IlustracijaNa vrhuncu moći kao lord zaštitnik Engleske, Oliver Cromwell marširao je od Londona prema sjeveru kako bi se borio protiv buntovnih Škota. Jedan od njegovih poručnika prokomentirao je oduševljenu podršku koju im je pružilo mnoštvo u Londonu, na što mu je Cromwell, kako se priča, odvratio: „Ne vjeruj onima koji ti kliču, jer te bi osobe isto toliko vikale kada bismo ti i ja završili na vješalima."

Ta se anegdota može protumačiti na mnogo načina, ali jedan od najvažnijih odnosi se na krhkost naoko stabilnih režima, političkih, gospodarskih i društvenih. Iste gomile koje se pojavljuju kako bi klicale na masovnim okupljanjima kada režimu ne prijete nikakvi izazovi okrenut će se protiv njega u trenutku kada se ukaže mogućnost promjene.

Teška godina

Svjedočili smo mnogim primjerima toga 2011. godine, od Arapskog proljeća do pokreta Occupy Wall Street. Velik broj diktatorskih režima već je pao, a ostali su očito na odlasku. Ali s početkom 2012., gotovo nijedna postojeća institucija ne može biti posve sigurna da će doživjeti kraj godine.

Ustanak iz 2011. započeo je, posve neočekivano, u Tunisu gdje je ulični trgovac Mohamed Bouazizi, koji se zapalio u znak prosvjeda protiv zapljene svoje robe, umro 4. siječnja. Deset dana kasnije, naizgled čvrsti režim Zinea Ben Alija urušio se, a sam diktator bio je prisiljen na bijeg u Saudijsku Arabiju koji je označio sramotan kraj njegove 23-godišnje vladavine.

Arapska iznimka

Previranja koja su uslijedila dovela su do zbacivanja Hosnija Mubaraka i Moamera Gadafija. Nekolicina preostalih diktatora, uključujući Assada iz Sirije i Saleha iz Jemena na odlasku je, a apsolutne monarhije Perzijskog zaljeva odbrojavaju svoje posljednje dane. Možda je još i važnija smrt onoga što je Francis Fukuyama nazvao „arapskom iznimkom". Radi se o tvrdnji da koncept demokracije nije primjenjiv u arapskim zemljama i da se vanjska politika stoga svodi na izbor kojeg diktatora poduprijeti.

Ta je ideja, u jednom ili drugom obliku, bila vodilja vanjske politike zapadnih zemalja sve od pada Otomanskog carstva, služeći kao izlika za neobuzdano upletanje s nizom različitih ciljeva, od kojih su najupadljiviji osiguravanje pristupa zalihama nafte, podrška politikama uzastopnih izraelskih vlada i, u novije vrijeme, rat protiv terorizma.

Putin, Romney...

Arapsko je proljeće odjeknulo širom svijeta, potičući narodne pokrete koji su postavili izazove raznolikim uvriježenim oblicima moći od Vladimira Putina u Rusiji do Wall Streeta u SAD-u. Zbog koncentracije novca i političkog utjecaja koju su predstavljale ove sile činilo se da bi svako protivljenje bilo borba s vjetrenjačama. A ipak ih je kombinacija loše ekonomske politike i narodnog otpora potjerala u defenzivu. Putinov je ovogodišnji povratak na funkciju ruskog predsjednika, donedavno smatran formalnošću, sada upitan. U međuvremenu, financijski sektor, koji nije pretrpio nikakve stvarne posljedice skorog uništenja globalne ekonomije 2008. godine, odjednom se našao u obrambenom položaju.

Narodne su pobune potkopale odavno ustaljene institucije na mnogo različitih načina. U SAD-u, Republikanska stranka može se nadati lakoj pobjedi na predsjedničkim izborima u studenome. Ekonomija je u vrlo lošem stanju, a Obama je većinu svog predsjedničkog mandata ignorirao problem, koncentrirajući se radije na ozakonjenje paketa mjera reforme zdravstvenog sustava koje nikada nisu bile popularne. Zahvaljujući utjecaju radikalnih desničara iz pokreta Tea Party, nominacijski je proces bio farsa. Apsurdnost procesa znači da će naizgled neizbježan, no u potpunosti antipatičan republikanski kandidat Mitt Romney započeti godinu s izgledima ne većim od 50:50 da pobijedi Obamu.

Zanimljiva vremena

Istodobno u Europi, Europska središnja banka uz potporu francuske i njemačke vlade gura loše zamišljene programe štednje unatoč protivljenju javnosti, odbijajući povući potez koji preporučuju gotovo svi nezavisni ekonomisti - program kvantitativnih olakšica. U pitanje je doveden ne samo euro, već i opstanak same EU.

Ovdje u Australiji ekonomija se dobro drži, a narodne pobune na desnici (Konvoj nepovjerenja) i ljevici (pokret Occupy) nisu privukle mnogo pristaša. Ipak, premijerku Juliju Gillard još samo jedan nepovoljan rezultat u anketi dijeli od izazova u kojem će morati opravdati svoju vodeću funkciju. Padne li, pažnja će se smjesta usmjeriti na vođu oporbe Tonyja Abbotta, koji je gotovo jednako nepopularan.

Sve u svemu, mnogi ljudi i institucije koji su se početkom 2011. činili neuništivima do kraja 2012. bi mogli biti daleka prošlost. Čekaju nas zanimljiva vremena.

Napisao: John Quiggin

Preneseno s portala johnquiggin.com

John Quiggin je profesor ekonomije na australskom Sveučilištu Queensland

Prevela Diana Robaš