Slučaj je poznat već neko vrijeme. Riječki privrednik Dean Butorac ispisao je na kraju prošle nastavne godine svoga sina iz Prve riječke hrvatske gimnazije dva dana prije završetka nastave opravdavajući taj postupak sportskim obvezama svog sina. Učinio je to zato što je mladić imao pet negativnih ocjena - iz matematike, fizike, kemije, logike i vjeronauka - a htio je pod svaku cijenu izbjeći pad razreda. Upisao ga je u Opću privatnu gimnaziju u Zagrebu, platio godišnju školarinu i tamo je mladi Butorac u dva tjedna bez problema položio sve predmete, a 8. srpnja dobio je i svjedodžbu u položenom trećem razredu.

Svima koji su išli u školu jasno je da su te prolazne ocjene u najmanju ruku sumnjive. Učenici, kad polažu razredni ispit, polažu gradivo cijele godine, a u tako kratkom roku to je praktički nemoguće. Nakon što je dobio svjedodžbu, pokušao se upisati u neke riječke škole, ali ni jedna ga nije htjela primiti, pa se opet pojavio u svojoj bivšoj školi, s namjerom da tamo završi četvrti razred. To je izazvalo šok. Pobunili su se i profesori, i ravnateljica, i učenici, a slučaj je dospio u javnost. Ovo je, ukratko, kronologija najdegutantnijeg ovogodišnjeg prosvjetnog skandala i priča o legalnom kupovanju ocjena. Ono što je, međutim, u tom slučaju isto tako krajnje neprihvatljivo jest izjava Mire Matijaša, ravnatelja Opće privatne gimnazije u Jutarnjem listu prošle nedjelje. On kaže: "Može se raspravljati je li to etično, ali sve je po zakonu, kao što je i privatizacija bila neetična, a zakonita. Konzultirao sam se s pravnom službom, zakon to dozvoljava i to je problem na državnoj razini." Miro Matijaš, dakle, kaže da ga nije briga što je neki postupak nemoralan, ako je legalan. Pri tome kao primjer uzima privatizaciju, najveću svinjariju koja se u Hrvatskoj dogodila od stojeća sedmog. Izjava je to ravna onima „Tko je jamio, jamio je" ili one u kili mozga za dvije marke, gdje se udružuju cinizam, glupost i bezobrazluk.

A prije svega, nevjerojatan nedostatak sluha za dobrobit zajednice. Gospodin Matijaš je, podsjetimo, ravnatelj jedne odgojno-obrazovne institucije, institucije u kojoj nije važno samo ono što djeca nauče od gradiva, nego i kakvi će ljudi postati. Odgojnu komponentu možemo smatrati čak i važnijom od one obrazovne jer se radi o vrlo osjetljivom razdoblju u životu mladoga čovjeka. Ono što eventualno nije naučio od gradiva moguće je nadoknaditi, ali ako se formira kao sebična, bahata i nemoralna osoba, to se nadoknađuje puno teže. Kako vidimo, često i po zatvorima. Pa kad ravnatelj odgojne institucije izjavljuje da nije važno je li nešto etično ili nije, a njegove izjave čitaju svi učenici njegove škole, a i dobar dio učenika u Hrvatskoj koje zanima taj slučaj, to bi u normalnoj zemlji bilo ravno profesionalnom suicidu. To je kao da liječnik kaže kako onaj tko ne plati liječenje zaslužuje umrijeti. Ili da svećenik uvjetuje posljednju pomast određenom sumom eura unaprijed. Dapače, braniti ovako očitu svinjariju time što je sve legalno, čini mi se još gore nego napraviti je. No, očito, ni ovakve izjave u Hrvatskoj nisu profesionalni suicid. Baš suprotno. Jedna je privatna gimnazija pronašla način kako da legalno uzima novac od bogatih roditelja koji ne žele da im djeca padaju godinu. I to radi već godinama. Ta je škola, naime, poznata u krugovima prosvjetara jer se u njoj nastavnici zadržavaju vrlo kratko. Oni koji imaju imalo profesionalnog digniteta, ili ih ne pritišće teška nužda, napuštaju je u principu brzo. No toj školi očito i nije stalo do kvalitetnog kadra jer su tamo puno važnije ocjene od znanja. S druge strane, postoje ozbiljne indicije da se u spomenutoj školi unaprijed i svjesno planiralo takav biznis jer je njen statut, navodno, tako rastezljiv da dopušta ono što se ne dopušta u drugim školama, državnima i privatnima podjednako. Kad se radi o kategoriziranim sportašima, oni u principu mogu polagati ispite kad žele i to je način da školski sustav iziđe u susret mladim ljudima koji to zaslužuju.

U slučaju statuta Opće privatne gimnazije, statut navodno to omogućuje i onima koji nisu sportaši takvoga ranga. Time je kupovanju ocjena široko otvoren put. Kao kuriozitet možemo navesti i činjenicu da se ravnatelj te škole, koji tako grubo negira odgojnu komponentu srednjoškolskog obrazovanja, prije šest mjeseci kandidirao za mjesto ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje, jedne od važnijih institucija u hrvatskom školskom sustavu. Srećom, nije uspio.

Njegovo imenovanje bi stvarno bilo sumrak hrvatskoga školstva. A što se Ministarstva prosvjete tiče, stvari, moramo priznati, idu na bolje. Recimo, sredinom devedesetih sinu utjecajnog roditelja kao što je Dean Butorac, ocjene bi poništio inspektor Ministarstva u matičnoj školi te naredio profesorima i ravnatelju da dijete prođe. Danas pak Agencija za odgoj i obrazovanje i Ministarstvo provjeravaju nelegalne radnje u toj školi. Neće ih naći. To međutim ne znači da se u toj školi radi pošteno i profesionalno, nego samo da su spretni u pronalaženju rupa u zakonu. Ono što nas u svemu možda može malo utješiti jest činjenica što muljatorima danas treba više spretnosti nego prije petnaest godina. I to je neki napredak.