Srećko JurdanaPredsjednik HSLS-a Dražen Budiša voli povremeno nastupati s pozom hrvatske “moralne vertikale”, ili čovjeka koji o problemu defektnosti sustava navodno govori i ono što se drugi ne usuđuju. Držeći se razrađenih filistarskih običaja, u parlamentu je nedavno – u kontekstu ezoterične rasprave o obrani i sigurnosti – počeo agresivno popularizirati tezu kako je “potrebno ukloniti organizirani kriminal i mafiju iz državnih institucija”. Nema obračuna s kriminalom, dok je on vezan za državu. Pošteno. Stvara se dojam kako u svojoj borbi za pravdu Budiša ne samo da ne pošteđuje milje u kojem živi i radi, nego od njega čak započinje akciju. Kriminal treba eliminirati iz institucija… Zar Budišu doista netko sprečava da pokuša izvesti tu etičko-juridičku čistku na kojoj izgrađuje svoj image* pravednika?

Politički blefovi i birokratska nirvana

Budišine apstraktne teze zgodno zvuče dok se ne prevedu u konkretne pojmove. Kad mu se ukaže prilika da svoje fraze potvrdi djelima, visokomoralni predsjednik HSLS-a u pravilu je manji od makova zrna. To potvrđuju primjeri. U parlamentu je svojedobno osnovana komisija za istraživanje državnoga ili institucionalnoga kriminala u pretvorbi Večernjeg lista, za čijeg je šefa postavljen Budišin stranački paž Joško Kontić. Dotični Kontić aferu je minorizirao i zataškao na uvredljivo proziran način, a njegovome mentoru Budiši nije tada padalo na pamet da drži javne prodike o potrebi obračuna s kriminalom u institucijama. Zašto? Zato jer je cijela njegova principijelnost farsa. U pretvorbu Večernjeg lista temeljito je bio umiješan politbiro HDZ-a predvođen Tuđmanom – čiju mitologiju gospodin Budiša beskrajno poštuje – i Ivićem Pašalićem, s kojim dijeli politička uvjerenja i ambicije. Jasno je da se politički blefovi neprestano nastoje prilagoditi okolnostima, ali na Budišu – u trenutku kad želi odglumiti borca za pravdu – postojano djeluje nesretna činjenica da neki bitni događaji iz historije njegovoga pokreta ne padaju u zaborav publike. Uglavnom, kad je o akcijama protiv državnoga kriminala riječ, bolje mu je da šuti.

Opsjene su bitno obilježje dužnosnika*, a odražavaju se i kroz njihovu instinktivnu sklonost marginalizaciji bilo kakvoga resorskoga skandala koji narušava sliku kakvu stvaraju o samima sebi. Navedeno psihološko svojstvo političara potvrdio je nedavno i ministar zdravlja dr. Andro Vlahušić, koji je seriju pogibija na operacijskim stolovima u hrvatskim bolnicama ležerno pripisao “riziku koji donosi liječenje”. Umire se doduše od razmjerno benignih zahvata, ali stvari ne treba dramatizirati. Such is life. “Bude li svaki smrtni slučaj u bolnicama tako medijski eksponiran, građani i zdravstveni djelatnici izgubit će povjerenje u zdravstveni sustav”, prokomentirao je dr. Vlahušić javnu spoznaju da operacije završavaju fatalnim ishodom zbog općega nemara i drastično zastarjelih uređaja za anesteziju, kakvi u hrvatskim bolnicama prevladavaju.

Nesumnjivo, građansko povjerenje u državni zdravstveni sustav neusporedivo je važnije od objektivne vrijednosti sustava kao takvog. Svijet se ruši, ali birokracija to ne smije priznati. Iz bolnica se možda nećemo vraćati živi – jer će nam na stolu pomiješati cijevi za kisik i dušik, odrediti krivu dijagnozu, ili će nam preko dijalizatora u tijelo ubaciti otrov – ali zato ćemo, po specijalnome naputku ministra zdravlja, u te bolnice odlaziti s budističkim mirom, uzdignutoga srca, puni optimizma i vjere u hrvatsku medicinsku idilu. Tu me cijene, tu kupujem.

Hrvatsko pravosudno licemjerje

Administrativna lakirovka* u Hrvatskoj se razvija obrnuto proporcionalno s padom vrijednosti građanske etike i ljudskoga života. Budiša u medijima izigrava nekakvoga lokalnoga generala Dalla Chiesu koji iz državnoga aparata istjeruje mafijaške duhove, i u isto vrijeme s protagonistima najvećega financijsko-političkoga kriminala u hrvatskoj povijesti razrađuje zajedničku ideološku strategiju za osvajanje autonomne vlasti. Činjenicu da su standardi hrvatskih bolnica na trećesvjetskoj razini, i da pacijenti zbog toga umiru nepredvidljivo i nepotrebno, Vlahušić cinično predstavlja kao prirodni dio ukupne fenomenologije liječenja, u kojoj nikad ne znaš što te čeka.

Na terenu pravosuđa, moralni sarkazam o kojem je ovdje riječ manifestira se posredstvom činjenice da će državno-partijska nomenklatura – umjesto bilo kakve pozitivne intervencije u resoru – za dramatičnu situaciju radije demagoški baciti krivnju na televizijsku emisiju poput “Latinice”, koja je o hrvatskoj pravosudnoj katastrofi nedavno pokušala progovoriti otvoreno. Stvarnost je, međutim, nepobjediva i dužnosnike* uporno predstavlja u objektivnome, odnosno tragikomičnome svjetlu. Nedugo nakon spomenute emisije, koja je pojedine kritičare stanja u pravosuđu zamalo dovela pred sud, iz zatvora je bez ikakvoga razumnoga razloga na vikend-odsustvo pušten patološki ubojica. Kao što je poznato, delinkvent je odmah iskoristio priliku da počini seriju novih kažnjivih djela, koja je kulminirala ubojstvom policajca Milenka Vranjkovića.

Hrvatsko pravosudno licemjerje dobilo je time svoj adekvatan epilog. Formirana je država u kojoj ubojice, banditi, reketari, nasilnici, podmitljive hulje, uživaoci nevraćenih milijunskih kredita, krijumčari droge, poslovni prevaranti i bleferi, otimači izgubljenih kovčega, ratni zločinci, pljačkaši iz “državotvornih” pobuda uživaju kaznene pogodnosti i specifičnu vrstu pravnoga imuniteta. Ako su na “odgovornim” društveno-političkim funkcijama, pošteđuje ih se progona i s njima se sklapaju dogovori o nenapadanju; ako su slučajno u zatvoru, kazne im se drastično smanjuju (kao prometnome ubojici Elvisu Tahiroviću), ili ih istražni sud oslobađa i procese zavlači unedogled, ili im zatvorska uprava omogućuje komfor koji uključuje i odlaske na kriminalne dopuste.

Režimski teatar tragičnoga apsurda

Nakon ubojstva Milenka Vranjkovića policija je s pravom pobjesnjela na permisivnu državu, čiji je neprirodan poredak obavezna braniti životima svojih djelatnika. Ljudi ucijenjeni radnim mjestima fizičku egzistenciju stavljaju na kocku da bi priveli bandita, kojeg sud odmah zatim “pušta da se brani sa slobode”, ili mu omogućuje kazneni tretman koji ga nepogrešivo uvjerava da se zločin isplati. Ubojstva iz niskih pobuda kažnjavaju se – nakon višegodišnjega otezanja – s nekoliko simboličnih godina robije; teška ulična nasilništva u pravilu završavaju brzim oslobađanjima; privredni kriminal jedva da još postoji kao kaznena stavka; napadi na policajce ne podliježu nikakvim posebnim sankcijama. U opisanoj situaciji, nastupajući kao nekakav državni kriterij, ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović raspolagala je s dovoljno cinizma da u parlamentu izjavi kako “u slučaju Mlađan nisu zakazale institucije sustava, nego je riječ o grubom osobnom propustu i pogreški upravitelja zatvora”.

Koja je semantička ili posljedična razlika između “grubog osobnog propusta upravitelja” i “zakazivanja institucija sustava”? Postoje li “institucije sustava” nezavisno od ljudi koji ih čine, i koje je netko pustio da u njima rade? Na djelu je, kako vidimo, još jedna verbalistička potraga za alibijem, kojoj je osnovni cilj obraniti neobranjivo: pravosudni poredak u raspadu predstaviti – iz utilitarno-politikantskih razloga – kao mehanizam koji funkcionira. Građansko povjerenje u pravosuđe jednako je, međutim, povjerenju u zdravstveni sustav kakvo zagovara dr. Vlahušić. Kad se situaciji pridruži i Budiša sa svojim apstraktnim pseudomoralnim intervencijama, hrvatski režimski teatar tragičnoga apsurda dobiva završnu dramsku formu.

Stupac tjedna: Janica Kostelić (2)

Skijašica koja je sposobna na Olimpijadi osvojiti tri zlatne i jednu srebrnu medalju, i tako postati najuspješnijom sportašicom u alpskim disciplinama u povijesti Igara, nalazi se – dakako – iznad svih prigodnih komentara. Janica Kostelić pripada među odabrane, kakvi se rađaju jednom u stotinu godina. Potpuno je oslobođena opterećujuće maštovitosti; njezina mogućnost koncentracije na neposredan zadatak doista fascinira. Fluktuacija svijesti za gđicu Kostelić ne postoji: u sportu, to je svojstvo velikih. Njezin otac i trener Ante Kostelić evidentno je znao da se pod njegovim nadzorom stvara skijaški fenomen, koji zavređuje da mu se posveti cjelokupna životna energija. Govorio joj je tijekom iscrpljujućih treninga, koji su formirali šampionku: “Jednoga dana klanjat će ti se cijeli svijet.” Kako je znao? To bi ga trebalo upitati.