Erdogan je lobirao po Europi, osobito u Njemačkoj gdje je pokušao slomiti otpor oporbene Kršćansko demokratske unije i njezine predsjednice Angele Merkel.Europska komisija odlučila je šefovima država Europske unije predložiti da na sljedećem summitu u prosincu donesu odluku o početku pregovora s Turskom o pristupu Europskoj uniji. Tako će početi iznimno dug proces prijema, koji će, prema nekim procjenama, trajati najmanje deset godina. Turska je službeno i europska država, jer je jedan njezin manji dio na europskom tlu, ali je i teritorijalno, i kulturno, i povijesno ponajprije azijska zemlja. Stoga je riječ o historijskoj odluci kojom Europska unija pokazuje spremnost da se proširi i na drugi kontinent.

Većina se europskih medija nakon takve odluke pozabavila razmatranjima posljedica prijema Turske u EU, siromašne zemlje od 70 milijuna stanovnika, čiji BDP doseže jedva četvrtinu BDP-a Europske unije i gdje je oko polovine radno sposobnog stanovništva nezaposleno. Strahuje se da će Turska “pojesti” najveći dio europskih fondova za pomoć nerazvijenima i za poticaje u poljoprivredi, a da će turski radnici preplaviti Europu i spustiti cijenu rada.

Već 40 godina Europska unija ne zna kako odgovoriti na turski zahtjev za prijem; nije ga mogla ignorirati, ali nije dugo mogla ni postići konsenzus oko primanja Turske, koja je u posljednje vrijeme napravila velike korake u proeuropskim reformama. Članovi Europske komisije ipak su pozitivno odgovorili na turski zahtjev, ali uz jedan uvjet, koji do sada u predpristupnim strategijama za ostale kandidate nije bio izričito tražen. U dokumentu za Tursku rečeno je da se pregovori mogu prekinuti “u slučaju ozbiljnog i stalnog kršenja načela slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavine zakona na kojima je utemeljena Unija”. To je napisano zbog Turske, ali da se ne bi činilo kao da Europska unija ima neki poseban, diskriminirajući odnos prema Turskoj, ta je klauzula unesena i u dokument o pristupu Hrvatske, a bit će uvjet i za sve buduće kandidatkinje.

Sadašnjoj turskoj vladi premijera Recepa Tayyipa Erdogana ulazak Turske u Europsku uniju je prioritet i strateški cilj. Erdogan je lobirao po Europi, osobito u Njemačkoj gdje je pokušao slomiti otpor oporbene Kršćansko demokratske unije i njezine predsjednice Angele Merkel. Turska je vlada pokrenula i brojne reforme na unutrašnjem planu pa su promijenjeni mnogi zakoni kako bi bili u skladu sa zakonima Europske unije. Počela je reforma pravosuđa, sigurnosnih službi, promijenjen je položaj vojske koja više nije kontrolor ustavnosti zemlje. Erdogan se u posljednje vrijeme osobito zalagao za sporazum o Cipru, kako bi se i taj problem riješio u skladu s očekivanjima Europske unije. U međuvremenu je Turska ukinula smrtnu kaznu i dala veća prava kurdskoj manjini. Iz Turske upozoravaju da bi ulazak u Europsku uniju mogao imati dobre posljedice u cijelom islamskom svijetu. Prijemom bi se uklonilo i uvjerenje muslimana da Europska unija ne želi primiti Tursku samo zato jer je islamska zemlja.

U Turskoj su bili svjesni da će s prijemom u Europsku uniju biti još mnogo problema, ali su bili uvjereni da do prosinca još mnogo toga mogu promijeniti. Zato se u Turskoj nisu mnogo uzbudili kada je 1. travnja Europski parlament omjerom 211 prema 84 zaključio da “Turska još ne zadovoljava kopenhaške političke kriterije”, što se osobito odnosi na europske standarde o razvoju demokracije i poštivanja ljudskih prava. U Turskoj su, međutim, bili uvjereni da bi se sljedećih mjeseci mišljenje Europskog parlamenta upućeno Europskoj komisiji, a koje za Europsku komisiju nije obvezujuće, moglo i promijeniti.

No, mnogo je neugodnije bilo ono što je uslijedilo nekoliko dana poslije. Francuski ministar vanjskih poslova, dosadašnji član Europske komisije Michel Barnier iznio je svoj program francuskom parlamentu i stav prema prijemu Turske u Europsku uniju. Smatra da “Turska nije ispunila uvjete nužne za ulazak u Europsku uniju”, da “ne poštuje te uvjete, iako daje do znanja da je na to spremna”, pa stoga “ne dolazi u obzir prijem Turske pod sadašnjim okolnostima”.

Dok je izvještaj Europskog parlamenta u Turskoj primljen mirno, Barnierova je izjava u turskom tisku izazvala pravu buru jer se ocjenjuje da bi francusko protivljenje turskom prijemu moglo blokirati cijelu stvar. Turski list Aksam je na prvoj stranici objavio naslov “Pijetao je prerano kukuriknuo”, a u komentaru dodao: “Kada je Turska ispunila sve uvjete za prijem i otvorila mogućnost rješenja ciparskog pitanja, Francuska je skinula masku i pokazala svoje pravo lice. Vlada je pokazala svoje stvarne namjere.” U Turskom tisku podsjetili su i na neke prijašnje izjave vodećih francuskih političara, primjerice na izjavu bivšeg predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga kako Tursku ne bi trebalo primiti jer je ona muslimanska zemlja, a Europska unija je zajednica kršćanskih zemalja, te na nedavnu izjavu bivšeg premijera Alaina Juppea kako “zemlje kao Turska ne bi trebale biti primane u Europsku uniju jer će se ona tako razvodniti”.

Turska vlada je, međutim, nastojala smiriti medije i umiriti javnost izjavljujući da se taj francuski stav može promijeniti te da Barnierova izjava nema vanjskopolitičke, nego unutrašnje političke motive. To je potvrdio i turski ministar vanjskih poslova Abdullah Gul, upozorivši na onaj dio Barnierove izjave u kojem se navodi da će Francuska konačnu odluku o prijemu Turske donijeti najesen kad bude objavljeno mišljenje Europske komisije.

U Turskoj su tada tvrdili da njihova analiza stavova zemalja članica Europske unije govori da je Francuska u odbijanju prijema Turske – usamljena. Činjenica je da je Turska tada već dobila potporu s raznih strana: njemački kancelar Gerhard Schroder već dulje je sklon poduprijeti Tursku, dijelom i kako bi stekao naklonost velike turske manjine u Njemačkoj. Nedavno je izjavio da Turska ima dobru priliku dobiti zeleno svjetlo za početak pregovora. Talijanski premijer Silvio Berlusconi podupire turski prijem iz načelnih razloga jer smatra da se Europska unija mora maksimalno širiti, pa govori i o prijemu Rusije i Ukrajine. Nekadašnji španjolski premijer Jose Maria Aznar također je podupirao turski prijem, a britanski premijer Tony Blair nedavno je izjavio: “Pokažimo našu spremnost da uvedemo Tursku, tu ponosnu muslimansku naciju, u Europsku uniju pod istim uvjetima kao i sve ostale zemlje, pokažimo da smo opredijeljeni za Europu različitih rasa, kultura i religija.”

Turska je tijekom proljeća i ljeta nastavila s reformama, želeći najveći dio završiti do kraja rujna, jer je član Europske komisije zadužen za proširenje Gunter Verheugen za početak listopada najavio izvještaj o pregovorima s Turskom. No, tada je iznenada došlo do bizarnog spora koji zorno pokazuje svu osjetljivost ovog procesa. Naime, neki političari iz vladajuće stranke najavili su da će u turskom parlamentu izglasati zakon prema kojem će ponovno biti kriminaliziran – preljub.

U skladu sa starim islamskih običajima i tradicijom, u Turskoj se do 1996. preljub kažnjavao zatvorom, ali je tada, u sklopu ondašnje modernizacije obiteljskog zakona, ta odredba ukinuta. Sada su, međutim, neki desni, konzervativni islamski politički krugovi u vladajućoj stranci premijera Recep Erdogana zatražili da se taj članak ponovno uvede u zakon, a Erdogan se, na opće iznenađenje, s tim složio iako je znao da je to u potpunoj suprotnosti s europskim zakonima. Tom se prijedlogu priklonio iz dvaju razloga: osobno smatra da se preljub treba tretirati kao kazneno djelo, a želio je uvođenjem tog članka u zakon zadovoljiti desne krugove u svojoj stranci, koji su bili nezadovoljni mnogim liberalnijim promjenama u krivičnom zakoniku.

U novom zakoniku bit će znatno pooštrene kazne za silovatelje, pedofile, trgovce bijelim robljem, nasilnike koji muče druge ljude, a bit će i strože kažnjene žene koje ubiju izvanbračnu djecu. Prvi put će se kao kazneno djelo tretirati i silovanje u braku te seksualno napastovanje, što je u Europi pozdravljeno kao značajan korak mijenjanja bračnih odnosa prema europskim nazorima. Uz toliko liberalnih promjena, članak o preljubu činio se sitnim ustupkom desnici koji neće izazvati osobitu europsku pozornost. Štoviše, neki od predlagača članka kojim bi se zatvorom kažnjavali preljubnici, tvrdili su da i to spada u taj “liberalni” dio promjena krivičnih zakona, jer će se time štititi udane žene. No, liberalni turski krugovi i ženske turske organizacije podsjetili su da nije bilo tako kada je sličan članak zakona svojedobno bio na snazi. Tada su žene bile mnogo češće optuživane nego muškarci, čak i ako su bile uhvaćene u nekoj jednokratnoj vezi, dok se to muškarcima toleriralo, a eventualno bi se dizala tužba protiv oženjenog muškarca samo ako je imao dugogodišnju javnu ljubavnicu. Jedna od vodećih turskih aktivistica za ženska prava Senal Saruhan je rekla: “Oni tvrde da će tim zakonom spašavati brakove. Naprotiv, taj će ih zakon uništavati. To je starinski pristup kojim se državi daje mogućnost intervencije u naše privatne živote.”

Turski liberalni krugovi i ženske organizacije upozorile su europsku javnost da bi uvođenje tog članka u turski krivični zakonik bio zapravo atak na žene, što je bio jedan od ključnih razloga negativne reakcije Europe. Najoštrije je reagirala Velika Britanija, pa je britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw, koji inače ima pozitivan odnos prema turskoj aplikaciji za ulazak u Europsku uniju, izjavio: “Ako taj prijedlog, a koliko ja znam još je riječ samo o prijedlogu, u vezi kriminalizacije preljuba bude uvršten u zakon, to će Turskoj donijeti prilično mnogo poteškoća.” Uz Veliku Britaniju negativno su javno reagirali i predstavnici vlada Danske, Švedske, Francuske, Belgije i Španjolske. No, osobito je važna bila i reakcija Guntera Verheugena koji je izjavio: “Jednostavno ne mogu shvatiti kako turska vlada uopće može razmatrati takav jedan prijedlog u ovo vrijeme. Mora da se netko šali.”

Shvativši u kakvu se opasnost uvukao, da bi zbog vlastitog nespretnog poteza mogao ugroziti ostvarenje strateškog cilja Turske, Erdogan se hitno sastao s predstavnicima opozicije i obavijestio ih da od predloženog kažnjavanja preljubnika smjesta treba odustati. Nakon sastanka, vođa opozicije Daniz Baykal obavijestio je javnost oko kojih su se izmjena krivičnog zakonika vlada i opozicija dogovorile, a na tom popisu od dvadesetak promjena nije bilo odredbe o zatvoru za preljubnike. Ministar pravde Cemil Cicek potom je pojasnio da će se u parlamentu glasovati samo o onome što su vlada i opozicija dogovorile. Iako su do prije nekoliko dana iz vladajuće stranke tvrdili da je kažnjavanje zatvorom preljubnika važan dio reforme krivičnog zakonika, sada su odjednom počeli govoriti da to nije tako važno te da se protiv preljuba može boriti i financijskim kažnjavanjem. To je bio prvi slučaj da je turska vlada pod pritiskom Europske unije tako naglo u potpunosti promijenila jedan svoj zakonski prijedlog.

Unatoč zapletu oko preljuba, Europska komisija je u posljednji trenutak na temelju Verheugenova izvještaja odlučila započeti pregovore s Turskom, a za to je imala nekoliko razloga, među kojima je i jedan važan geostrateški. Procjenjuje se, naime, da bi ulaskom Turske u Europsku uniju moglo doći do velikih pozitivnih promjena ne samo u Turskoj nego i u cijelom islamskom svijetu.

Malo se tko dosad bavio globalnim geostrateškim posljedicama te odluke. Kada su prošle godine SAD napale Irak, javno se tvrdilo da se u rat ušlo jer je Saddam Hussein s oružjem za masovno uništavanje i vezama s Al Qaedom prijetnja cijelom svijetu, a osobito SAD-u. No, neokonzervativni vojno-politički teoretičari, koji su osmislili geostrategiju administracije američkog predsjednika Georgea W. Busha, kao razlog smjenjivanju Saddama Husseina navodili su da Zapad treba dobiti priliku da u Iraku stvori prozapadnu demokraciju, koja će potom biti generator za slične promjene u ostalim zemljama. Prema tome, Irak je nakon ulaska Amerikanaca vrlo brzo trebao postati uzorna arapska demokratska zemlja s naprednom privredom i bogatim stanovnicima, koja će svojim svijetlim primjerom potaknuti i ostale islamske zemlje da krenu njezinim putem. Projekt nije uspio, dijelom stoga što je na takav agresivan način teško izvediv, ali i zbog iznimno lošeg američkog planiranja onoga što bi trebalo učiniti nakon ratnih operacija. U Iraku je tako zavladao opći kaos iz kojeg će se možda i izvući, ali koji nikako nije nešto što bi bilo koja zemlja željela slijediti.

S Turskom se otvara prilika da ono što su neokonzervativni američki politički teoretičari planirali s Irakom bude dugoročno stvoreno u Turskoj strpljivim, kolebljivim europskim pristupom. U Europi ima onih koji su spremni prijem Turske u Europsku uniju promatrati i u tom kontekstu širenja europskih, dakle zapadnih vrijednosti u islamski svijet sa svim posljedicama koje će to nositi. Turska je, uostalom, najeuropeiziranija islamska zemlja s jakim kulturnim i poslovnim vezama u Europi. Riječ je o zemlji koja je već unijela mnoge elemente zapadne civilizacije u svoje biće. Još je turski “otac domovine” Kemal Pasha Ataturk početkom 20. stoljeća, nakon raspada Otomanskog carstva, stvarajući modernu Tursku uveo neke od osnovnih elemenata zapadnog viđenja društva u turski ustav, pri čemu je najvažnije bilo odvajanje Crkve od države.

Iako je Europska unija prema Erdoganu, zato jer pripada islamističkoj stranci, gajila u početku veliko nepovjerenje, on se pokazao najvećim Europejcem među turskim političarima. Uz to, najširu tursku javnost je uvjerio da Turska ima budućnost jedino unutar Europske unije. Gunter Verhuegen ispričao je da je prilikom nedavnog inspekcijskog posjeta Turskoj bio impresioniran kako je turska najšira javnost složna u želji da uđe u Europsku uniju. Impresioniran i tim unisonim mišljenjem, ali i velikim naporom koji Turska već čini i koji je spremna i dalje činiti, Verheugen je nakon povratka iz Turske rekao da mu je sve to stavilo na leđa velik teret odgovornosti prema toj zemlji i njezinim ljudima.

Treba podsjetiti da Turska nije jedina takva zemlja iz drukčijeg kulturnog i vjerskog kruga koja teži ulasku u Europsku uniju. Takve želje, primjerice, već sve jače iskazuje i Maroko, ali on nema mogućnost službenog zahtjeva prijema, jer nema ni djelić teritorija na europskom tlu. No, ni Maroko se neće u potpunosti ignorirati ako se sljedećih godina ova avantura s turskim prijemom u Europi počne u većoj mjeri ostvarivati te ako to stvarno potakne širi islamski svijet da se okrene Zapadu kao svojoj budućnosti.