24 sata Sanader je u POA smijenio čovjeka od predsjednikova povjerenja i postavio sebi (odnosno Luki Bebiću) odanoga čovjeka. Uz isfabriciranu krizu u obavještajnim službama zbog slučaja Gotovina, Sanader je zatražio reformu obavještajnog sustava. No to je samo priča za javnost. Sanader ne želi reformu nego apsolutnu kontrolu obavještajnog sustava. To je i uspio u pravom blitzkriegu. A Mesića treba marginalizirati kao čovjeka inicijative, predsjednika s visokim rejtingom i u Hrvatskoj i u inozemstvu, četiri godine po svim anketama najpopularniju osobu u Hrvatskoj. A današnje ankete pokazuju da ga je Sanader pretekao i u popularnosti, a o inicijativama da i ne govorimo.

Nakon što je Ured predsjednika već odavno marginaliziran, predsjednik će biti djelomice marginaliziran u travnju, kad Hrvatska dobije pozitivni avis, a potpune u lipnju, kad Sanader dobije i datum početka pregovora o ulasku u EU. Kad bi i najviše na svijetu volio i podržavao Stipu Mesića, Sanader će morati, pod pritiskom svoje stranačke infrastrukture, ponuditi jakog kandidata za mjesto predsjednika Republike. A tada će HDZ sa svojom infrastrukturom, medijima i novcem potpuno stati iza svoga kandidata i, nošen vjetrovima ulaska u EU, pokušati na izborima poraziti Mesića i potpuno zavladati Saborom, Banskim dvorima i Pantovčakom. Kao u “dobra stara vremena”.

Pitanje je samo kako će na sve to gledati oporba koja se u ovih sto dana Sanaderove vlasti već morala polako vratiti iz knock-outa što ga je zbog vlastite gluposti doživjela 23. studenoga 2003. Voljele Mesića ili ne, ako ne budu htjele da HDZ ima i predsjednika države, opozicijske će stranke morati zbiti redove i podržati Stipu Mesića na predsjedničkim izborima. Svaki drugi njihov potez bio bi samoubilački.