Srećko JurdanaNa slučaju masovnog ubojice imenom Breivik forenzička psihijatrija pronaći će novo područje istraživanja, kao što će i penološki sustav liberalnoga svijeta pronaći snažan motiv za dodatno razmatranje vlastite svrhovitosti. Za neviđenu seriju egzekucija nedužnih mladih ljudi, koje je izveo iz samo njemu poznatih poriva, u Norveškoj može dobiti dvadeset-trideset godina iznimno udobnoga zatvora u kojem će mu – po naprednim preodgajateljskim standardima – na raspolaganju stajati televizor, minibar, osobna kuhinja, gimnastička dvorana, kondicijski trener, specijalno dekorirani ambijenti, velika biblioteka, glazbeni instrumenti itd. Maksimalna udobnost za maksimalne zločine, može se zaključiti; samo je autorima predočenih penoloških kriterija poznato kakva se svrha kažnjavanja postiže na taj način. Postoje vrlo egzaktni razlozi zašto najvećoj svjetskoj demokraciji – Sjedinjenim Američkim Državama – generalno ne pada na pamet ukinuti smrtnu kaznu (osim u manjem broju saveznih država), i zašto su njezini zatvori, oni koji pripadaju u kategoriju strogih, upravo to što jesu.

Dobro je poznato da je za potencijalne zločince smrtna kazna nezamjenjivo sredstvo odvraćanja, kojeg se Europa – po nerazjašnjenoj logici – doktrinarno odrekla (a Hrvatska je u tome poslušno slijedi od trenutka nastupa režima koji se nazvao demokracijom, kao da u njoj caruje civilizacijska idila). O. K. Kad je već tako, neka sad tipove poput Breivika smještaju u hotele, i proučavaju kvalitetu terapeutskih efekata koje će postići tim tretmanom. Čudom li se čudi Dinko Burić Pojavile su se vijesti da je norveški luđak apostrofirao i dvije hrvatske desničarske stranke kao pogodna društva za suradnju. U Hrvatskoj je vjerojatno imao nekakve kontakte sa srodnim politopatskim profilima koji su mu prenosili svoje sugestije i viđenja lokalne političke klime. Promatrači mogu pretpostaviti, ili ponadati se, da hrvatska tajna služba drži taj krug pod trajnom prismotrom. Na javnoj razini, Dinko Burić iz HDSSB-a – jedan od profesionalnih izazivača incidenata na saborskim sjednicama – zgražao se u novinama nad informacijom o navodnim Breivikovim porukama simpatija koje su se odnosile na njegovu organizaciju. Burićeva šokiranost razumljiva je, ali taj tendenciozni glavaševski skandalist koji glumi “uvaženog gospodina zastupnika” mogao bi – u danom kontekstu – razmisliti i o tome kakav sociopsihološki odjek, i kakve “saveznike”, može očekivati stranka koja ubijanje ljudi prinudnim gutanjem sumporne kiseline i bacanjem u rijeku s dišnim putevima blokiranim selotejpom ne smatra ratnim zločinom i povodom za suđenje njegovim izvršiocima i pokroviteljima.

Kosoričino zrno razdora Hrvatska aktualna situacija determinirana je, međutim, u neusporedivo većoj mjeri naporima Vlade da se u predizbornom razdoblju ili zaključnoj fazi mandata pokaže kao pokretač velikih nacionalnih projekata, negoli odnosom jednog inozemnog masovnog ubojice, koji je bezočnošću zaprepastio svijet, prema hrvatskom konfuznom desničarskom miljeu. Razbacujući se na sve strane raznim ulagačkim najavama i obećanjima, premijerka je zadnjih dana žarište svoje razvojne propagande usmjerila na koncesiju za aerodrom Pleso i ugovor o projektu Brijuni-Rivijera. Obje ideje neartikulirane su i u detaljima za javnost potpuno netransparentne, što autorima ne smeta da ih agresivno nameću kao ekonomsko-politički fait accompli, i usput predstavljaju kao modalitete nacionalnoga ekonomskoga spasa. Da Jure Radić, s grupom za podršku, u forsiranoj izgradnji novoga aerodroma (i pratećega Cargo Cityja) uočava spas za svoju ugroženu paradržavnu firmu (IGH), to je potpuno jasno, kao što je jasno da bi Ivan Jakovčić i s crnim đavolom potpisao ugovor o Brijuni-Rivijeri, s obzirom na to da ga on potencijalno pretvara u ekonomskoga gospodara Istre (bez obzira na to što se još uopće ne zna tko će te časne ambicije platiti).

S pretvaranjem pitome šumske obale nasuprot Brijunima u mastodontsku građevinsku zonu – koja bi po logici spojenih posuda mogla u perspektivi zahvatiti i same unikatne Brijune – režimi su čekali desetak godina, i tek sad je Jadranka Kosor, kao zadnja u vlastodržačkome nizu, pronašla motivaciju da s gospodinom Jakovčićem službeno “otvori projekt”. Vode je u tome dvije interesne linije, nesumnjivo: mogućnost da se – makar i u krajnje mutnoj formi – publici osobno predstavi kao poticateljica razvoja, i da usput ubaci zrno razdora u konkurentsku kukuriku-koaliciju. Ritualni potpisnici kukuriku-ugovora Što se potonjega tiče, čini se da je premijerka na dobrom putu. Iako se suzdržao od otvorene konfrontacije s Jakovčićem zbog neke vrste simultanoga kontrakoaliranja s najvećim protivnicima, šef SDP-a emitirao je jasne signale o nezadovoljstvu koje je Jakovčićev potez izazvao u savezničkim redovima. “Gorak okus ostaje nakon njihova poteza”, izjavio je jedan Milanovićev paž, u stilu Araličina “gorkog prijekora”, zaključio bi humorist.

Žale se zapravo da su izigrani. Tvrde da je izvorna ideja projekta bila SDP-ova (lokalne vojne objekte staviti u službu turizma), a političke profite iz nje sad zlobno izvlači HDZ, uz izravnu pomoć tvrdog SDP-ova partnera, jednog od istaknutih ritualnih potpisnika kukuriku-ugovora o neraskidivome savezništvu i lojalnosti na pločniku Markova trga. Slučaj Brijuni-Rivijera tek je na početku, no može se reći da je gospodin Milanović već u najranijoj fazi uspio iz njega naučiti lekciju kako i nad ugovorom postoji ugovor.